Svjedočanstva

LJUBITI BEZUVJETNO

Bog mi je pomogao da suprugu oprostim njegovu ‘tajnu’ „Drhtavim glasom rekla sam mu da znam za njegovu tajnu. Pozelenio je, problijedio kao kreč. ... Poznavajući sebe, da se ovo dogodilo prije nekoliko godina, sigurno bih spakirala kofere i svom braku zauvijek zalupila vrata. Ali...”

Bog mi je pomogao da suprugu oprostim njegovu 'tajnu'

Foto: Shutterstock


 

U ožujku 2016. godine bila sam u braku već 17 godina. Tad sam imala 37 godina, dvoje prekrasne djece i divnog muža. Moj muž, iako je katolik, nije išao na svetu misu, nije molio, nije išao na ispovijed… Sve mu se to činilo bespotrebnim. Imala sam osjećaj da što više molim za njega, postim, idem na klanjanje pred Presveti Oltarski Sakrament, na svetu misu, da se sve više udaljavamo. Shvaćala sam da me moj muž ne razumije. Molila sam i za sebe da mi Gospodin dâ više strpljenja i razumijevanja za druge, pa tako i za njega. Da ljubim unatoč svemu, da praštam unatoč svemu, da budem cijela Kristova.

Jednu večer, dok sam čitala Bibliju, u srce i um su mi ušle riječi: „Učitelj je ovdje i zove te” (Iv 11,28) i u Lazarovu uskrsnuću: „Kaže joj Isus:» Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?” (Iv 11,40).

Znam za tvoju ‘tajnu’

Danima su mi te riječi bile na srcu. Budila sam se i lijegala s njima.

U drugom dijelu ožujka otkrila sam neke stvari o svom suprugu koje su me slomile. Osjećala sam se pregaženo, slomljeno, izdano, usamljeno… nevoljeno. Izgledalo mi je da je sve što smo zajedno gradili, srušeno u sekundi, kao kula od karata. Tada sam iskusila kako je to „kad srce boli”. Srce me zaista, fizički boljelo. Drhtavim glasom rekla sam mu da znam za njegovu tajnu. Pozelenio je, problijedio kao kreč. A ja sam stajala i čekala, ni sama ne znam što. Poznavajući sebe, da se ovo dogodilo prije nekoliko godina, sigurno bih spakirala kofere i svom braku zauvijek zalupila vrata.

Ali, sad ne. I to nije bila želja spašavanja braka zbog djece. Ne, nikako! Iskreno sam vjerovala da ono što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja. Vjerovala sam da smo, po sakramentu ženidbe, postali jedno tijelo, i ako je jedno ranjeno, da drugo ne može ne osjećati tu bol, ne može ne osjećati patnju. Ako nas boli samo jedan dio tijela, ne možemo reći da se drugi dio tijela osjeća super. Ne! Tad nas boli cijelo tijelo. Tako je i s mužem i ženom. Tako je bilo i s nama. Mi smo u Božjim očima jedno tijelo. Osjećala sam dužnost boriti se za zdravlje ovog „tijela”, za zdravlje našeg braka.

U začaranom krugu u kojem smo se udaljavali jedno od drugog

Strpljivo sam slušala svog muža što ima za reći. Slušala njegovo, po stoti put izrečeno: „Oprosti mi, molim te!”, njegov plač, njegovu bol… Ne znam ni sama kako i kada, ali zagrlila sam ga, iskreno ga zagrlila, unatoč svemu, osjećala ljubav prema njemu, i tiho mu govorila: „Sve će biti u redu. Bit ćemo dobro”. U prsima mi je bila nepodnošljiva bol. Oboje smo plakali. Pred djecom smo bili nasmijani, a lomila nas je bespomoćnost i tuga.

Sljedećih nekoliko dana hodala sam s Biblijom u ruci i utjeha mi je bila jedino Božja Riječ. Bila sam „na dnu” i bez trunke vjere. Iz dana u dan ponavljala sam iste retke: „Sve mogu u Onom koji me jača!” (Fil 4,13) i „Bog sve okreće na dobro onima koji Ga ljube” (Rim 8,28). Čudila sam se samoj sebi jer nisam govorila: „Bože, zašto meni?!”, nego sam čekala i nadala se da ćemo biti dobro, i to sam govorila i suprugu. Govorila sam da iz svega ovoga mora proizići nešto dobro, ali, kao da sam tim riječima više pokušavala uvjeriti samu sebe nego njega.

