Foto: Shutterstock
Ištite i dat će vam se!
Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike.« On im reče: »Kad molite, govorite:
Oče! Sveti se ime tvoje!
Dođi kraljevstvo tvoje!
Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan!
I otpusti nam grijehe naše:
ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem!
I ne uvedi nas u napast!«
I reče im: “Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: ‘Prijatelju, posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!’ A onaj mu iznutra odgovori: ‘Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dadnem…’ Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj, ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti.” “I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se.” “A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!”
Evanđelje po Luki 11,5-13
Daj nam svoga Duha, Gospodine
Isusove riječi u ovome odsječku međusobno su u veoma uskoj svezi. Luka ih nadovezuje na molitvu Očenaša, a nastavak su pouke učenika o molitvi i načinu molitve. Što znači za Isusa i za nas oslovljavati Boga riječima ‘Abba’, ‘dragi Tata’, ‘dragi, Oče’ tumači to Isus ne teoretski, nego krajnje praktično, slikovito i u usporedbi. Kod svakoga zemaljskoga oca pretpostavljamo da on čuje želje svoje djece, ali ih zacijelo neće uvijek ispuniti – zbog ograničenosti svojih mogućnosti, zbog siromaštva, ili pak iz odgojnih razloga, da se dijete nauči i žrtvi.
On je bezgraničan kao što su bezgranične naše želje i naša potreba. Dat će nam sve što nam treba. Treba biti samo uporan, ponekad čak i dosadan, upravo kao prosjak
Drukčije je pak kod Boga. On je bezgraničan kao što su bezgranične naše želje i naša potreba. Dat će nam sve što nam treba. Moramo ga samo moliti i darovat će nam sve, molimo li ustrajno, ne posustanemo li u ustrajnoj molitvi (usp. Lk 18,1sl; 1 Sol 5,17). Ova osvjedočenost kako postoji u našem životu zaslon, temelj, na kome sve počiva, tvori kod Isusa srž cjelokupne poruke, a to temelji na svojevrstan, sebi krajnje svojstven način, slikom iz života običnih, malih ljudi. Uzima sliku iz svagdanjega iskustva, do te mjere prihvatljiva, da i spram Boga može u nama roditi čvrsto pouzdanje, nepokolebljiv stav. Mudrost je to svakodnevnih prosjaka. Treba biti samo uporan, ponekad čak i dosadan, upravo kao prosjak, i dobit ćeš. Prosjaci se ne daju smesti u svojim molbama. Oni mole i preklinju, oni su nasrtljivi i dosadni, ali nas na kraju pobijede. Slome našu nevoljkost i odbojnu mrzovoljnost.
Čovjek ne časti Boga samo hvalom i veličanjem, nego ga veliča i time što dolazi pred njega praznih ruku kao prosjak uzdižući mu svoje prazne ruke u povjerenju
Isus će reći: ako je već tako kod vas ljudi, kako je tek kod Boga Oca koji ne mijenja svoje raspoloženje, koji nije ograničen, sitničav ni skučen; treba samo dovoljno snažno i dovoljno dugo ustrajno moliti. Isus nam pripovijeda tu prispodobu upravo u bezgraničnom povjerenju prema Bogu. I on nam želi naše povjerenje probuditi, učvrstiti i potvrditi. Čovjek ne časti Boga samo hvalom i veličanjem, nego ga veliča i time što dolazi pred njega praznih ruku kao prosjak uzdižući mu svoje prazne ruke u povjerenju, bez dvojbe da će od Oca dobiti traženo. Bog nije slijepa sudbina, nekakav nedovidljivi fatum, nego prijatelj koji pomaže u nevolji. On je više od zemaljskoga oca i prijatelja.
