Svjedočanstva

ON JE NAŠE BOLESTI PONIO

BOG JE SVE OKRENUO NA DOBRO Svjedočanstvo ozdravljenja po molitvi oca Jamesa Manjackala Shvatila sam da ovo što mi se zakompliciralo nije bilo radi neke kazne nego radi nekog većeg dobra, jer da nisam ja tad bila u bolnici, ja ne bih upoznala osobu koja mi je takoreći spasila oca. Da nije bilo problema koji su se događali meni moj otac možda ne bi ostao živ

Foto: Pixabay

 

Razmišljajući o pisanju ovog svjedočanstva, nisam znala kako i odakle da počnem pa smatram da je najbolje od samog početka mog postojanja.

Otkad znam za sebe, u mom životu i u životu moje obitelji stalno su bile prisutne razne nedaće kao što su: bolesti, neimaština, svađe, a najteža od svih – smrt mog brata, mladića od 19 godina.
Odrasla sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji koja nije prakticirala vjeru previše. Sve bi se svelo na slavlje najvažnijih blagdana i tu i tamo pokoji odlazak nedjeljom na misu.

Moram napomenuti da imam krasne roditelje i oduvijek su radili sve samo da brat i ja budemo zbrinuti i imamo sve. Radili su po nekoliko poslova samo kako bi nama bilo bolje. Bili su uz nas i dali su maksimalno koliko su mogli, uza sve bolesti i ostale probleme koji su im se gomilali na tom putu.

Međutim, kako sam odrastala, stanje se nije mijenjalo. Taman jedan problem završi, drugi se pojavi. Kad god bih u jednom trenu bila sretna, nikad se do kraja nisam mogla opustiti.

Intimniji odnos s Bogom

Vrijeme je prolazilo. Otišla sam na fakultet, i tu je počeo moj intimniji odnos s Bogom. Počela sam ići na svetu misu, naučila sam moliti krunicu… i taj segment mog života je odjednom dobio na važnosti. Nakana za koju sam najviše molila u tom periodu bila je završetak fakulteta, u roku zbog financijskih razloga, i pronalazak muža.

Fakultet sam uz tešku muku i rad završila u roku te upoznala mladića, mog sadašnjeg supruga, zbog kojeg sam shvatila zašto mi prijašnja nastojanja da uđem u vezu s nekim za koga sam ja mislila da je idealan, nisu uspjela.

Novi početak i novi šok

Mislila sam kako je dosadašnji mračan period života iza mene i da će konačno odsada sve ići na bolje. Tako je u početku i bilo. Veoma brzo sam se zaposlila u struci, dobila posao za stalno, zaručila se i preselila s dečkom. Međutim, tu idealu je ubrzo prekinula iznenadna smrt mog brata. Odjednom njega više nije bilo, šok koji smo tada svi kao obitelj doživjeli ne mogu opisat i ne daj Bože nikome da takvo što osjeti.

Toliko sam se tad puta pitala: pa ima li Boga, pa zar ne vidi kakav nam je život, da su nevolje konstantne, da nema kraja? Bila sam ljuta jer smo kao obitelj uvijek bili spremni svima pomoći, nikada nikome nismo željeli ništa loše

Kako je bio mlađi od mene, bila sam mu više majka nego sestra. Ostala je tolika praznina koja nikad nije prošla i neće, ostane samo tupilo s kojim se naučiš živjeti. Toliko sam se tad puta pitala: pa ima li Boga, pa zar ne vidi kakav nam je život, da su nevolje konstantne, da nema kraja? Bila sam ljuta jer smo kao obitelj uvijek bili spremni svima pomoći, nikada nikome nismo željeli ništa loše, pomogli smo kome god je trebalo i sl. Godinu dana sam se pitala zašto je, po mojim mjerilima, „lošim“ ljudima život idealan, a „dobrima“ horor.

…zašto samo „lošim“ ljudima Bog daje sve, a „dobrima“ ništa

U međuvremenu sam se udala te smo muž i ja počeli raditi na djetetu. Prolazilo je nekoliko mjeseci i ništa se nije događalo. S obzirom da je neplodnost u našoj obitelji jedan od problema, opet sam postala bijesna i opet je počelo ono moje zašto samo „lošim“ ljudima Bog daje sve, a „dobrima“ ništa, što smo mi Bogu skrivili…

No, jednog dana test pokaže pozitivan rezultat. Našoj sreći nije bilo kraja, ali nakon početne sreće, mene su obuzele crne misli o tome hoće li ova trudnoća uspjeti, hoće li se dijete roditi zdravo.

