Foto: Shutterstock
Na početku braka suprug i ja imali smo izvrstan odnos. Gledajući unazad, nikada ne bih pomislila da ćemo proći kroz sve ono što smo prošli, kako bismo shvatili koliko značimo jedno drugome.
Naši su problemi počeli kada je suprug dobio otkaz u tvrtki u kojoj je radio. Tada se je počeo udaljavati, ne samo od mene i našeg djeteta nego, na žalost, i od Gospodina. Mnogo sam puta pokušala približiti mu se, uvidjeti i riješiti problem, ali on nije bio otvoren za komunikaciju. Radio je težak fizički posao i vjerujem da je i to uzelo svoj danak. Više nije bio onaj nasmijani čovjek za kojeg sam se udala. Osmjeh na njegovu licu zamijenili su bijes i nervoza. S vremenom je pao pod loš utjecaj društva, te je počeo piti. Naš ionako narušen odnos, postao je još gori. Kući bi se često vraćao u zoru i to pijan, što je mene jako boljelo. Više nismo provodili vrijeme zajedno. Dok sam bila okupirana djetetom i kućom, on je bio daleko od nas. I ono malo vremena koje smo provodili zajedno proteklo je u svađi ili tišini. Kad god bih mu pokušala prići ili razgovarati, tjerao bi me od sebe i ponižavao me. Ne moram ni spominjati kako je to utjecalo na mene i na moje samopoštovanje.
Bilo me je sram priznati istinu
Dugo su vremena svađe, ponižavanja i odbacivanje bili svakodnevni dio moga života. A onda je postalo još gore. U nedostatku kontrole moj me je muž počeo tući! Nikada nismo imali neki veliki problem, ali u okolnostima u kakvima smo živjeli i najmanja bi sitnica izazvala kaos. Moje nestrpljenje i njegova agresivna narav bili su „tempirana bomba“, koja je naš brak učinila još nepodnošljivijim. Nismo imali nikakav odnos – spavali smo odvojeno i jedva da smo u miru mogli razmijeniti poneku riječ. Kada sam vidjela da moji pokušaji da dođem do njega ne rađaju plodom, povukla sam se u sebe i prepustila samosažaljenju. Da stvar bude još gora, moj odnos s Gospodinom postao je lošiji, jer sam muževljevo ponašanje reflektirala na Njega. Moje je srce uvijek bježalo Gospodinu, ali moja je duša bila umorna od ponižavanja i odbacivanja, i tako sam prestala moliti i tražiti Gospodina. Pustila sam da stvari idu svojim tijekom, a to je bilo najgore što sam mogla učiniti – „dići ruke” od sebe i svog braka.
Trpjela sam i šutjela. Nikada nikome nisam govorila što se događa iza „zatvorenih vrata”. Lagala bih kada bi me drugi nešto pitali, pogotovo o povredama, jer sam se sramila priznati istinu a uz to nisam željela da netko misli nešto loše o mojem mužu, jer sam ga ipak voljela. Ponekad bih sebi govorila da sam sama kriva što to prolazim i da to zaslužujem, pa je najbolje da šutim i trpim, te se nadam da će se sve jednog dana promijeniti. To više nije bio život – naš brak i odnos sveo se samo na preživljavanje. Mislim da je jedini razlog što smo ostali zajedno bilo naše dijete, kao i to što sam se u dubini svoga srca nadala da će shvatiti koliko mi je potreban i koliko mi znači. No, to se tada nije dogodilo.
Trenutak u kojem se je moj svijet srušio
U kući je atmosfera postala nepodnošljivom. Moj je muž htio da odem, a ja nisam htjela tek tako odustati. Sjećam se da mi je jednom rekao: „Nisi ni svjesna što ću ti raditi, ali otići ćeš odavde, milom ili silom.” To me nije uplašilo. Štoviše, koliko god me je svojim ponašanjem pokušavao otjerati, šutjela sam i trpjela, ali problemi se tako ne rješavaju. Činjenica da nismo govorili što osjećamo i što smatramo problemima – dovela je do raspada odnosa. Jednom je uporno htio da odemo, pa je pozvao moga brata da dođe i odvede nas. Moj se je svijet srušio – gubila sam osobu koju volim, svoju obitelj, ali istovremeno sam osjećala olakšanje jer je tortura koju smo dijete i ja jedva podnosili, prestala. Ja sam dijete rastavljenih roditelja, i najviše od svega boljela me je pomisao da će i moje dijete prolaziti ono što sam ja prošla. Činjenica da bi i ona mogla imati život bez oba roditelja i ožiljke koje takav život nosi razarala me, ali isto tako znala sam da ni život u takvim okolnostima nije rješenje.
