Obitelj

HVALA TI!

BLAGOSLOVI OBITELJSKOG STABLA Zato što ti je dano da vidiš…

 Foto: Shutterstock


 

Kao što trebamo pogledati što su nam preci loše ostavili u nasljeđe i s tim se hrabro (iz)boriti, tako bismo se trebali sa zahvalnošću prisjećati i onoga dobroga. Ne čini li upravo ta ravnoteža naš duh zdravim i snažnim za sve što život stavlja pred nas?

Često govorimo o ozdravljenju i oslobođenju od raznih bolesti tijela, duše i duha od kojih smo neke naslijedili čak i od predaka. Svatko od nas je barem malo ranjen i potrebno mu je iscjeljenje.

Ovo je sve vježba. Nemoj odustati!

Čak i nakon što smo upoznali Isusa, ponekad nam se znaju javljati stari obrasci ponašanja za koje smo mislili da su umrli zajedno sa starim čovjekom. Stari, pali, ranjeni čovjek zna se nenadano pojaviti, kad ga najmanje očekujemo, kad pomislimo da smo ga nadrasli, obično kad se u našim životima pojavi slična situacija u kojoj se on i rodio.

To nam se sve događa kako bismo utvrdili i ojačali novog čovjeka, kako bismo još više napredovali u ispravnim navikama i obrascima, jer ponavljanje je…

Kad nam se to događa ne smijemo pomisliti da se iscjeljenje ili preobrazba u novog čovjeka nije nikad ni dogodila i da se smo se vratili na staro! Važno si je to osvijestiti. Vremeplov još uvijek nije izmišljen i vrijeme je nemoguće vratiti, tako da, iako nam ponekad isplivaju stari obrasci, navike, rane, to ne znači da smo onaj stari čovjek prije obraćenja. Nismo ni isti kakvi smo bili jučer, a kamoli prije godinu, deset ili trideset!

To nam se sve događa kako bismo utvrdili i ojačali novog čovjeka, kako bismo još više napredovali u ispravnim navikama i obrascima, jer ponavljanje je majka mudrosti, kaže poslovica. Zato kad uočimo staru situaciju u kojoj se javlja stari čovjek, shvatimo to kao vježbu utvrđivanja novog karaktera, navika i spoznaja.

„Zašto baš ja?” mogli bismo zakukati, ali odgovor je jednostavan: „Zato što…

Dva izbora

Oci su jeli kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi, kaže Sveto pismo. Svjesni smo da smo od naših predaka osim tjelesnog izgleda naslijedili i duševnost, ali i duhovnost. Svatko od nas tko se obratio, postao je upravo ta karika koja ima najteži zadatak, a to je da promijeni loše obrasce koji se ponavljaju u njegovu obiteljskom stablu. „Zašto baš ja?” mogli bismo zakukati, ali odgovor je jednostavan: „Zato što ti je dano da vidiš.”

 

Imamo dva izbora: ići nizvodno i prepustiti se struji tako što činimo isto, reagiramo na isti način i patimo zbog toga, ili možemo naučiti kako to ispraviti (i zbog toga također patimo jer je svaka promjena teška) i prekinuti taj lanac koji nas veže zbog nasljeđa.

Tu se ne radi samo o grijesima predaka nego i o obrascima koji na prvi pogled nemaju nikakve veze s grijehom, ali nam svejedno štete! To su, primjerice: manjak samopouzdanja, pasivnost, neznanje kako da se izborimo za sebe i postavimo granice, siromaštvo itd.

Obično kad razriješimo jedan obrazac, ubrzo osvijestimo postojanje drugog. Zbog toga je naš život na Zemlji hodanje suznom dolinom (kako molimo u krunici). Zapravo, život na zemlji je stalna promjena nas samih, a time i naših obiteljskih stabala. A poslije svake bitke (veće ili manje), postajemo sve svetiji i sličniji Isusu.

Ne želim govoriti o tome…

Ipak, u ovom tekstu ne želim govoriti o tome, već upravo suprotno. Naime, došla sam do zaključka kako smo previše fokusirani na ono loše što smo naslijedili od predaka, toliko da zaboravimo na sve ono dobro što su nam ostavili u nasljeđe.

