Bogataš i Lazar: Pravda je uvijek budna, makar se činilo da je nema Nikada ne mrzite, ni zbog kojeg razloga. Mržnja je jaka u svijetu. Ali mržnja uvijek ima granicu. Ljubav nema granice. Zato ljubite, da biste posjedovali ljubav kao obranu i utjehu na zemlji, a kao nagradu na nebu. Bolje je biti Lazar nego Bogataš, vjerujte. Vjerujte to i bit ćete blaženi

Foto: Shutterstock

Uz evanđelje 26. nedjelje kroz godinu: Lk 16,19-31: Primio si dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš.

Prispodoba o siromašnom Lazaru i bogatašu

Isus: »Poslušajte prispodobu što sam je smislio za vas. Bio jednom neki vrlo bogat čovjek. Njegove haljine bijahu najljepše, a u svojim grimiznim i najfinijim lanenim odijelima pokazivaše se po trgovima i po svojoj kući, čašćen od sugrađana kao najmoćniji čovjek u mjestu i od svojih prijatelja koji mu povlađivahu u njegovoj oholosti, kako bi imali koristi od njega. Njegove dvorane bijahu svaki dan otvorene za sjajne gozbe, na kojima se tiskalo mnoštvo uzvanika, odreda bogatih, pa zato ne oskudnih, udvarajući bogatom Raskošniku. Njegove gozbe bijahu na glasu zbog obilja hrane i izvrsnih vina. Ali u istome gradu bijaše jedan prosjak, veliki prosjak.

Ako bi ga bogataš opazio, naredio bi da ga otjeraju, jer ono tijelo pokrito ranama, neishranjeno, u poderanim haljinama, bijaše odviše tužan prizor za njegove uzvanike. Tako je govorio Bogataš…

Ovaj prosjak bijaše velik po svojoj bijedi, kao što onaj drugi bijaše velik po svome bogatstvu. Ali ispod kore ljudske bijede prosjaka Lazara, bijaše skriveno blago još veće od Lazarove bijede i od Raskošnikova bogatstva. A to bijaše prava svetost Lazarova. On nikada nije prekršio Zakona, ni pod pritiskom oskudice, a osobito se pokoravao zapovijedi ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Kao što uvijek rade siromasi, i on je dolazio na vrata bogatih da zatraži milodar i da ne umre od gladi. Svake bi večeri odlazio na ‘Raskošnikova’ vrata, nadajući se da će dobiti barem mrvice od svečanih gozbi koje se održavahu u vrlo raskošnim dvoranama. Izvalio bi se na ulici kraj vrata i strpljivo čekao. Ali ako bi ga bogataš opazio, naredio bi da ga otjeraju, jer ono tijelo pokrito ranama, neishranjeno, u poderanim haljinama, bijaše odviše tužan prizor za njegove uzvanike. Tako je govorio Bogataš. U stvari, razlog bijaše što taj pogled na bijedu i na dobrotu bijaše trajni prijekor njemu. Samilosniji od njega bijahu njegovi psi, dobro hranjeni, s dragocjenim ogrljacima, koji dolažahu k siromašnom Lazaru i lizahu mu rane, štektajući od radosti zbog njegova milovanja i iđahu dotle te mu donošahu ostatke bogatih stolova. Zbog toga Lazar odolijevaše neishranjenosti zaslugom životinja, jer bi po ljudima bio umro, jer mu čovjek nije dopuštao ući u dvorane ni nakon gozbe, da pobere mrve koje su pale sa stolova.