Neko vrijeme živjeli smo kod mojih roditelja, a onda sam otišla u stan. Bilo je jako teško. Često sam odlazila kod muža kako bismo razgovarali, jer nakon mog odlaska oboje smo postali otvoreniji za razgovor i slušanje. Mislim da je Gospodin tada počeo raditi na nama, a da mi toga nismo ni bili svjesni. Iako se neke stvari nisu mijenjale, ipak smo mogli pričati a da se ne posvađamo. Kada bismo i započeli, znali smo stati. Bilo nam je potrebno vidjeti i priznati naše pogreške, a ne stalno kriviti jedno drugo. Iskreno, uživala sam u razgovorima s njim i u tom vremenu koje smo provodili, jer sam napokon osjećala da me sluša, i da ja mogu saslušati njega. Mislila sam da se naš odnos poboljšava i da ću mu se uskoro opet vratiti, ali uvijek je postojalo nešto što bi to spriječilo. Gospodin je znao kada je bilo pravo vrijeme. Pred nama je bilo još mnogo borbi i iskušenja. Sada vidim koliko nam je dobroga to donijelo, i kako je Gospodin sve to iskoristio.
Boljela me je činjenica da se je želio pomiriti sa mnom, a bio je s drugom ženom
U pokušajima da se pomirimo, naš je odnos postao još napetijim. Živjeli smo razdvojeno, daleko od Boga i jedno od drugoga. A onda je došao još jedan udarac. Saznala sam da je u vezi s drugom ženom koja je također bila udana. Iako sam to saznala iz pouzdanih izvora, nisam u to željela vjerovati. Bila sam uvjerena da on tako nešto nikada ne bi učinio. Bila sam sigurnija u njegovu vjernost, nego li u svoju. Nažalost, na kraju sam se uvjerila da je to ipak istina, a i on mi je to priznao. Ne moram vam reći kako je to utjecalo na mene. Boljela me je činjenica da se je želio pomiriti sa mnom, a bio je s drugom ženom. U tim sam trenucima osjetila snažnu Božju prisutnost. Iako sam zanemarivala svoj odnos s Bogom, on je bio tu i dao mi snagu; bio je uz mene i vodio me, čekajući da mu se bacim u naručje i da se vratim kući. Mir koji sam tada imala u srcu i otvorenost da s njim o svemu mirno i lijepo razgovaram – znam da nisu bili od mene, jer sam temperamentnije naravi. Stav moga muža bio je taj da ne želi biti sa mnom i da planira nastaviti s njom. Mislio je da je to najbolje, budući da nismo imali dobar odnos. Slomljena, povrijeđena i razočarana došla sam kući i pala na koljena. Molila sam Gospodina da mi da snagu da mogu ići dalje, jer je to bilo previše za mene. I zaista sam osjetila Božju ruku na sebi. Odlučili smo da je najbolje da se razvedemo jer za pomirenje nije bilo nade, a ja nisam željela de bude sa mnom i s drugom ženom istovremeno.
Pokušali smo to riješiti sporazumno, no bezuspješno jer moj muž nije htio plaćati alimentaciju. Sada zahvaljujem Bogu što je tako bilo jer bismo se brzo razveli, a ovako smo imali vremena razmisliti i ispraviti greške. Nastavili smo sa svojim životima, živjeli smo grešno pred Bogom – i on i ja. Iako sam molila Gospodina za snagu koju mi je i dao, nisam mu se u potpunosti predala i dopustila da otkloni moju bol i povrijeđenost, nego sam živjela po svojoj volji, vodeći se osjećajima. Ponekad se gadim samoj sebi jer sam radila ružne stvari, a s druge sam strane tražila Boga. Bila sam podijeljena i licemjerna prema Bogu i ljudima. Moj je muž živio bez Gospodina, pa njegovo ponašanje nije bilo toliko sablažnjavajuće, ali ja koja sam ga poznavala i voljela slamala sam Njegovo srce, razapinjala ga iz dana u dan. Želeći da budem prihvaćena i voljena otišla sam toliko daleko da sam mislila da se više ne mogu vratiti nazad, i da mi Gospodin to nikada neće moći oprostiti. Ali Gospodin kaže da je Njegova milost velika, i onda kada ja nisam voljela sebe – On me je volio i vapio je da mu se predam.
Na životnom raskrižju
Bila sam umorna od svega, brak mi je propadao, nisam bila zadovoljna svojim životom jer sam znala da mogu i želim bolje od toga, ali jednostavno to je bilo jače od mene. Nisam se mogla osloboditi. Bila sam na životnom raskrižju. Ispred mene su se nalazila dva puta. Jedan je bio da se pokajem i vratim Gospodinu te da se borim za svoj brak, a drugi je bio da se nastavim valjati u kaljuži grijeha i živjeti u samosažaljenju i osudi. Moje je srce znalo što želi, no premda sam to znala odgovor sam tražila na pogrešnom mjestu. A onda sam pala pred noge svoga Kralja, a On me je objeručke zagrlio, kao da se nikada ništa nije dogodilo, kao da sam uvijek bila u Njegovu naručju. Sada sam znala da sama ne mogu promijeniti ništa, ali da s Njim mogu sve! Moje samopoštovanje i vjera su se vratili, i ja sam bila spremna za borbu. Počela sam moliti za ženu s kojom me je muž varao, i za svoga muža. Razvod se je bližio, ali ja nisam odustajala. Situacija s mužem je došla dotle da mi je prijetio da će me ubiti, uznemiravao je moju mamu i radio svašta, ali ja sam znala da je to jače od njega i s kim se ja zapravo borim (Ef 6, 12).
Isus je punio moje srce svojom ljubavlju, a ja sam samo željela prepustiti mu se, da me On vodi. Odvjetnica mi je preporučila da ga prijavim policiji, ali nisam to htjela. Upustila sam se u borbu, a mač predala Gospodinu. Nije na meni bilo da vodim bitku, već na Njemu. U međuvremenu se je moj muž prestao viđati s tom ženom, a ja bih koristila svaku priliku da pričam s njim i da provodimo vrijeme zajedno s djetetom. Poslije nekog vremena, njegov stav i ponašanje prema meni su se promijenili, iako još uvijek nije sve bilo dobro, išlo je nabolje. Razvod se je približavao, a u moje se je srce uvukao strah da ne donesem pogrešnu odluku. Strah je bio toliko jak da noću nisam spavala, a danju sam bila šutljiva razmišljajući što da radim. Iako su me svi znali kao nasmijanu i veselu osobu, sada sam dozvolila me strah nadvlada. Bojala sam se jedino da ne učinim nešto što nije ugodno Gospodinu.
Gospodin me je upitao postoji li nešto u meni, što želi spasiti taj brak…
Razgovarala sam sa starijim vjernicima, ali odluka je bila na meni. Željela sam se pomiriti s mužem, ali sam se bojala da ne bude sve kao prije, a s obzirom da se muž nije kajao što me je prevario, bojala sam se da on sada želi biti sa mnom samo kako ne bi plaćao alimentaciju, jer smo s tim imali velikih problema. U tim mi je trenucima, više no ikada, trebalo Božje vodstvo. Mogla sam vidjeti ponašanje svoga muža, ali samo je Gospodin mogao znati njegove motive i misli njegova srca. Nije bilo sumnje da je želio da se pomirimo, čak je kasnije priznao da se i sam molio Gospodinu da me vrati, iako nije vjernik. Slava Gospodinu, što me je oslobodio tog nezdravog straha preko jedne rečenice pastora: „Isus te voli, On je živ i govori. Ako tražiš od Njega da te vodi i vjeruješ mu, zar misliš da će te navesti na pogrešan put?” Naravno da ne. Tada sam mogla jasno vidjeti odgovor koji je Gospodin imao za mene, bez straha da ću pogriješiti.
