Foto: https://www.tumblr.com/
Bio sam mladić kojega je otac napustio, koji je gledao kako se njegova majka psihički slama, ispunjen boli s kojom nije znao što činiti. Kao i svatko u takvoj situaciji, tražio sam Boga, ali nisam znao gdje početi
Dok sam radio u ulici Denmark u 60-im godinama 20. stoljeća, među ljudima moje dobi pojavio se veliki interes za istočnjačke religije i transcendentalnu meditaciju. Pogotovo je to bilo tako među ljudima u glazbenoj industriji jer su nas inspirirali Beatlesi i njihova povezanost s jogijem Maharishijem Masheshom. A ja sam bio mladić kojega je otac napustio, koji je gledao kako se njegova majka psihički slama, ispunjen boli s kojom nije znao što činiti. Kao i svatko u takvoj situaciji, tražio sam Boga, ali nisam znao gdje početi.
Kršćanska je crkva prouzročila mnogo patnje u svijetu… iza nas je 2000 godina kršćanstva koje nije uspjelo iskorijeniti siromaštvo, bolest i tiraniju u svijetu, pa kako bi onda ono moglo biti dobro? Tražili smo nešto novo…
Nisam mogao jednostavno otići u crkvu jer su to činili naši roditelji, a moja je generacija željela odbaciti sve što je našim roditeljima bilo važno. Napokon, govorili smo jedan drugome, kršćanska je crkva prouzročila mnogo patnje u svijetu, od španjolske inkvizicije do suđenja vješticama u Salemu, i podupirala je mnoge strahote poput trgovine robljem. Čak i da to nismo uzimali u obzir, iza nas je bilo 2000 godina kršćanstva koje nije uspjelo iskorijeniti siromaštvo, bolest i tiraniju u svijetu, pa kako bi onda ono moglo biti dobro? Tražili smo nešto novo.
Provodio sam sate u knjižarama tražeći prašnjave tekstove koji su izgledali mistično samo zato što su bili stari. Sudjelovao sam u cjelonoćnim okupljanjima na kojima smo razgovarali o tajnama svemira pušeći travu
Ironično je da smo se okrenuli nečemu što je bilo starije od kršćanstva. Pročitao sam sve što mi je bilo dostupno o istočnjačkim religijama. Provodio sam sate u knjižarama tražeći prašnjave tekstove koji su izgledali mistično samo zato što su bili stari. Sudjelovao sam u cjelonoćnim okupljanjima na kojima smo razgovarali o tajnama svemira pušeći travu. Čak sam se pridružio jednoj grupi u Školi za meditaciju.
Posebno me privukao budizam te sam u devetnaestoj godini odlučio postati budist. Sjeo sam na vlak za Hampstead, mjesto u okolici Londona, otišao do budističkog hrama i pokucao na vrata. Ona su se otvorila i jedna veoma neobična osoba – odjevena u narančastu odjeću i obrijane glave – pozvala me da uđem. Ušao sam i pogledao sve čudne predmete koje su visjeli na zidovima.
Na licu mu se vidjelo da je skeptičan – siguran sam da su im u tim danima mnogi napušeni hipiji dolazili na vrata želeći učiniti „cool“ stvar. Odveo me u hram i počeo mi govoriti što sve trebam poduzeti…
„Kako ti mogu pomoći?“ upitao je čovjek.
„Razmišljam o tome da postanem budist“, rekao sam. Na licu mu se vidjelo da je skeptičan – siguran sam da su im u tim danima mnogi napušeni hipiji dolazili na vrata želeći učiniti „cool“ stvar. Odveo me u hram i počeo mi govoriti što sve trebam poduzeti, ali je očito mislio da ću odustati jednom kada shvatim da se na tome uistinu mora poraditi.
„Morat ćete proučiti pet principa“, rekao je.
„Već sam ih pročitao“, rekao sam. Oči su mu se blago raširile i izraz na njegovu licu počeo se mijenjati. Kad je vidio koliko toga već znam, pomislio je da je pronašao novoga člana. Začudo, što je on postajao sigurniji, ja sam bivao sve nesigurniji. Iznenada, duboko u meni progovorio je glas: „Ne.“ Jednostavno „ne“. Okrenuo sam se i izašao.