Ovim tekstom želim učiniti upravo to (a možda potaknem još koga da promisli o tome i učini isto, pismeno ili usmeno ili im to čak da do znanja ako su živi). Vjerujem da će to vama biti na radost i osnaženje, a i njih će sigurno obradovati i ohrabriti.

Draga majko, uvijek si bila mladenačkog, začudnog duha. Poticala si me svojim primjerom da istražujem svijet oko sebe, i vidljivi i nevidljivi, i donosim svoje zaključke i spoznaje o njemu. Kupovala si knjige o duhovnosti i psihologiji, čime si i mene posredno poučavala. Bila si kreativna i mene poticala na kreativnost. Sjećam se kad smo zajedno oslikavale staru dedinu klupu šarenim cvjetovima ili kad si mi dopustila da crtam po zidu i kad smo zajedno oslikale cijeli zid u kuhinji. Nastojala si gledati izvan okvira i bila si puna ideala kojih si se nepokolebljivo pridržavala. Učila si me poštenju, pravednosti, jednakosti, marljivosti, ustrajnosti. Kupila si mi kompjuter i psa jer si znala da je to dobro za mene, iako su svi bili protiv. Nikad se nisam osjećala da zato što sam žensko dijete nešto propuštam, manje vrijedim ili da zbog toga ne mogu postići sve što poželim. Hvala ti, majko, na svemu!

Dragi oče, bio si dobar sportaš, uvijek spretan i snalažljiv. Naučio si me voziti auto i plivati. Naučio si me da je redovna tjelovježba važna ne samo za tijelo već i za dušu. Zbog toga se i ja cijeli život bavim nekom aktivnošću i zato sam vitka i zdrava. Hvala ti!

Draga bako L., bila si profinjena dama i veliku si važnost pridavala kulturi, književnosti i obrazovanju. S obzirom da si bila profesorica hrvatskog jezika, naučila si me ispravno se izražavati i pisati, a zbog tvoje osebujne kućne biblioteke rano sam zavoljela čitati knjige. Posvećivala si se obiteljskim proslavama i blagdanima i kao savršena domaćica iz filmova gostila rodbinu i prijatelje i tako održavala zajedništvo. Tvoj način života mnogima je bio uzor i poželjeli su ga slijediti. Znala si ponekad pjevati domoljubne pjesme i tako me učila ljubavi prema domovini. Vjerovala si u Boga i kod tebe pod božićnim drvcem poklone je donosio Isusek. Kod tebe sam pronašla i male molitvenike iz kojih sam naučila svoje prve molitve i prvi put se zapitala o postojanju Boga. Hvala ti na svemu!

Dragi deda Z., i ti si zajedno s bakom uvijek govorio o važnosti obrazovanja i kulture. Na svoj šaljiv način sve si preispitivao i tako me naučio da mislim svojom glavom. Volio si nama djeci pričati priče koje si sam izmislio, a volim ih i ja danas pričati. Vodio si nas u istraživačke pohode po Zagrebu i Medvednici i tako pretvorio svaku šetnju u pustolovinu. Hvala ti na svemu!

Draga bako M., ti si bila drugačija od ostatka naše prilično introvertne obitelji, brbljava, glasna, autoritativna, uvijek s obje noge čvrsto na zemlji, automatski si preuzimala glavnu riječ. Bila si uvijek pravedna, poštena, borbena i vatrena. Zbog svog dobrog srca brinula si se za mnogu djecu nakon završetka rata, uvijek si imala dovoljno snage za sve, i tako ih spasila od siromaštva, moguće smrti, ali i krivih puteva. Sjećam se kako si često govorila, nije važno tko je tko, nego kakav je tko, podsjećajući me kako je diskriminacija loša po bilo kojoj osnovi. Hvala ti, bako, na svemu!

Dragi dida B., ti si bio umjetnička duša, uvijek si nešto izrađivao, crtao, pleo, rezbario pa čak i pisao neke svoje memoare. Bila sam ti sve na svijetu i uvijek si mi govorio koliko me voliš i koliko sam ti važna. Hvala ti!

Autorica: Vedrana Čolić; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh