Foto: Shutterstock
Nakon dugog razmišljanja i molitve, usuđujem se napisati vam ovo svjedočanstvo. Ja sam Ana Gregurić, vaša dugogodišnja pretplatnica. Moja životna drama počela je davne, 1985. godine s bolovima u leđima – discus hernia. Godine 1989. otišla sam u Švicarsku. Zatim, ni moja duša više nije funkcionirala kako treba. Molitva, Bog tu i tamo, u crkvu sam išla iz nekog običaja, tradicije. Slagala se bolest na bolest. Počeli su me mučiti i psihički problemi. Leđa – discus hernia, zglobovi – poliartroza, zatim psiha i k tome tzv. mišićna reuma – fibromijalgija. Od liječnika do liječnika, pomoći nema, psihijatri ništa, „sve za bacit’”… Bila sam na dnu dna, toliko slaba da sam se tresla kad bih bila u društvu nekoliko osoba. Svega sam se bojala.
San nakon kojeg sam počela moliti krunicu
Godine 2006., početkom rujna, osjećala sam se bolje. Od 1. do 4. toga mjeseca, u Solothurnu je duhovnu obnovu održavao vlč. Zlatko Sudac. Sva sam četiri dana bila na obnovi, s kolegicom. Posljednji dan obnove počivala sam u Duhu. Bio je to veliki zaokret u mome životu. Tih sam dana mogla zagrliti cijeli svijet koliko sam bila sretna. Na toj duhovnoj obnovi samo sam molila Isusa da riješi moj kaos, kaos moje duše. Od tada je počelo moje ozdravljenje i obraćenje. Počela sam moliti iz srca; ići na ispovijed i pričest, na sv. misu. Te iste godine, otprilike u kasnu jesen, suprug i ja smo jedne noći sanjali isti san: Ivan Pavao II. nas blagoslivlja. Ja sam u tom snu još vidjela, u neovozemaljskom prostoru, sklopljene ruke i preko njih krunicu. U snu sam bila ispunjena neizmjernom srećom. To mi je bio poticaj za moljenje krunice i od tada nisam ni jedan dan bez ove molitve.
Moje je ozdravljenje započelo počivanjem u Duhu i traje još uvijek. Psihički sam se potpuno oporavila. Leđa me više ne bole, kao ni sitni zglobovi ruku i prsti na nogama. Ostala mi je još mišićna reuma i poneki veliki zglob (koljeno, rame), ali i to se pojavljuje sve rjeđe. Jednog dana, ako otkrijem još nešto u sebi, ni sama ne znam što, znam da će Isus i to uzeti.
Tako Bog čini čuda
Rhema je za mene nešto što se ničim ne može platiti. Kad je došao 1. broj Rheme za 2011. godinu, u njoj sam pronašla molitvu Tako Bog čini čuda. Išla sam sabrano kroz tu molitvu i razgovarala s Isusom. Isus mi je pokazao cijelo moje djetinjstvo. Pojedine stvari koje su me cijeli život boljele i opterećivale, jednostavno su nestale. Hvalevrijedno je i štivo kako prikazati sv. misu. Svih sam prijašnjih godina prikazivala sv. misu na svoj način, kako sam znala, no ovo što doživljavam sada, veličanstveno je. Svaka sv. misa za mene je nešto posebno. Nakon pročitane Rheme i početka prikazivanja mise po uputama gosp. Lončara, na svetoj sam misi osjećala da mi cijelu utrobu grije neka prekrasna toplina – nekada trbuh, a nekad u grudima. U posljednje vrijeme imam osjećaj kao da ću se ‘raspući’, kao da u mene uđe jaka snaga zraka. Osjećam se lijepo, posebno kod podizanja. Znam da me Gospodin mnogo puta uslišao. Cijela moja obitelj polako ozdravlja, pritom mislim na obiteljske odnose. Mnogo nas je i ima svašta.
Shvatila sam da me Gospodin ljubi. Svaki mu dan zahvalim i kažem: „Isuse, hvala ti što me tako silno ljubiš, hvala ti što si mi dao pravo da sudjelujem u ovom životu. Molim te, ti me vodi, pomogni da moja ljubav bude savršenija.”
Gledajući ljude oko sebe, osjetila sam poriv da ovo napišem. Gospodin me izveo iz pepela i praha. Strpljivosti i poniznosti On me uči. Ljubavlju svojom On me vodi.
Hvala mu i slava!
Tekst je prvotno objavljen u časopisu Rhema
Svjedoči Ana Gregurić