Ipak, nastavio sam u svome životu tražiti nešto nadnaravno.
Svatko od nas u sebi nosi prazninu u obliku Boga, a ja sam je godinama pokušavao ispuniti drogama. Ali, nakon što bi prošao učinak droga, praznina je…
Poznavao sam mnoge ljude koji su prigrlili štovanje Sotone te, iako sam nisam pomišljao na to, ipak sam s interesom slušao one koji jesu. Na primjer, poznavao sam čovjeka u Londonu koji je bio u kasnim pedesetim godinama, a koji je u mladosti bio učenik Alistera Crowleyja, vođe sotonskih krugova u Europi. Kasnije je Jimmy Page iz Led Zeppelina kupio njegovu kuću i živio u njoj. Ali znao sam da to nije za mene.
U međuvremenu sam uživao droge da zatomim svoj duboki osjećaj nepotpunosti. Voltaire je rekao da svatko od nas u sebi nosi prazninu u obliku Boga, a ja sam je godinama pokušavao ispuniti drogama. Ali, nakon što bi prošao učinak droga, praznina je izgledala veća nego prije, a jedini je odgovor bio uzimanje više droga. To nije bio problem, jer su isto činili svi koje sam poznavao. (…)
Grijeh je na velika vrata ušao u moj život s uspjehom Hookfoota. Droge i seks već su bili tu, ali sada će postati, da se tako izrazim, institucije u mojem životu. S novcem i kontaktima doći će i neograničeni pristup drogi. Sa slavom, neograničeni pristup ženama. Tada sam već izlazio sa ženom koja će postati moja prva supruga, ali sa stidom moram reći da to nije utjecalo na moje „rekreativne aktivnosti“ dok sam bio na turnejama.
Njihov je posao da se pobrinu za sve što je bendu potrebno, što uključuje žene, pa i droge
Nisu samo članovi benda prakticirali slobodnu ljubav. Na glazbenim festivalima gdje smo nastupali publika bi uzimala droge, ljubila se, a katkad i vodila ljubav pod svojim prekrivačima u travi ili blatu. (Sjetite se, govorimo o Engleskoj te je uglavnom padala kiša kada su se održavali festivali na otvorenome. Znalo je biti dosta blata.) Često su se žene obnaživale do struka, a još češće bi ispred pozornice otkopčavale bluze da bi nam pokazale svoje grudi. Također, to se nije događalo samo na „festivalima ljubavi“. Tijekom cijele moje karijere u rock and rollu, na koncertima u zatvorenim i otvorenim prostorima, žene bi nam već s vrata pokazivale grudi ili bi se penjale na ramena svojih mladića i skidale majice tijekom izvođenja pjesama te bi tako pratile koncert sve dok im zaštitari ne bi rekli da se obuku.
Kada smo osnovali Hookfoot, još uvijek se radilo o lakom upoznavanju i seksu sa ženama. Ali nakon izlaska našega prvoga albuma izdavačka kuća poslala nas je na turneju s osobljem koje je uključivalo i dva tehničara (roadies). Njihov je posao da se pobrinu za sve što je bendu potrebno, što uključuje žene, pa i droge. Ako svirate u kabaretu nakon Longa Johna Baldryja, možete nakon svirke popiti piće bez da vas salijeću. Ali jednom kada se tvoja fotografija pojavi na omotu albuma, takav lagan kontakt s publikom je nemoguć te si zarobljen u prostoru iza pozornice, limuzini i hotelskoj sobi. Tada tehničar postaje tvoj čuvar, a stalna uputa svakome tehničaru je da dopusti ulazak – ili ih čak pronađe i pozove – najslobodnijim i najljepšim ženama u publici.
