Foto: Zlatko Krznarić sa suprugom (privatna arhiva)
Supruga i ja našu smo vezu prije braka imali na dva načina. Prvi je dio bio prije mog iskrenog obraćenja i on je trajao otprilike dvije godine. Nakon toga imali smo prekid od dvije godine. Potom je uslijedila naša nova veza u trajanju od otprilike tri godine na potpuno drukčiji način sve do sakramenta ženidbe.
Mislio sam da više nikada nećemo biti zajedno, makar ostali sami na svijetu, pa ni tada…
S obzirom na to da mi je tada vjera bila ispisana na papiru, a ne u srcu, i kako sam bio običan mladić našeg modernog vremena u kojem je apsolutno normalno sve probati u vezi prije braka, nisam smatrao da se u ljubavi može nešto pogriješiti. Smatrao sam da se ona sastoji od provoda, zabava, odnosa prije braka i to je to. Da su u mladosti sloboda, zabava i užitak na prvome mjestu. Ispočetka sam u toj vezi osjećao zanos i radost, ali nakon godine i pol takve veze nešto se loše počelo ‘kuhati’ između nas. Događale su se prepirke oko sitnica, zahlađenje i nakon dvije godine – kraj. Mislio sam tada za svoju sadašnju ženu kako sigurno više nikada nećemo biti zajedno, pa taman ako ostanemo sami na svijetu na nekom pustom otoku, pa ni tada.
Došla je 1993. godina. Ostavivši svoju Sandru, ubrzo sam nakon toga odbacio i Boga te u svojoj 21. godini okrenuo novu stranicu u životu kako su ‘ispisali’ mladost, sport, novac, izlasci, auti i motori, kao i kratke veze s djevojkama. Kao da je sve to samo igra s malo zabave i kraj. Sada se stidim te faze svog života i dobro je što je trajala samo jedno ljeto, svega nekoliko mjeseci.
Razlika između karaktera sada mi se činila kao prednost
Mome nebeskom Ocu hvala što neizmjerno voli grešnike i što ih, ako zastrane, strpljivo čeka da „dođu k sebi“ kako bi mogli natrag pohrliti u njegov zagrljaj. Evo, ja sam skrenuo s njegova puta, a potom sam snažno, s puno žara i neumorno tražeći njega, tijekom dvije godine spoznao da na svom vjerničkom putu nisam za svećenika nego za brak. Samim time vratila mi se i bolna spoznaja kako sam putem prosuo najvrjednije blago koje sam imao u svojim rukama.
Dakle, došavši k sebi, sve sam češće u mislima odlazio svojoj prijateljici, odnosno bivšoj djevojci Sandri. Moje ranije zablude u našoj prvoj vezi o razlici između karaktera koju sam tada vidio kao problem kod nas sada mi se odjednom činila kao prednost. Zašto? Zato što takav zaokret može učiniti samo dragi Bog u našim srcima. Ja sam toliko duboko doživio svoje obraćenje da sam one iste stvari otprije sada počeo gledati drugim očima. I tada me počelo prožimati ono neizbježno pitanje: „Kako do nje?“
„Samo sam ti želio reći kako se osjećam glupo što sam bio slijep”
Jedne sam večeri skupio hrabrost, otišao do njezine kuće i odlučio riskirati. Otvorio sam joj vrata svoje duše i srca započevši ovako: „Svjestan sam da ne bih smio otvarati ovu temu s tobom, Sandra, ali ono što imam u sebi jednostavno moram podijeliti s tobom.“ Prvi put sam se pred njom osjećao nedostojan zbog svega onog otprije i činilo mi se kao da sam bio „manji od makova zrna“, ali svejedno dovoljno hrabar da joj kažem: „Ti si dragocjen biser i najbolja djevojka koju sam ikad u životu upoznao i samo sam ti želio reći kako se osjećam glupo što sam prije bio slijep. Tvoj osmijeh Sandra, iskrenost, jednostavnost i vedrina veliko su bogatstvo za svakog koji te pozna. Tvoje osobine koje sam prije želio mijenjati, upravo su mi sada najveće vrline na tebi. Ovdje te nisam došao pitati za vezu ili prijateljstvo, niti imam to pravo, samo sam smatrao da ovo doista zaslužuješ saznati i čuti od mene. Oprosti ako sam te ovim riječima šokirao ili povrijedio. Prihvaćam da me ne moraš više u životu nakon ovog niti pozdraviti na ulici, ali jednostavno sam osjećao u sebi da ovo što mi je na srcu doista zavređuješ saznati i čuti ovako direktno od mene.“ Ona me gledala i šutjela jer vidjela me često u crkvi i znala je za moje obraćenje, ali vjerojatno se nije nadala da će čuti ni jedan posto od onog što sam joj tada „istresao“. Rekao sam joj kako sam uistinu shvatio da dragi Bog postoji i to tako duboko da od toga trena više ništa za mene nije isto. Polako smo se opet počeli družiti i nakon nekoliko mjeseci započeli našu novu vezu.
Sve ovo o našoj vezi do sada je samo obična priča poput tisuće sličnih. Ono nešto sasvim drukčije, novo, posebno i dragocjeno jest naša druga veza.
Nakon prve veze odlučili smo da se ne želimo nasukati u našoj drugoj vezi
Nakon što smo u prvoj, isprobavši sve užitke i blagodati te današnje slobode imali teški brodolom, odlučili smo zajedno da se ne želimo nasukati u našoj drugoj vezi, nego napraviti velik zaokret. Srećom što smo oboje u tim stavovima bili istih želja i uvjerenja.
Odlučili smo povjerovati dragom Bogu da on ima bolji plan od našeg i da nas u ljubavi usmjeruje tako da ona traje do našega zadnjeg daha. Biti čist pred Bogom, to bi u konkretnoj vezi značilo: pjevajte, pričajte, molite, radite, putujte, volite se, ali zajedničkog kreveta za vas nema dok ne dođete do oltara. (…)
Iako običan slabić, uz Božju i Sandrinu pomoć, izdržao sam u predbračnoj čistoći naše druge veze pune tri godine. Pritom sam na posve nov i drukčiji način upoznao njenu osobnost, karakter, stavove i totalno se, osim vanjske, zaljubio u njenu unutarnju ljepotu. Znam da to nije moderno, ali kad sam prvo u njoj upoznao svog najboljeg prijatelja, a potom je oženio, znao sam doista tko je uistinu ta predivna osoba pokraj mene. Smatram da smo upravo time urezali naša imena kao znamen na srcu i sklopili za nas neraskidiv savez. To je naša snaga koja nas kroz život drži (…)
Bio sam dirnut i zatečen tom rečenicom don Damira Stojića
Ovdje bih kao znak vrijednosti i potvrdu onog što govorim svakako htio spomenuti razgovor koji sam vodio s don Damirom Stojićem i ono što mi je tom prilikom rekao. Njemu se u ovih proteklih osam godina koliko djeluje kao svećenik salezijanac u Hrvatskoj još nijedan par od nekoliko stotina koje je on vjenčao (naravno, u crkvi) nije rastavio. Ja mu na to kažem: „Prosjek vam je kao iz bajke. Kako je to moguće jer statistika je danas, nažalost, mnogo drukčija?“ A on će meni: „Njihova je formula bila predbračna čistoća i ja sam vjenčao samo one mlade koji su hodali u čistoći do vjenčanja.“ Bio sam dirnut i zatečen tom njegovom rečenicom. Međutim, ne spominjem to ovdje zato što bih se htio baviti statistikom, iako ne sumnjam na čijoj je strani više pozitivnih ishoda. Želio bih samo reći da se neizmjerno radujem svakom bračnom paru kod kojeg postoji sklad, vlada vjernost i caruje ljubav.
Dečko bi u djevojci trebao najprije tražiti osobu i naći prijatelja, jer ako se zbog ljepote i izazovnog odijevanja zadrži samo na tijelu, možda bez dugih i iskrenih razgovora neće otkriti njenu unutarnju ljepotu, a upravo je ta presudna, dugotrajna i po meni najvažnija.
Biti gospodar nad svojim požudama jest snaga. Zato je nama ta druga veza bila prije svega izvor velikih milosti, a ne zabrana. Mi smo tim našim „ne“ ustvari dragom Bogu rekli veliko „da“ i uzeli ga za kuma, jamca i prijatelja. U ovoj knjizi pišem upravo to: kakve god promašaje i gluposti mi u životu učinili, one ne mogu biti toliko velike da bi nas onaj „nebeski kum“ ostavio, a brige slomile. Jer ako je naša ljubav doista iskrena i čista, a zajednički nam prijatelj svemogući Bog, onda nam nema druge nego bez straha živjeti ljubav kojoj nema kraja.
Iako ove riječi djeluju kao dio sadržaja iz neke bajke, ja svojim životom kroz ovu knjigu upravo o njima govorim. Ne propovijedam, ne sudim, niti obvezujem, nego svjedočim. Govorim o izazovnoj ponudi. Stoga sam se usudio napisati ovu ljubavnu priču kao poticaj za one mlade koji baš sada stoje na raskršću svojeg života. Ovo je naš put i nije moderan. Međutim, duboko sam uvjeren da ta vrsta investicije za mladića i djevojku ima posebnu snagu da dvoje različitih ljudi poveže u zajedništvo za čitav život, da ih zajedno nosi i zadrži u ljubavi kroz sve izazove, bure i oluje koje život donese. (…)
Autor: Zlatko Krznarić
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