Jednoga dana Lazar umre. Nitko na zemlji nije to opazio… Ali su njegovu smrt opazili anđeli na nebu

Jednoga dana Lazar umre. Nitko na zemlji nije to opazio, nitko plakao za njim. Dapače Bogataš je kliktao što ne vidi ni onoga dana, ni kasnije, onu bijedu što ju je on nazivao ‘ljagom’ na svom pragu. Ali su njegovu smrt opazili anđeli na nebu. I pri njegovu posljednjem dahu, u njegovoj hladnoj i goloj duplji, bijahu prisutne nebeske čete, koje su u blistanju svjetla uzele njegovu dušu i ponijele je uz kliktave pjesme u krilo Abrahamovo. Prođe neko vrijeme pa umre i Bogataš. O, koje li raskošne sahrane! Čitav grad, koji je već znao za njegovo umiranje i koji se tiskao na trgu gdje se dizao njegov stan, da bude zapažen kao prijatelj Velikoga, iz znatiželje, radi interesa kod baštinika, pridružio se žalosti pa se kuknjava uzdizala k nebu, a sa žalobnim kukanjem pohvale ‘velikomu’, ‘dobrotvoru’, ‘pravedniku’, koji je umro. Može li čovjekova riječ izmijeniti Božju presudu? Može li ljudska obrana izbrisati ono što je zapisano u knjizi Života ? Ne, ne može. Što je dosuđeno, dosuđeno je i što je pisano, pisano je. I unatoč svečanoj sahrani Bogataševa duša bi zakopana u paklu.

‘Sjeti se, sinko, da si ti u životu imao sva dobra, a Lazar je imao sva zla. I on je znao od zla učiniti dobro, dok ti nisi znao učiniti od svojih dobara drugo do zlo. Stoga…

Tada, u onoj užasnoj tamnici, pijući i jedući oganj i tmine, nalazeći mržnju i mučenje posvuda i svakoga hipa one vječnosti, podiže Bogataš pogled k nebu. K nebu koje je vidio u blijesku munje, u jednom atomu minute i čija mu je neizreciva ljepota ostala prisutnom da bude muka među okrutnim mukama. I ondje gore vidje Abrahama. Daleka, ali sjajna, blažena… a u njegovu krilu bijaše Lazar, i on sjajan i blažen, siromašni Lazar, nekada prezren, odbojan, bijedan, a sada?… A sada lijep od Božjega svjetla i od svoje svetosti, bogat ljubavlju Božjom, cijenjen ne od ljudi, nego od Božjih anđela.

Bogataš povika plačući: ‘Oče Abrahame, smiluj mi se! Pošalji Lazara, jer ne mogu se nadati da ćeš ti sam to učiniti, pošalji Lazara da umoči vrh svoga prsta u vodu i da ga položi na moj jezik da ga rashladi, jer smrtno trpim od ovoga plamena koji me neprestano prožima i pali!’

Abraham odgovori: ‘Sjeti se, sinko, da si ti u životu imao sva dobra, a Lazar je imao sva zla. I on je znao od zla učiniti dobro, dok ti nisi znao učiniti od svojih dobara drugo do zlo. Stoga je pravedno da je on ovdje utješen, a da ti trpiš. Osim toga, više nije moguće to učiniti. Sveci su razasuti po zemlji da se ljudi njima okoriste. Ali kad čovjek, unatoč svoj blizini sveca ostane ono što jest, u tvojem slučaju zloduh, uzalud je onda pribjegavati svecima. Mi smo sada rastavljeni. Trava je na njivi izmiješana. Ali kad je jednom pokošena, odijeli se zla od dobre. Tako je i s vama i s nama. Na zemlji bijasmo zajedno; vi ste nas gonili, mučili na sve načine, zaboravljali nas, suprotno ljubavi. Sada smo odijeljeni. Između vas i nas takav je bezdan, te oni koji hoće prijeći odavle k vama ne mogu, niti vi koji ste tamo NE možete prijeći preko strahovitog bezdana da biste došli k nama’.

‘Ako nisu slušali Mojsija ni proroka, neće vjerovati niti nekome koji bi za jedan čas uskrsnuo od mrtvih da bi im rekao riječi Istine’

Bogataš još jače plačući povika: ‘Pošalji barem, sveti oče, molim te, pošalji Lazara u kuću mog oca. Imam petero braće. Nikada nisam razumio ljubavi, niti među rodbinom. Ali sada, sada razumijem kako je užasno ne biti ljubljen. A pošto je ovdje gdje sam ja mržnja, sada sam, u onom atomu vremena u kome je moja duša vidjela Boga, razumio što je Ljubav. Ne želim da moja braća trpe moje muke.

Užasno me je strah za one koji provode život kao što sam ga ja provodio. O, pošalji Lazara da ih obavijesti gdje sam ja i zbog čega sam ovdje i da im kaže da pakao postoji i da je grozan i da onaj koji ne ljubi Boga i bližnjega dolazi u pakao. Pošalji ga! Da se na vrijeme pobrinu i da ne budu morali doći ovamo, u ovo mjesto vječne muke’. Ali Abraham odgovori: ‘Tvoja braća imaju Mojsija i proroke. Neka njih slušaju’. A Bogataš s jecanjem mučene duše odgovori: ‘O, oče Abrahame! Više će na njih djelovati jedan umrli… Poslušaj me! Smiluj se!’

Ali Abraham reče: ‘Ako nisu slušali Mojsija ni proroka, neće vjerovati niti nekome koji bi za jedan čas uskrsnuo od mrtvih da bi im rekao riječi Istine. A uostalom nije pravedno da jedan blaženik napusti moje krilo da bi otišao primati uvrede od sinova Neprijatelja. Za njega je prošlo vrijeme nepravda. Sada je u miru i tu stoji, po odredbi Boga koji vidi da je beskoristan pokušaj obraćanja onih koji ne vjeruju ni riječi Božjoj niti je provode u djelo’.

Ovdje je uistinu živio, postizavajući svetost, novi Lazar, moj Jona. Njegova slava kod Boga očituje se u zaštiti što je pruža onima koji se uzdaju u njega

To je prispodoba, a značenje joj je tako jasno da niti ne zaslužuje tumačenja. Ovdje je uistinu živio, postizavajući svetost, novi Lazar, moj Jona. Njegova slava kod Boga očituje se u zaštiti što je pruža onima koji se uzdaju u njega. K vama, da, može doći, kao zaštitnik i prijatelj i dolazit će ako budete uvijek dobri. Želio bih, a kažem vama ono što sam rekao njemu prošloga proljeća, želio bih da vam svima mogu pomoći i materijalno, ali ne mogu i to je moja bol. Ne mogu nego vam pokazati prstom u Nebo. Ne mogu nego učiti vas velikoj mudrosti slaganja s voljom Božjom i obećati vam buduće Kraljevstvo. Nikada ne mrzite, ni zbog kojeg razloga. Mržnja je jaka u svijetu. Ali mržnja uvijek ima granicu. Ljubav nema granice, ni s obzirom na moć, ni s obzirom na vrijeme. Zato ljubite, da biste posjedovali ljubav kao obranu i utjehu na zemlji, a kao nagradu na nebu. Bolje je biti Lazar nego Bogataš, vjerujte. Vjerujte to i bit ćete blaženi.

Ja sam Ljubav i ne bih bio udario. Ali videći da Ljubav ne može saviti okrutnog Gozbara, prepustio sam ga Pravdi… Pravda je uvijek budna makar se činilo da je odsutna…

Ne slušajte u kazni nad ovim njivama riječ mržnje, iako su je činjenice mogle opravdati. Nemojte u čudu čitati zlo. Ja sam Ljubav i ne bih bio udario. Ali videći da Ljubav ne može saviti okrutnog Gozbara, prepustio sam ga Pravdi, a ona je osvetila mučenika Jonu i njegovu braću. Iz toga čuda naučite ovo: da je Pravda uvijek budna, makar se činilo da je odsutna i budući da je Bog gospodar svega stvorenoga, da se za primjenu pravde može poslužiti s najmanjim stvorovima, kao što su gusjenice i mravi, da grizu srce okrutnika i pohlepnika, i učiniti da umre u nabujalosti otrova koji ga udavi. Sada vas blagoslivljam. Ali ću svake nove zore moliti za vas. (…)

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”. Izvor: https://valtortahr.wordpress.com/