Nakon svakog nastupa u hotelu nas je čekala hrana, piće i droge, nakon čega bismo u parovima odlazili u sobu i seksali se
Kada je počela naša prva turneja u svrhu promocije albuma i kada smo shvatili da sada imamo dečke koji nam nakon svakoga nastupa mogu dovesti žene, čudno smo se osjećali. S jedne strane, dovoljno smo dugo bili u rock & rollu da bismo znali o čemu se radi te nismo željeli izgledati iznenađeno. S druge strane, osjećali smo se poput djeteta u prodavaonici slatkiša. Prvih nekoliko puta nismo se mogli suzdržati da se ne nasmiješimo jedan drugome i kažemo: „Pa, dečki, uspjeli smo.“
Dobro se sjećam turneje u Italiji 1971. godine. Tamo su se žene bacale na nas. Većina njih uopće nije govorila engleski, a mi nismo znali ni riječi talijanskoga jezika. (Uz sve droge i alkohol koji smo konzumirali, jedva da smo govorili i engleski.) Stoga nije bilo riječi, već samo znakovnoga govora ili, bolje rečeno, tjelesnoga govora. Žene su uvijek dolazile iza pozornice – neke jer su imale propusnice, neke jer su šarmirale tehničare, a neke jer su ih oni pozvali. Odmah si prepoznao koje su bile tek zaneseni fanovi, a koje su bile zainteresirane za intimnije druženje. Odveli bismo ih u hotel u limuzini. U hotelu nas je čekala hrana, piće i droge, nakon čega bismo u parovima odlazili u sobu i seksali se. Bilo je to veoma jednostavno i uslijedilo bi nakon svakoga nastupa.
U mnogim su prilikama žene znale gdje možemo nabaviti drogu i uskoro smo imali mrežu kontakata u Britaniji i Europi koji su nam je dostavljali uvijek kada smo bili u gradu. Tada je moje rekreativno uživanje marihuane već bilo prešlo u tvrdokornu naviku te sam uzimao praktično sve što je bilo dostupno.
Putovali smo iznajmljenim zrakoplovom s našim tehničarima i pratnjom. Nikada u životu nisam vidio toliko droge na jednome mjestu. …Kada smo se približili, vidjeli smo da su naoružani automatskim strojnicama i da vode pse za otkrivanje droge…
Godine 1970., čak prije nego što smo objavili svoj prvi album, otišli smo u Finsku da bismo nastupili na pop festivalu u Helsinkiju. Izdavači su poslali tri grupe kao svojevrsne ambasadore britanske glazbene scene – Hookfoot, bend pod nazivom Fairport Convention (koji i danas uspješno djeluje) te solo izvođača Edgara Broughtona koji je imao kultni hit Out, Demons, Out.
Broughton je bio veliki, dlakavi hippie s gitarom. Svi smo putovali iznajmljenim zrakoplovom s našim tehničarima i pratnjom. Nikada u životu nisam vidio toliko droge na jednome mjestu. Zabavljali smo se cijelim putem preko Sjevernoga mora. Ali kada smo sletjeli u helsinšku zračnu luku i izašli iz zrakoplova, ugledali smo cijeli niz oklopnih policijskih vozila i veliku grupu policajaca u civilu kako nas čekaju na pisti. Znali su da ovim zrakoplovom stiže nekoliko rock grupa te su smatrali da se radi o lakom poslu. Kada smo se približili, vidjeli smo da su naoružani automatskim strojnicama i da vode pse za otkrivanje droge.
Ne moram ni reći da se zabava pretvorila u paniku. Svi su počeli gutati svoju drogu, pa i ja. Iako smo već bili pod utjecajem i u krvi smo imali više droge negoli je sigurno, ipak smo gutali kokain i tablete što smo brže mogli. Mislio sam da sam u gabuli jer sam imao pločicu hašiša, ali je Edgar Broughton gutao LSD i mnoge druge stvari.
Odveli su nas do terminala (…)
Iz knjige „Glasnije od rock and rolla” autora Caleba Quayea. Možete ju kupiti ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
VELIKI POPUST! Do 31. prosinca 2019. knjigu možete nabaviti po cijeni od 65 umjesto 90 kuna!
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