S obzirom na moj dosadašnji život to mi se činilo normalno, jer ništa se kod mene nije završilo kako treba. Molila sam pompejsku krunicu, molitvu Presvetoj Krvi Kristovoj, molila sam se svetici nemogućeg svetici Riti jer sam rođena 22. 5. pa sam tu osjetila neku povezanost. Nakon devet mjeseci rodila sam zdravo dijete. Narednih godinu dana je sve bilo bajno.

Očeva bolest

Međutim, nakon godinu dana, otac mi ozbiljno oboli od ciroze jetre i s vremena na vrijeme postane dementan i agresivan. To je bio nenormalan šok i strah od nepoznatog i ponovna borba s bolesti. Bilo je potrebno presađivanje jetre, a za to je potreban čitav niz pregleda, do kojih nije moguće tako brzo doći, a pogotovo kod kirurga. To je bila nemoguća misija, osim ako nemaš neku vezu koja je potrebna za sve pa tako i za termin kod doktora.

Borba za vlastiti život

U to vrijeme saznam da sam ponovno trudna. Prvo što sam pomislila je da mi Bog šalje nešto dobro, blagoslov nakon svih šokova i strepnje zbog oca i da će napokon opet sve biti dobro. Nakon nekih mjesec dana dobivam klasične simptome trudnoće, ali jako izražene. Nakon posjeta ginekologu slijedi novi šok, doktor kaže da trudnoća ne izgleda uredno, da ćemo sačekati dva tjedna i da bi bilo najbolje da sama prokrvarim da izbjegnem kiretažu. Toliku bol, tugu i bijes nisam mogla nikome opisati, bila sam ljuta na sve, nisam željela nikog vidjeti ni čuti, nisam željela družiti se ni s kim, samo sam željela da me nema.

Kroz ta dva tjedna bolovi su postali neizdrživi i odlučim otići na privatan pregled gdje mi doktorica kaže da imam nenormalnu tvorbu u trbuhu i da to nije trudnoća, da moram na odjel ginekologije i to odmah. Tu večer dolazim na odjel, rade mi hitnu kiretažu, ct mozga, rendgen srca i pluća. Idući dan idem kući i kažu mi kako je to molarna trudnoća i da moram sada samo pratiti pad hormona beta jer se nigdje nije proširilo i da je to rješivo te da samo ne smijem ostati trudna godinu dana.

U mojoj glavi najveći horor je bila ta godina dana, to mi se činilo kao vječnost, ali opet kažem dobro, proći će i to, bitno da imam mogućnost opet rodit. Nakon nekog vremena stanje se iznenada pogorša i dobijem krvarenje koje nije prestajalo, opet mi rade kiretažu i šalju me kući. Opet pratim pad hormona beta, međutim on odjedanput počne rasti nakon dvije kiretaže. Primam dozu metotrexata i kažu mi da to nije ništa opasno te da će sad sigurno početi padati, da se nemam čega bojati, da će se sve riješiti jer su svi nalazi uredni.

Nakon još mjesec dana on opet počinje rasti, opet dobijem istu dozu i isti odgovor. Sada su svi uvjereni da će sve biti u redu, no meni nešto govori da to nije sve. Nakon još mjesec dana napravim nalaz bete; ona naraste na ogromnu razinu, isti dan kći mi dobije napadaj febrilne konvulzije pod sumnjom na epilepsiju i gripu te mora ostati u bolnici, a ja moram na ginekologiju odmah, najvjerojatnije na još jednu kiretažu, a otac i majka taj isti dan su u Zagrebu na njemu vrlo važnom pregledu.

Taj dan sam mislila da ću izgubiti razum, nikad se nisam gorljivije molila za život hodajući od pregleda do pregleda, najprije za kćerkicu, a potom i za sebe

Taj dan sam mislila da ću izgubiti razum, nikad se nisam gorljivije molila za život hodajući od pregleda do pregleda, najprije za kćerkicu, a potom i za sebe. Dok sam radila ct mozga, molila sam Zdravo Marijo bezbroj puta samo da ništa na mozgu ne nađu, jer ako nađu, onda je to možda kraj.

U glavi mi je sto misli, tko će odgojit moju kćer, hoće li oni znati s njom, hoće li je čuvati kao što je čuvam ja i još mnogo toga. Vraćam se na odjel, čekam vijesti i doktorica mi kaže da su nalazi uredni. Ta ogromna radost životu je nešto što nikad nisam osjetila.

Isti dan ponovno počinjem s moljenjem pompejske krunice, molitve svetoj Riti, svetom Padru Piju te svetom Josipu. Ponavljam, toliko gorljivo sam se molila samo da sačuvam goli život, više nije bilo bitno ništa nego samo da živu glavu izvučem. Kad sam upitala doktore što ako ovo ne padne na određenu razinu, oni su mi rekli da je vađenje maternice zadnji korak. Tad sam osjetila najgoru bol u životu dosad, moja jedina vizija o kojoj sam maštala je da imam barem troje djece i da imam veliku obitelj, a sad se suočavam s tim da se to možda neće nikad dogoditi, toliko sam se isplakala i još gorljivije molila.

