1 Mojsije pasao ovce svoga tasta Jitra, midjanskoga svećenika. Goneći tako stado po pustari, dođe do Horeba, brda Božjega. 2 Anđeo mu se Jahvin ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. 3 “Hajde da priđem, “ reče Mojsije, “i promotrim ovaj čudni prizor: zašto grm ne sagorijeva.” 4 Kad je Jahve vidio kako prilazi da razmotri, iz grma ga Bog zovne: “Mojsije! Mojsije!” “Evo me!” – javi se. 5 “Ne prilazi ovamo!” – reče. “Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. 6 Ja sam”, nastavi, “Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.” Mojsije zakloni lice: bojao se u Boga gledati. 7 “Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu”, nastavi Jahve, “i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. 8 Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju – u zemlju kojom teče med i mlijeko: u postojbinu Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Perižana, Hivijaca i Jebusejaca. 9 Vapaji sinova Izraelovih dopriješe do mene. I sam vidjeh kako ih Egipćani tlače. 10 Zato, hajde! Ja te šaljem faraonu da izbaviš narod moj, Izraelce, iz Egipta.” 11 “Tko sam ja da se uputim faraonu”, odgovori Mojsije Bogu, “i izvedem Izraelce iz Egipta!” 12 “Ja ću biti s tobom”, nastavi. “I ovo će ti biti znak da sam te ja poslao: kad izvedeš narod iz Egipta, Bogu ćete iskazati štovanje na ovome brdu.” 13 Nato Mojsije reče Bogu: “Ako dođem k Izraelcima pa im kažem: `Bog otaca vaših poslao me k vama`, i oni me zapitaju: `Kako mu je ime?` – što ću im odgovoriti?” 14 “Ja sam koji jesam”, reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: “Ovako kaži Izraelcima: `Ja jesam` posla me k vama.” 15 Dalje je Bog Mojsiju rekao: “Kaži Izraelcima ovako: `Jahve, Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama.` To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena.” 16 “Idi, skupi starješine Izraelaca pa im kaži: `Jahve, Bog otaca – Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev – objavio mi se i rekao mi: Pohodio sam vas i razabrao što vam se čini u Egiptu. 17 Odlučio sam vas izvesti iz egipatske bijede u zemlju Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Perižana, Hivijaca i Jebusejaca – u zemlju kojom teče med i mlijeko!` 18 Oni će te poslušati. Onda pođi sa starješinama Izraelaca k egipatskom kralju i reci mu: `Objavio nam se Jahve, Bog Hebreja. Pusti nas da odemo tri dana hoda u pustinju, da ondje prinesemo žrtvu Jahvi, Bogu svojemu.` 19 Znam ja da vas egipatski kralj neće pustiti ako ne bude natjeran teškom šakom. 20 Zato ću ja pružiti svoju šaku i pritisnuti Egipat svakovrsnim čudesima što ću ih u njemu izvesti. Poslije će vas pustiti. 21 Dobro ću raspoložiti Egipćane prema ovome narodu, pa kad pođete, nećete poći praznih ruku. 22 Svaka će žena zatražiti od svoje susjede i stanarke u svojoj kući nakita srebrnog i zlatnog i odjeće. To stavite na svoje sinove i kćeri. Tako ćete oplijeniti Egipćane. (Knjiga Izlaska 3,1-22)
Foto: Shutterstock
Pitanja za razmišljanje
- Koliko Mojsije drži do sebe; koliko Bog drži do njega?
- Što Bog želi od naroda; što želi od Mojsija?
- Koji mu znak daje? Što to meni može sve značiti?
- Što znači zagledati se u Boga, i nakon toga prići bliže (koliko bliže)?
- „Tko sam ja?” pita Mojsije. Postavi samom/samoj sebi to pitanje.
- Što nam ovaj tekst govori o Bogu? Što Bog sve vidi, zna, čuje, radi?
- Kada razmatram, polazim li od lakših stvari ili odmah krećem na najteže?
