Foto: epodravina.hr; Matija Gudlin

Zamislite da se ne možete kretati. Hodanje vam je nepoznanica. Noge su vam lake kao pero, ne osjećate ih, ne možete ih micati. Tijelo vam je skvrčeno. Rukama ne možete baš ništa. Prsti su vam svinuti. Zamislite da ne možete pisati. Zamislite da ne možete samostalno jesti, piti kavu. Zamislite da ovisite o drugima 365 dana u godini, 24 sata na dan. Zamislite da ste osoba s invaliditetom. Cijeli svoj život. I zamislite da ste toga svjesni.

„Aktivno sudjelujem u društvenom životu. No, ponekad si uzmem tjedan dana odmora i tada sam samo kod kuće da se duhovno napunim čitajući Božju riječ“

Andrej Pjatakov (27) rodio se prijevremeno. Dijagnosticirana mu je cerebralna paraliza. Jedan dio u glavi je potpuno uništen, a tiče se fine motorike. Iako su njegovi roditelji pokušali sve, Andreju je stanje ostalo isto. No, ipak, on od života nije odustao. Našao je utjehu, nadu i spas.

„Imam lijep život, izlazim među ljude, idem na kavu. Nisam zatvoren u četiri zida. Sa svojim osobnim asistentom idem redovito u grad. On ispunjava moje želje. S njim volim puno razgovarati o nogometu, politici i vjeri. Aktivno sudjelujem u društvenom životu. No, ponekad si uzmem tjedan dana odmora i tada sam samo kod kuće da se duhovno napunim čitajući Božju riječ“, ispričao je Andrej za e-podravinu.

Andrej je na Facebooku otvorio vjersku grupu koju i vodi: „Početkom prošle godine otvorio sam grupu i od tada ona aktivno djeluje. Osjetio sam dodir s dragim Bogom i da je on zaista živ. Od tada sam velik vjernik i kršćanin. Vjeru shvaćam ozbiljno, odlazim u crkvu i molim se svaki dan“, naglašava Andrej koji je ispričao kako je do toga došlo.

„Bio sam u ponoru, u depresiji, mislio sam da za mene nema života, ni budućnosti. No, vjera me je izvukla iz tog stanja. Sve je počelo u Dubravi 2008. …“

„Bio sam u ponoru, u depresiji, mislio sam da za mene nema života, ni budućnosti. No, vjera me je izvukla iz tog stanja. Sve je počelo u Dubravi 2008. godine. Tada sam počeo ići na katoličko druženje s Marijinim legionarima gdje sam osjetio dodir sa živim Bogom. Od tada znam da on postoji i da je živ. Sve je od tada lakše. Prihvatio sam svoje stanje i situaciju. Lakše se nosim s tim“, priča Andrej. Nedavno je upisao i Dopisnu teologiju: „To funkcionira tako da ja dobijem tekstove i na osnovu njih ja dajem svoje viđenje. Komuniciramo e-mailom. Obrazujem se za teologa jer me to zanima. Uz to, već dugo imam osjećaj da me Bog zove u svećeništvo. Međutim, to je isto teško izvedivo, no bez obzira na to, ja kod kuće živim celibat. Živim vjeru i živim za Boga. Žao mi je što diplomu neću moći nigdje koristiti, no važno je da se obrazujem i da učim. Navodno ću po zvanju biti teolog, no morat ću se dokazivati svojim znanjem“, objašnjava.

„Navijam za svoj omiljeni klub, Lipu iz Hlebina. Volim dolaziti na utakmice i navijati. I moj tata je u mladosti igrao za njih…“

Iako mu je vjera iznad svega, Andrej ne skriva svoju ljubav prema nogometu i svom najdražem klubu. Da može, najradije bi bio nogometaš. Često ga možete vidjeti kako s tatom dolazi na utakmice i bodri navijače, a dobio je i zahvalnicu za najvjernijeg navijača. „Navijam za svoj omiljeni klub, Lipu iz Hlebina. Volim dolaziti na utakmice i navijati. I moj tata je u mladosti igrao za njih te je bio jedan od najboljih golmana u svojoj generaciji. Vučem i ja te gene. Nogomet je glavna sporedna stvar na svijetu. Kako kod ostalih, tako i kod mene. U jako sam dobrim odnosima s trenerom Zdravkom Eršetićem. Napravio sam i grupu na Facebooku koju uređujem i tako vodim momčad. Jer, ja bih jako volio biti trener, a o nogometu znam puno. Cijeli sam se život, praktički, obrazovao u trenerskom smjeru. YouTube mi je u tome mnogo pomogao. Gledao sam bezbroj seminara i utakmica, tako da znam sve taktike, a nedavno sam si skinuo i literaturu za licencu. Rado bih bio trener, to mi je velika želja. No, znam da u našoj državi to nije moguće. Mislim da institucije imaju premalu osjetljivost prema osobama s invaliditetom. Ne daju nam dovoljno prostora da se izgrađujemo u smjeru u kojem mi želimo i možemo. A mi možemo jako puno, ali u skladu s našim mogućnostima“, objašnjava Andrej.

„Mislim da institucije imaju premalu osjetljivost prema osobama s invaliditetom. Ne daju nam dovoljno prostora da se izgrađujemo u smjeru u kojem mi želimo i možemo“

Ipak, Andrej kaže kako se nada da će uz svog prijatelja Zdravka Eršetića napredovati u trenerskoj karijeri: „On mi je to i omogućio. Puno se čujemo, razgovaramo i govori mi sve o momčadi. Piše mi i sve pozicije i kako tko reagira na kojoj. Tada mu i ja pomognem u sastavljanju ekipe“, priča. Andrej za sebe kaže da je strpljiva osoba te da uvijek može saslušati drugu osobu: „Volim i pomoći, otvoren sam, pristupačan i komunikativan. Ali, i ponizan sam. To mi je vjera donijela i ta mi je osobina glavna. Trudim se biti što bolji čovjek i prema drugima biti dobar“, rekao je.

„Vezan sam i za brata Matiju s kojim često razgovaram. On ne živi kod kuće, ali kada dođe, on mi je glavni lik“, kaže kroz smijeh

Na pitanje tko mu je najveći oslonac u životu odgovorio je bez puno razmišljanja: „Moj tata. Uz njega sam jako vezan. Ali i mama je oslonac, samo na drugi način. Njoj je teže dići me jer je slabija. Mama daje drugu stranu ljubavi i neke stvari bolje razumije od tate. Vezan sam i za brata Matiju s kojim često razgovaram. On ne živi kod kuće, ali kada dođe, on mi je glavni lik“, kaže kroz smijeh.

Zamislite da se borite za sebe. Svaki dan. Zamislite da se probudite s vjerom u bolji život. Zamislite da ste se pokrenuli kako biste napravili sve što želite. Da ste počeli ostvarivati svoje želje. Zamislite da probijate granice. Za Andreja one ne postoje. Reportere portala epodravina dočekao je uz osmijeh, ispratio ih je s osmijehom, kažu iz redakcije.

Andrejev je svijet ispunjen dobrim namjerama, pozitivnim mislima, molitvom. Njegov je život protkan borbom. Vječitom borbom. Onom za život. Za trenutak sreće. Zamislite da ste sretni…

Izvor: epodravina.hr; Book.hr