Dakako da Gospodin mrzi prijevaru, ali nam također govori da oprostimo. Gospodin također mrzi razvod, i premda sam imala potpuno pravo razvesti se pred Bogom, Gospodin me je upitao postoji li nešto u meni, što želi spasiti taj brak… Ah, naravno da je postojalo… ljubav! Također mi je jasno rekao da mnogi, čak i kršćani, od svojih brakova odustaju, jer razvod uzimaju kao opciju i rješenje. Misle da će im s nekim drugim biti bolje. Ja sigurno nisam bila ta koja će odustati od svoje obitelji! Ne zato što sam vjerovala u sebe i da ja mogu nešto učiniti (to se već dokazalo da ne uspijeva), već zato što sam bila spremna svoj ponos, srce i vlastitu snagu predati Gospodinu da on učini ono što je najbolje, po svome planu. Vjerujem da sve to vrijeme nije ni mom mužu bilo lako, ali on se je borio na svoj način za koji je mislio da je ispravan.
Tako smo se samo tjedan dana prije prvoga ročišta muž i ja pomirili! Naše pomirenje bio je predivan događaj za sve nas, posebno za Gospodina. Znala sam da će mu više slave donijeti ako se borim i vratim mužu, nego ako se rastanemo. Mir je odmah ispunio moje srce i čim sam prvi put zagrlila svog muža znala sam da sam donijela ispravnu odluku. Mnoge je začudila moja odluka, s obzirom da su vidjeli kroz što sam sve prolazila, ali Gospodin je, vjerujte mi, ispunio moje srce svojom ljubavlju, jer ja svojom ljudskom i sebičnom ljubavlju više nisam mogla voljeti svoga muža. Isus je dosta radio na mom srcu, i ovo nije bila lako donesena odluka, ali je bila najbolja odluka u mom životu. Da nije bilo Isusa, mi bismo sada bili razvedeni, budući da sam u jednom razdoblju, kada više nisam osjećala da ga volim, mislila da je to najbolje za sve.
Isus me je naučio da ljubav nisu osjećaji
Zahvalna sam Isusu jer me je kroz sve to naučio mnogim važnim stvarima, i nikada nije odustao od nas. Isus me je naučio da ljubav nisu osjećaji. Osjećaji dođu i prođu, malo su ovakvi, malo onakvi, varljivi su i nestabilni. Ljubav je mnogo više od toga. Ljubav je odluka da ćemo biti uz nekoga u dobru i u zlu, kako smo i obećali kad smo se zavjetovali pred ljudima i pred Bogom. Prava ljubav mijenja ljudska srca, kao što je Isusova ljubav promijenila moje srce. Sada znam da nikada ne treba odustajati, pogotovo kada imate Isusa na svojoj strani. Ponos ubija ljubav, ali poniznost i spremnost da priznamo svoje greške i pokajemo se za njih čine ljubav dubljom, ljepšom i snažnijom. Gospodin nije samo radio na mom srcu, već i na srcu moga muža. Sada je voljan saslušati me i razgovarati kada imamo neki problem, i reći mi kada mu se nešto ne sviđa kod mene, kao i prihvatiti kritiku na svoj račun. Želim da radimo na komunikaciji jer je ona vrlo važna za naš brak i naš odnos. Molim Gospodina da nas tome nauči. Najljepše od svega je što se ponekad želi moliti sa mnom i našim djetetom, iako uporno tvrdi da ne vjeruje u Boga. Znam i vjerujem da Gospodin i za mog muža ima pravo vrijeme, i molit ću se sve dok moja molitva ne bude uslišana. Nikada neću odustati od svoga muža.
Isus nije samo spasio moj brak, učinio je više od toga – SPASIO JE MENE! Moja je molitva da budete ohrabreni mojim svjedočanstvom, potaknuti da vjerujete Gospodinu više nego svojim osjećajima i okolnostima u kojima se nalazite. Neka vas Gospodin blagoslovi i čuva!
Svjedoči N.N.
Izvor: Novi život
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