Tri koraka koja pokazuju kako se razmatra Riječ Božja
Mojsije dolazi sa stadom do Božjeg brda. Vodio je ovce po pustari (ne pustinji). Naime, iz Egipta, gdje je odrastao na dvoru i ondje bio drugi čovjek, pobjegao je u Midjan. Tu sada čuva ovce, i to ne svoje, nego svoga tasta. Kakav je to veliki skok: s kraljevskog dvora u pustaru čuvati ovce. Dakle, kada je došao do Horeba (Božjeg brda), zagleda se u gorući grm, a zatim prilazi, promatra i čuje glas Božji. Gospodin ga zovne imenom; kaže mu da je mjesto na kojem stoji sveto. Mora izuti obuću s nogu. Ova tri koraka: zagledati se, prići bliže i promatrati pravi su pokazatelj kako se razmatra Riječ Božja; kako se dolazi do brda Božjega ili do susreta s Bogom, kako se ulazi u njegovu prisutnost.
Zbog čega je nastao problem kada je Bog Mojsiju spomenuo poslanje
Kada mi, današnji vjernici počnemo razmišljati o svome pozivu, kako ga otkriti i živjeti po volji Božjoj, često imamo cijeli niz opravdanja, poput: „Ne čujem Boga dobro; Ne mogu ući u razgovor s njim; Moja je molitva monolog; Ne znam čuje li me Bog; Danas Bog više ne razgovara s ljudima – to je bilo nekad…” Ali u ovom tekstu vidimo da je Bog zvao Mojsija, Mojsije ga je čuo, odgovorio mu je, započeli su razgovor i komunikacija je išla dobro sve do trenutka kada je Bog spomenuo poslanje – od onda kao da više nisu na istoj frekvenciji.
Što je to mučilo Mojsija; zbog čega je nastao problem kada je Bog spomenuo poslanje? Mislim da je se s istim problemom susrećemo i mi danas, svatko od nas. Mojsije je Bogu postavio pitanje: „Tko sam ja da idem faraonu?” Kada se mi nađemo u takvoj situaciji, postavljamo li Bogu pitanje: „Tko sam ja?” ili razgovaramo sami sa sobom pa ustvari samima sebi postavljamo to pitanje? Jer, ako zaista želim od njega saznati tko sam ja, onda je dovoljno otvoriti svoje srce i polako rješavati područje po područje svojeg života zajedno s njim, slušajući ga i vršeći u povjerenju ono što nam kaže. Ako iskreno pitamo Boga, on će nam i odgovoriti jer o nama zna sve i želi da i mi sebe upoznamo i dođemo k njemu. Ali Bog Mojsiju ne odgovara tko je on, nego mu daje važniju spoznaju od toga tko je Mojsije a ta je: „Ja ću biti s tobom”. Jer, što god u svome životu radili za Boga, nije nam važno tko smo mi, važno je samo da znamo tko je on. Ako je on s nama, sve će biti u redu; ako nije, neće.
Bog Mojsiju daje znak. Znak mu je to što će na tom mjestu zajedno s Izraelcima iskazati Bogu štovanje. To mu kaže sada na Horebu dok još nije ni krenuo prema Egiptu.
Što je Bog ustvari rekao Mojsiju?
Pokušajmo ovaj događaj prilagoditi sebi; stavimo se u sličan kontekst. Zamislimo si da je vrijeme prije Domovinskog rata i spremamo se ići u rat. Prije polaska uđemo u molitvu, susretnemo Boga i On nam kaže: „Za dvije godine ćeš mi zajedno sa svima s kojima ideš u rat iskazati štovanje na ovom mjestu”. Što nam je On u toj rečenici zapravo sve rekao? Prvo, da ćemo se vratiti živi, drugo, da ćemo pobijediti i postati slobodni, treće, da je On s nama i četvrto, da je On sve to već unaprijed isplanirao i da je On svemu tome kreator
Sada vidimo što je Bog sve rekao Mojsiju prije nego što je trebao krenuti. Da smo mi proživjeli takvu situaciju, bilo bi divno znati da smo se vratili zbog njegove Riječi i njegove milosti i da mu svakako dugujemo iskazati štovanje za svu ljubav i zaštitu koju nam je dao na tom putu.
