„Blažena Ozana odlikovala se redovničkom savršenošću i ljudima našega vremena može pružiti primjere solidne kreposti, osobito u molitvi i promicanju jedinstva istočnih kršćana s Katoličkom Crkvom, oko kojega je ona revno nastojala pokazujući tako put koji vodi jedinstvu.”
Tako 1965. godine piše papa Pavao VI. u svome pismu upućenome kotorskom apostolskom administratoru don Graciji Ivanoviću povodom 400. obljetnice smrti kotorske blaženice Ozane.
Rođena je u Crnoj Gori
Rođena je 25. studenoga 1493. u selu Relezi u Crnoj Gori. Na krštenju je dobila ime Katarina, a prezivala se Kosić. Njezini su roditelji bili čestiti, siromašni seljaci, kojima je malo stado ovaca bila sva imovina. Dominikanac o. Serafin Razzi, jedan od životopisaca, za njih piše: „Roditelji su joj bili kršćani, ali raški pravoslavci, koji se u mnogim stavovima ne slažu s rimskom Crkvom”. Suvremenici govore da je Katarina bila djevojčica izvanredne tjelesne ljepote, a u tom se lijepom tijelu krila još ljepša duša, blaga, čedna, prijazna i nevina. Prvi posao koji je obavljala bio je pastirski. U gorskoj je prirodi tada doživljavala ljepotu stvorenja.
Bog je djevojčicu Katarinu Kosić odabrao za sveticu. Njezinoj nevinoj duši želio je da se u većoj mjeri objavi i povuče je za sobom. Zato joj je na paši dao da ugleda Isusa, najprije kao dijete, a zatim kao patnika na križu. Viđenje je u njoj ostavilo silan dojam, ali ne samo to već i neodoljivu želju da pođe u Kotor i ondje vidi lijepe slike Isusove o kojima joj je pripovijedala majka. Roditelji su se tome usprotivili, jer su se bojali da će im kći ondje ostati. Kad je otac umro, majka je popustila pa je tako 1507. četrnaestogodišnja Katarina ostavila roditeljsku kuću i preselila se u Kotor.
Život „zazidanih djevica“
Ondje ju je primio plemeniti građanin Aleksandar Buć. Njegova dobra i pobožna žena postala je Katarini druga majka; poučila ju je katoličkoj vjeri i privela sakramentima. Djevojka je sve to primala žarom prave kršćanke, a uz izvanrednu pobožnost resila ju je i velika ljubav prema siromasima. Imala je osjetljivo srce za njihove patnje i pomagala im koliko je mogla. O njezinoj velikoj dobrotvornosti svjedoče i legende koje su se oko toga splele.
Jednoga je petka Katarina slušala potresnu propovijed o tome kako su Isusa uhvatili i mučili. Te su riječi snažno utjecale na njezinu dušu te je ona odlučila da će Kristu za ljubav provoditi život takozvanih „zazidanih djevica”, koje su već u to vrijeme živjele u Kotoru. One su živjele u prizemnim isposnicama dva metra visokim, tri metra širokim i dugačkim, koje su obično nalazile uz crkvu, s otvorom prema svetištu crkve. Pod duhovnim vodstvom franjevca Tome Grubonje i na savjet dominikanskog provincijala Vinka Buća koji će kasnije biti njezin ispovjednik, Katarina je 1514. godine dobila dopuštenje od kotorskog biskupa Tripuna Bizantija da smije živjeti kao „zazidana djevica”. U međuvremenu je postala i dominikanska trećoredica, obukavši njihov habit i dobivši novo ime – Ozana. To je uzela na uspomenu jedne dominikanke u Mantovi, koja je ondje umrla na glasu svetosti.
50 godina dragovoljno je provela u „zatvoru“
Ozana je provela sedam godina u ćeliji uz kapelu sv. Bartola, a zatim se je preselila u isposnicu uz crkvu sv. Pavla. Tu je kasnije nastao mali samostan u kojem su neke odlične kotorske djevojke, pod vodstvom Bogom prosvijetljene Ozane, htjele provoditi pobožan i pokornički život. General dominikanaca Francesco Romeo dopustio im je godine 1547. da smiju nositi bijeli škapular, koji je inače bio pridržan sestrama drugoga dominikanskoga reda. To je znak da je o njihovu kreposnom životu glas dopro čak i u Rim.
50 godina dragovoljno je provela u „zatvoru“ – moleći, radeći ručni rad i čineći pokoru. U gradu su je vrlo cijenili i njoj se u molitve preporučivali. Umrla je na glasu svetosti 27. travnja 1565. u 72. godini života. Veličanstveni sprovod vodio je kotorski biskup Luka Bisanti. Tijelo je bilo nošeno svim glavnim gradskim ulicama te je bilo položeno u crkvu sv. Pavla. Odmah su je počeli štovati kao sveticu, a to se štovanje proširilo i po Italiji, Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Širili su ga osobito dominikanci. Danas se tijelo blaženice štuje u kolegijatskoj crkvi sv. Marije u Kotoru. Papa Pio XI. potvrdio je službeno njezino štovanje 21. prosinca 1927. Zbog njezinih djela mnogi je smatraju apostolom kršćanskog jedinstva i zaštitnicom ekumenskoga pokreta.
Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko
Priredio Danijel Katanović; Book.hr