Svaku večer smo razgovarali, i to otvoreno o svemu. Počela sam uviđati da ne mogu za sve kriviti njega, da sam i ja, s puno toga, utjecala na situaciju u kojoj smo se našli. On me nije shvaćao; smatrao se odbačenim, nevoljenim, bio je čak i ljubomoran na Boga, jer je smatrao da sam više vremena posvećivala Bogu nego njemu. A ja sam se, s druge strane, osjećala neshvaćenom i ismijanom zbog vjere, zbog svojih razmišljanja i povlačila sam se u sobu, čitala Sveto pismo i molila. I tako smo živjeli u začaranom krugu u kojem smo se neprimjetno udaljavali jedno od drugog.

„Želim se ispovjediti”

Dani su prolazili. Čekala sam. Bol u prsima i suze postale su mi stalni pratilac. Molila sam: „Vjerujem Ti, Gospodine! Ti nikad ne kasniš. Čekat ću koliko god treba. Samo Te molim, budi moja snaga! Ne dopusti mi da ga osuđujem. Pomozi mi da ga gledam Tvojim očima, da ga ljubim Tvojom ljubavlju… Pomozi mi, Isuse!” Duboko u toj boli Gospodin me podsjetio na one retke od prije nekoliko dana: „Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?”

1. travnja 2016. pošla sam na hodočašće u Međugorje. Tamo sam isplakala dušu i predala sebe, muža, naš brak, našu obitelj, Kraljici mira. Toliko mi je bio potreban taj mir. Kad sam se nakon tri dana vratila kući, djeca su mi uzbuđeno rekla: „Mama, tata je danas s nama išao na misu!” A otac laži, kradljivac milosti, šapnuo mi je: „Da, krenuo je sad na misu jer ima grižnju savjesti, jer ti hoće udovoljiti. Ništa od toga nije iskreno!” I, u svojoj slabosti, povjerovala sam u to. Rekla sam mužu neka ne igra na tu kartu, da ne dira ono što mi je sveto, da će me s time slomit´ do kraja. Na izrazu njegova lica vidjela sam tugu zbog tih mojih riječi. I sama sam se pokajala zato što sam to rekla.

Sljedeći dan po povratku iz Međugorja, moj muž mi kaže: „Želim se ispovjediti. Ali, želim američku ispovijed”. Zbunjena, upitam ga: „Kakva je to ispovijed?” a on odgovori: „Volio bih da mogu otvoreno porazgovarati sa svećenikom. Bez žurbe. I da ne moram razmišljati o redu ljudi iza mene koji čekaju na ispovijed.”

Ispovijedat će se nakon toliko dugo vremena! Ah, koja radost u srcu! Uspio me nasmijati s „američkom ispovijedi”. Već sljedeći dan otišao je na duhovni razgovor kod župnika. Išla sam s njim kao podrška i tiho sam u srcu slavila i zahvaljivala Gospodinu na predivnoj milosti. Nakon ispovijedi izašao je sav radostan, nasmijan, slobodan…

Od tada svi zajedno, kao obitelj, idemo na svetu misu. Idemo na duhovne obnove, gledamo kršćanske filmove, razgovaramo o vjeri, o Bogu, o Isusovu životu. Razgovaramo o životnim i moralnim vrijednostima i djecu usmjeravamo k Bogu, ka Živom vrelu.

Njemu ništa nije nemoguće

O, Bože kako si divan, nježan, milostiv, a opet silan u svojoj moći, snazi i slavi. Ne samo da je uslišao moju molitvu za muža nego i molitvu koju sam molila za samu sebe; da me mijenja, da me uči strpljenju, da me uči poniznosti, da me uči praštati, da me uči kako bezuvjetno ljubiti… Naučio me je da je brak životna molitva; molitva ljubavi, nježnosti, prijateljstva, radosti, žalosti, suza, davanja sebe za drugog… Zaista, Bog sve okreće na dobro onima koji Ga ljube. Njemu ništa nije nemoguće.

Za Book.hr svjedoči N.N. (Podaci poznati uredništvu.)

Svoje nam svjedočanstvo možete poslati  e-mailom na adresu: [email protected]

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

O knjizi „Ljubav i poštovanje“

Uspješnica „New York Timesa” prodana u više od 1 600 000 primjeraka!

OTKRIJTE JEDINSTVENU TAJNU USPJEŠNOG BRAKA!

Najdublja ženina potreba je potreba za ljubavlju – kad je ta potreba ispunjena, ona je sretna.

Muškarčeva najdublja potreba je da se osjeća poštovanim – kad je ta potreba ispunjena, on je sretan. U suprotnome dolazi do sukoba.
Autor daje odgovore i biblijske naputke za ključna pitanja: Zašto dolazi do sukoba u braku? Kako ih riješiti? Kako uživati u novootkrivenoj ljubavi i poštovanju?

 

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  • 128
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Na vrh