U svojoj milosti Bog je znao da je njegov narod cijeli život bio u ropstvu i da ne zna živjeti u slobodi a ipak mu je na izlazu iz Egipta dao srebra i zlata i odjeće (preko Egipćana), s čime su oni upravo na tome mjestu kasnije napravili zlatno tele. Mi se tome možemo čuditi, ali nije li isto i s nama ako smo u nekom području bili u ropstvu? Primjerice, netko se rodi u siromašnoj obitelji i cijelo djetinjstvo provede u siromaštvu a kada odraste, Bog ga oslobodi siromaštva i on postane bogat; neće li on reagirati jednako kao Izraelci ako se nije naučio iskazivati Bogu štovanje? On je postao bogat, ali će ponovno upasti u ropstvo, samo sada neće robovati siromaštvu nego bogatstvu.
Bog nas je stvorio s potrebom da se klanjamo njemu ili da ga štujemo u svemu svojemu životu. Ako nismo naučili dati štovanje njemu, dat ćemo ga nečemu (ili nekome) drugome te ćemo se tome klanjati.
Što znači iskazati Bogu štovanje?
Mi vjernici često ne znamo zašto želimo izaći iz ropstva, jedino znamo da to želimo jer nam nije dobro u ropstvu. Znamo da želimo biti slobodni, ali ne znamo živjeti slobodno. Sveto pismo nam pokazuje da ćemo se, ako ne naučimo iskazati Bogu štovanje, opet vratiti u ropstvo jer ćemo štovanje iskazivati nečemu ili nekome drugome, što/tko ustvari nije Bog. Štovanje bismo mogli prevesti i kao „obožavanje”. Obožavamo nekoga tko nam je najvažniji, najveći, najvrjedniji. Ali to nas nitko nije naučio i to nam nije razumljivo jer odmalena imamo krivu sliku o Bogu, koju su nam prenijeli drugi. U Svetom pismu postoji nekoliko osoba koje nam pokazuju kako se štuje Boga. Jedna od njih je kralj David. On je naučio svim srcem slaviti Boga, predati mu svaku situaciju svoga života i gledati kako je Bog velik, silan, svemoguć i vjeran u svim svojim obećanjima. Njegovi psalmi, posebno Psalmi 95 i 100, pokazuju nam kako se štuje Bog i kako se dolazi do štovanja, tj. obožavanja Boga. Još nam jedan događaj pokazuje kako se obožava Bog – to je Izaijino viđenje u šestom poglavlju Knjige proroka Izaije. Kada je ušao u nebo i došao pred Božje prijestolje, Izaija je pao i zavapio: „Jao meni, čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam”. Zašto je Izaijin prvi komentar bio da je čovjek nečistih usana kad je on jedan od najvećih proroka Starog zavjeta? Zato što je ušao u Božju prisutnost i vidio Božju slavu, ljubav, veličanstvo i savršenstvo pa je odmah vidio i svu svoju nečistoću, vidio je koliko je nečistih riječi izgovorio. Božja je slava bila tako velika da su serafi klicali: „Svet, Svet, Svet” a od njihova gromka glasa sav se dom napunio dimom, dovratnici su se tresli. To je bio toliko veličanstven susret da je Izaija pao. Upravo se tako štuje Boga: tako da padnemo nice na pod i ostanemo potpuno predani pred njegovim prijestoljem. Upravo mu se tako pokazuje potpuna čast i slava, koja pripada samo njemu, i u kojoj mi vidimo kako smo mali i kako smo, kao i sav svijet, u njegovoj ruci.
Božja riječ je biser koji treba pronaći i otkopati jer samo se po njoj može u svakom od nas događati bolji svijet.
Biblijski tekstovi opisuju konkretne događaje no Božja riječ kroz njih istovremeno progovara srcu onoga tko ih čita i razmatra. Božja riječ nas uzdiže, opominje, tješi i poučava!
Priključite se „Školi molitve” i izgradite svoju osobnu te zajedničku (grupnu) molitvu. Više o „Školi” možete saznati ovdje!
Autor: Mario Halužan