On se ničemu većma ne raduje nego kad mu se djeca obraćaju – s povjerenjem, pouzdanjem, bez straha i osjećaja krivnje
Isus je više nego siguran kako Otac nebeski uslišuje naše molitve upravo retoričkim pitanjem: ‘Možete li samo zamisliti kućedomaćina…?’ Naravno da je nemoguće zamisliti da ne ćeustati i dati mu kruha, pa i u pola noći. Isto će poslije govoriti Isus za izgubljenu ovcu, ili pak izgubljenoga sina (pogl. 15). Kao da Isus želi reći: ‘Kako biste se vi osobno ponašali u sličnoj prilici?’ Da se djeca ne probude, da ne bi bilo plača u noći i uznemiravanja, čovjek će ustati i na vršcima prstiju, tiho, najtiše, potražiti kruh i dati ga prijatelju o ponoći. Eto, takav je Bog. On je vaš Otac, on je istinski Otac. I on se ničemu većma ne raduje nego kad mu se djeca obraćaju – s povjerenjem, pouzdanjem, bez straha i osjećaja krivnje. Ako onaj u noći daje ‘koliko ovaj treba’ (r.8), ne samo tri kruha, koliko će više dati Otac nebeski?! Samo moli, i on će ti dati.
Duh je čovjekova egzistencijalna potreba, i zato treba moliti u Isusovo ime za Duha Svetoga
Potom trostruko stupnjevanje i intenziviranje: Molite, tražite, kucajte, uporno, i otvorit će vam se! Svaki koji moli, prima, koji traži nalazi, a onome koji kuca, otvara se. Naš Bog nije daleki, nego blizi. Treba samo tražiti njegovo kraljevstvo, treba kucati da bi čovjek unišao na uska vrata. Otac otvara onome tko ga kao sin u Isusovo Ime zamoli. Jer kao što normalni, zemaljski otac pozitivno reagira na molbe svoje djece – pa neće im valjda pružiti kamen, zmiju ili štipavca-škorpiona? – koliko više Otac nebeski daje svoga Duha Svetoga onima koji ga mole. Spram jedinoga i dobroga Boga svi su ljudi – s Isusova zrenika – zli. I makar su zli, znaju dobrim darima obdarivati svoje. Duh je čovjekova egzistencijalna potreba, i zato treba moliti u Isusovo ime za Duha Svetoga, i dobit ćemo taj najdragocjeniji dar.
Duh je ona poveznica s Ocem nebeskim koja nam ovdje, u ovom zemaljskom stanju, treba. Ne ispunjava Bog naše koještarije, nego treba moliti u Isusovu Duhu koji se izlijeva na vjernike. U molitvi nije riječ o tome da nam Bog učini ono što bismo mi rado htjeli ili imali, nego je riječ da naučimo govoriti mu ono što nam je na duši te da se u konačnici podvrgnemo njegovoj volji, kao Isus u Getsemaniju.
Treba moliti s takvim povjerenjem da nam nitko i ništa ne može, ako smo usidreni u Ocu
Bez apsolutnoga Božjega očinstva bili bismo u ovome svijetu siročad, beskućnici, bili bismo poput ovisnika koji traga za svojom drogom, a ostaje uvijek praznih ruku i prazna srca. Isus je vjerovao u uslišanje molitava, bez uvjeta i ograničenja. Molitva Očenaša započinje velikom utjehom: smijemo Boga zvati Ocem. Smijemo prozboriti, izgovoriti, kazati riječ ‘Oče’. U ovoj jednoj jedinoj riječi sadržana je sva povijest spasenja i otkupljenja. Oslovljavajući Boga svojim Ocem, sve mu izručujemo, svoje biće i nemir, svoje brige i očekivanja, sav svoj rad i odmor. U životu djeteta ne smije biti ničega što ne bi trebalo povjeriti dobroti Oca, nikakva nevolja koja ne bi imala nadu u njegovu pomoć… Nebo nam odgovara, Bog je naš Otac. Zaštićeni smo! Upravo kao za one oluje na moru, kad Isus pita učenike: „Što je s vašom vjerom, vašim povjerenjem, malovjerni” (Lk 8,25)? Treba moliti s takvim povjerenjem da nam nitko i ništa ne može, ako smo usidreni u Ocu. Kroz molitvu sazrijevamo u svoje pravo ja, kao djeca pred Ocem.
Autor: fra Tomislav Pervan. Izvor: Medjugorje.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