U svojoj glavi sam ponavljala, zašto mi Bog uzima najveću sreću, imam jedno dijete i njoj se stalno nešto događa, a drugo je upitno hoće li se ikad više moći dogoditi? Tu noć sam zazivala Gospu i obećala da ću se zavjetovati, ako mi se ispuni molitva i spase mi maternicu te ozdravim od ove bolesti. Doktori su me smirivali da neće do tog doći, da oni ne znaju za takav slučaj te da će sve biti u redu, da je opasno, ali izlječivo.

„Slučajan” susret

U bolnicu tog dana ulazi žena koja čeka operaciju naredni dan. Vidim da se moli Sv. Riti i odmah joj se obratim s oduševljenjem jer rijetko tko zna za Sv. Ritu, te isto tako rijetko sam čula da joj se netko utječe. Sutradan ženu šalju kući jer su dopuštene samo hitne operacije, a njena to nije. Osjetim potrebu da je utješim i u priči vezano za doktore općenito dođemo do saznanja da ona dobro poznaje doktora koji je mom ocu prijeko potreban. Razmijenimo kontakt te se pozdravljamo uz riječi kako ćemo se još čuti.

Nakon par dana puštaju me iz bolnice s rečenicom, sad je važno da spasimo Vaš život, a tek onda maternicu, ako hormon beta ne padne na nulu opet ponavljam terapiju u bolnici za dva tjedna. Stigla sam kući, sretna jer nisam u bolnici u kojoj sam bila okružena svakakvim pričama i dijagnozama. Taj dan govorim mužu čim mi bolovi prestanu da idemo u Međugorje da ću se popeti na Podbrdo i zavjetovati. Nakon par dana idemo za Međugorje, penjem se na Podbrdo i na 3. postaji mi dolazi loše, muž me drži i nastavljamo dalje dok molimo krunicu. Nisam željela odustati, čitavi dan smo se molili i na povratku kući osjećala sam mir.

Bližio se dan kad sam morala ići na kontrolu bete i nadala sam se da će pasti, ali nisam vjerovala da će biti nula, pogotovo jer menstruacija nije došla. Međutim to jutro čim sam se probudila stigla je menstruacija, bila sam sretna jer je to znak da je beta počela padati, nadala se barem da će biti 200. Kad sam izvadila krv, otišla sam u crkvu na misu da tih sat vremena provedem u molitvi. Nakon sat vremena odlazim po nalaz i vrijednost koja piše na nalazu je 35, tolika sreća je zavladala među nama. Zovem doktora i kaže mi da za tjedan dana ponovno izvadim krv, ako ne bude nula opet na terapiju u bolnicu.

Molitva oca Jamesa Manjackala i ozdravljenje

Jednog dana slušala sam molitvu ozdravljenja koju je predvodio Otac James Manjackal, i kad je u jednom zazivu rekao moje ime i da ta osoba ozdravlja od bolesti maternice naježila sam se, znala sam da se nešto događa.

Online duhovna obnova koju predvodi o. James Manjackal

U međuvremenu kontaktira me žena koja je bila u bolnici s kojom sam razmijenila kontakt vezano za problem oko mog oca i kaže mi da ga sutra ujutro doktor čeka u ordinaciji na razgovoru. Našoj sreći nije bilo kraja, ono što bi čekali još godinu dana uspjeli smo u dva dana odraditi. Otac se vratio kući sa svim potrebnim nalazima za konačno stavljanje na listu za organ. Nakon tjedan dana opet vadim krv i molim se samo da beta ne poraste, a kad na nalazu rezultat 6. Zovem doktora i kaže mi da je to skoro nula i da hospitalizacija nije potrebna. Toliku zahvalnost Bogu i Djevici Mariji nisam mogla dočarati.

Veće dobro

Shvatila sam da ovo što mi se zakompliciralo nije bilo radi neke kazne nego radi nekog većeg dobra, jer da nisam ja tad bila u bolnici, ja ne bih upoznala osobu koja mi je takoreći spasila oca. Da nije bilo problema koji su se događali meni moj otac možda ne bi ostao živ. Također moja kćerkica je zdrava i ostale su samo male dječje klasične boljke. Kroz idućih mjesec dana beta je potpuno pala na nulu i trenutno sam pod nadzorom sljedećih godinu dana, nadam se da će sve proći u redu i da ću za godinu dana ponovno ugledati plus na testu ali s najboljim mogućim ishodom. Kao zahvalu za uslišenje moje molbe ispunjavat ću zavjet dan Blaženoj djevici Mariji dok sam živa.

Za Book.hr posvjedočila T.B. (puni podaci poznati redakciji)

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh