Foto: Shutterstock
Bio sam dobar otac. Svatko će vam to reći. Čak i s mojim ludim poslovnim putovanjima uvijek sam uspio stići na svačiju utakmicu bejzbola ili košarke. Uvijek. Išli smo u crkvu kao obitelj. Djeca su bila zadovoljna sa mnom. Žena je bila zadovoljna sa mnom. Zbilja sam ih obožavao i trudio se najbolje što sam mogao da imaju sve što im treba i sve ono što su poželjeli. Ali svoju sam ulogu duhovnog vodstva prepustio Wandi.
Nešto se je moralo promijeniti. A glavna stvar koja se je morala promijeniti bio sam ja…
Ona je bila ta koja je redovito naviještala Riječ. Ona je bila ta s dinamičnim molitvenim životom. Ona je bila ta koja se je brinula za duhovnost naše djece. Ne ja. I zaključili smo da to, jednostavno, nije dovoljno. Nije dostatno. Tako smo na temelju tog zaključka o našim životima donijeli trenutnu odluku: ja ću se više usmjeriti na duhovno vođenje obitelji. Ali tijekom naše četvrte godine otkako smo bili vlasnici nekoliko zalogajnica s juhom i sendvičima, moje radno vrijeme se je povećalo na osamdeset ili devedeset sati tjedno. To je bilo loše. Vrlo brzo sve je izmaklo nadzoru, a Wanda i ja smo oboje radili u zalogajnici, kao i ostali članovi naše obitelji; mi smo zapravo uskakali kao zamjensko osoblje u svaku zalogajnicu. I tako sam, umjesto da započnem nešto novo na duhovnom planu s našom obitelji, morao raditi, a oboje smo, i Wanda i ja, izgubili fokus na našu obitelj jer nismo nalazili potrebno vrijeme. Susretali bismo se na dolascima i odlascima iz kuće. Morali smo zvati prijatelje da vode našu djecu u crkvu. Polako smo odustajali od namjere da ćemo jednom provoditi više vremena kod kuće. Nešto se je moralo promijeniti.
A glavna stvar koja se je morala promijeniti bio sam ja…
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
