Zašto se bojimo Božje prisutnosti? Kada bi nam Bog objavio koliko nam se puta želio približiti, a koliko smo često mi pobjegli od molitve kako Mu to ne bismo omogućili, vjerojatno bismo se neizmjerno zapanjili...

Foto: Shutterstock

(…) Govorimo kako želimo da nam Bog dođe ususret kada ga slavimo u misi i osobnoj molitvi, ali istina jest kako Ga ne želimo bliže sebi no što možemo nadzirati i no što se osjećamo ugodno. Njegova nas neizmjerna prisutnost zapravo straši. Kada bi nam Bog objavio koliko nam se puta želio približiti, a koliko smo često mi pobjegli od molitve kako Mu to ne bismo omogućili, vjerojatno bismo se neizmjerno zapanjili!

„Ne boj se!“

Paula i ja smo često, putujući od jedne zajednice do druge, prisustvovali službama Božjim u kojima smo mogli osjetiti kako se Bog neizrecivo približio svome narodu, da bi prisutni vjernici i njihovi duhovnici nerijetko mijenjali temu i pobjegli prije no što je On imao prilike pristupiti k njima u punini. Jeste li primijetili kako u Svetome Pismu, svaki puta kada se anđeo približio nekome sluzi Božjemu, najprije je rekao: „Ne boj se!“ To nas ne treba nimalo čuditi – svi se mi strašno bojimo svete prisutnosti.

Ne samo što se bojimo Njegove prisutnosti, već se bojimo također i istupiti i priznati svoje grijehe. Svaki duhovnik sigurno u svome iskustvu ima brojne slučajeve kada su ga ljudi nazvali kako bi otkazali dogovoreni duhovni razgovor, jer su, kako su kasnije priznali, u srcu znali da na površinu izlaze stvari što bi ih valjalo ispovjediti. Nerijetko kada osoba sazrije dovoljno da bi mogla priznati nešto „strašno“, bježi od duhovnika ili mu toga dana uopće ni ne pristupa. Ti „obrasci straha“ urođeni su nam– primili smo ih od Adama i Eve i prije no što smo došli na ovaj svijet.

Obrasci bijega i izlike

Za svaki obrazac bijega, posjedujemo urođene izlike. Jeste li primijetili kako je lako naći razlog zbog kojega nešto ne bismo ispovjedili? „Savršene“ nam izlike izlaze iz usta i prije no što smo stigli pravo razmisliti. Uopće se ne moramo truditi smišljati ih – dolaze nam sâme, kao „naručene“. Umne sklonosti bijega i izlike, dolaze iz „banke podataka“ stare poput sâmoga Adama, koji je, stojeći pred Bogom, rekao:

Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih. (Post 3,10)

Je li se Adam uistinu zbog toga bojao? Jasno da ne. Bojao se jer je sagriješio te mu je sotona oduzeo sposobnost pouzdavanja u Božju narav, koja je sva sazdana od ljubavi. Stoga je svoje nerazumne postupke opravdao posve krivim razlogom. Ta je obmana u čitavo čovječanstvo ugradila duboku umnu brazdu (rutinu, sklonost) opravdavanja nerazumnih postupaka lažnim razlozima. Dopustite da na temelju toga sastavim krilaticu za sve nas: Nikada nemojte plemenitim razlozima opravdavati svoje nerazumne i grešne postupke. Dobro uvijek stvara samo dobro. Jednako tako, zlo uvijek stvara jedino zlo. I, što je još važnije: dobro nikada ne može uroditi zlom, baš kao što ni zlo nikada ne može uroditi dobrom.

„Naučili smo se lagati samima sebi prije no što smo naučili bilo što drugo”

Primjerice, ako supruga ustraje da bi njen muž trebao razgovarati s nama jer „odveć strogo kažnjava djecu“, a on na to kaže: „kao dijete sam često upadao u nevolje, i znam što se može dogoditi. Toliko volim svoju djecu te sam odlučan držati ih podalje od svake nevolje.“ Istinska odlučnost, rođena iz ljubavi, stvorila bi suosjećanje i pouku, a ne grubost. Uskoro smo otkrili kako je toga čovjeka njegov otac kao dijete uvelike zlostavljao. Nepraštanje ga je navodilo činiti to isto vlastitoj djeci. (Rim 2,1). Zlo je izazvalo grubost, jer ljubav i dobrota nikada ne mogu tako postupati. (…)

Najčešći je, pak, sljedeći primjer: „Jednostavno si nisam mogao pomoći – morao (morala) sam leći s tom osobom [kada su posrijedi predbračni seks, ili pak preljub]; Jednostavno je previše volim.“ Krivo! Istinska bi kršćanska ljubav uvijek postupila obzirno prema drugoj osobi pred licem Božjim. Naučili smo se lagati samima sebi prije no što smo naučili bilo što drugo, jer to nikada nismo morali naučiti, već smo primili „u paketu“ s našom ljudskom osobnošću, kao engram, uslijed Adamove prve laži Bogu: (…) jer sam gol. Toga se ne možemo riješiti nikako drugačije doli putem Križa. (…)

Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Preobraženi život – kako obnoviti um, nadići stare navike i postati osobom kakvom te je Bog istinski stvorio“, autorâ Johna Lorena i R. Loren Sandford. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.