Augustin je djetinjstvo i prvu mladost proveo u svom rodnom gradu, a onda, čuvši Božji glas, stupio je u red svetoga Dominika. Iako po rodu plemić, duhovno je plemstvo smatrao vrjednijim od krvnoga i zato je prihvatio redovnički život u dominikanskome redu.
Papa Benedikt XI. i Ivan XXII. predstavljaju ga kao vrsna propovjednika i učenjaka s naglašenom erudicijom, dobrotom, izvanrednim smislom za suosjećanje sa siromasima i obespravljenima i drugim ljudskim vrlinama. Blaženi papa Benedikt XI., također dominikanac, koji je upoznao našega Augustina najvjerojatnije za vrijeme jednog boravka u Rimu, imenovao ga je 1303. zagrebačkim biskupom.
Zagrebački biskup
Augustin je 20 godina bio biskup prostrane Zagrebačke biskupije, uvrstivši se u broj njezinih najznačajnijih biskupa. Kao biskup bio je veoma aktivan i poduzetan. Često je obilazio svoju biskupiju propovijedajući i dijeleći potvrdu. Zdušno se je brinuo ne samo za duhovno dobro i ćudoređe svoga puka već mu je nastojao pomoći i u materijalnom uzdizanju. Kao zagrebački biskup (1303. – 1322.) posvetio se je obnovi klera, obrani prava Crkve, smirivanju duhova razjedinjenih u suprotnim strankama. U želji za obnovom zagrebačke Crkve Augustin je održao tri biskupijske sinode. Mnogo je brige posvećivao uređenju bogoslužja, svećeničkim pripravnicima, da se duhovno i teološki izgrade, a onda i svećenicima po župama.
U jednoj raspravi sv. Augustin je istaknuo, citirajući odlomak iz Biblije: „Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: Što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući? To sve traže pogani.” Tim riječima Gospodin nije htio reći da ništa ne treba priskrbljivati za budućnost, nego prije da ne zanemare povjerenu im službu propovijedanja zbog straha da će im nedostajati potrebno, i da propovijedanjem ne bi išli za postizanjem zemaljske koristi.
Mnogi su ga plemići zbog njegova značaja i kreposti uzimali kao suca u svojim međusobnim sporovima. Kad je i sam kao zagrebački biskup doživljavao nepravdu od plemića, na silu nije odgovarao silom. Zna se da je zbog toga živio u velikoj oskudici i siromaštvu. Augustin Kažotić, zagrebački biskup, zbog svoje svetosti života, velike kulture, snažne rječitosti među svim ugarsko-hrvatskim biskupima uživaše velik ugled. Zato mu državni staleži 1318. povjeriše jednu diplomatsku misiju kod pape Ivana XXII. u Avignonu, gdje su pape tada stanovali. Morao je pred Papom iznijeti tužbe na zloupotrebe što su ih činili i plemići i dvorjanici mladoga kralja Karla Roberta Anžuvinca, kao i sam kralj. Papa je Augustina dulje vremena zadržao na svome dvoru jer se neprijateljski raspoloženi kralj protivio njegovu povratku u Zagreb. Tako je kralj tuđinac jednom od najodličnijih hrvatskih sinova priječio povratak u domovinu.
Ozdravljenja i oslobođenja
Papa je zbog toga bio prisiljen Augustinu dodijeliti drugu biskupiju. To je učinio 1322. premjestivši ga u Luceru, u Napuljskom Kraljevstvu, odakle su Anžuvinci i došli u Hrvatsku. Ondje se biskup Kažotić veoma posvetio obraćenju Saracena. Augustin je u Luceri biskupovao samo godinu dana jer je umro 3. kolovoza 1323. No i u to kratko vrijeme ostavio je ondje glas svetog i revnog pastira, koga odmah nakon smrti počeše štovati kao sveca. Augustinovo je tijelo bilo sahranjeno najprije u crkvi svetog Dominika, a poslije je bilo preneseno u katedralu, gdje se i danas štuje. Carlo Sisto piše da su „Hrvati uzalud pokušavali kradom oteti blaženikovo tijelo”, pa nastavlja: „Narod ga je poradi brojnih čudesa što ih izvedoše njegove relikvije, među ostalim ozdravljenje nijemih i opsjednutih, brzo počeo štovati.” Također, po zagovoru svetog Augustina na današnjem je Trgu bana Jelačića 1312. godine, u doba gradnje katedrale, kada je bila izuzetno velika suša, provreo izvor vode, glasoviti „Manduševac”. Dio njegovih relikvija čuva se u zagrebačkoj katedrali.
Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko
Priredio Danijel Katanović; Book.hr
