Foto: Shutterstock
Nakon što sam neko vrijeme razmišljala o tome da vam posvjedočim kako je Isus promijenio moj život, na vašoj sam stranici naišla na tekst pod naslovom „Homoseksualac – tko sam ja zapravo?“ On me potaknuo da svoje svjedočanstvo zapišem odmah.
Pitala sam se: Zašto ja?
Imam 60 godina. Da me privlači isti spol osjetila sam između svoje desete i dvanaeste godine. Bilo je bolno. Neprestano sam se bojala da će se saznati; osjećala sam gorčinu u srcu i pitala se: Zašto ja?
Smatrala sam da sam s tim rođena; da je to ljubav, ali duboko u srcu je uvijek bila prisutna bol. U samom sam početku bila, blago rečeno, zbunjena; tražila sam tekstove po tadašnjim časopisima, razgovarala s prijateljima o tome što je to u biti; u srednjoj sam se školi povjerila jednoj profesorici, koja me uputila školskom psihologu, ali svi su samo slijegali ramenima i govorili: „Proći će“. No, nije prošlo. Dogodila se i prva „ljubav“, a bol i gorčina bili su sve jači. To nije bila ljubav, nego na trenutak zadovoljena požuda, a nakon toga – samo praznina.
Iako sam imala sve, moja je bol bila sve jača
Željela sam brak i djecu kako bih bila kao drugi. I danas mi je teško o tome govoriti, jer sam cijelo to vrijeme živjela kao u magli, dan po dan, bez mira, topline, bez jasna cilja…
Udala sam se. Suprug me privukao svojom toplinom, nježnošću, i izuzetnom inteligencijom. Kada smo odlučili živjeti zajedno, bila sam veoma sretna jer sam vjerovala da je sve iza mene, da ću jednostavno sve zaboraviti i krenuti u novi život.
No, iako sam prema ljudskim mjerilima imala sve: muža, djecu, kuću, automobil, moja je bol bila sve jača.
Zavapila sam Isusu
Od kada sam pamtila, u životu sam se osjećala loše. Rođena sam u braku koji se bio već raspao; bila sam neželjena, nevoljena, neprihvaćena. Ta me gorčina pratila cijeli život, uz osjećaj da sam „roba s greškom“.
Prijateljica, kojoj sam se bila povjerila, pričala mi je o Isusu, koji je živ, koji je Ljubav. (Imala sam tada 30 godina.) Naprosto nisam više mogla izdržati i u jednom sam Ga trenutku iz dubine duše zamolila da mi pomogne. A onda sam u srcu jasno čula glas:
„Izmoli krunicu na koljenima“.
Pronašla sam krunicu zabačenu u ladici, nisam ni znala kako se moli – to je bilo vrijeme bez Interneta i mobitela – pa sam, na koljenima, na svako zrno izmolila Očenaš, Zdravomariju i Slava Ocu.
Tako je počeo moj život s Bogom!
Jasno sam „vidjela“ jednu situaciju u svom životu…
Krunicu sam molila nekoliko dana da saznam korijen svoga problema. Puno sam vremena provela razgovarajući s Njim i moleći ga da shvatim otkuda se to pojavilo u mom životu. Ubrzo sam jasno „vidjela“ jednu situaciju u svom životu. Bilo mi je 3-4 godine; ležala sam u krevetu sa svojom mamom i čvrsto se privila uz nju želeći što više osjetiti njezinu blizinu, a ona me grubo odgurnula. Tada sam „odlučila“ nježnost, prihvaćanje, ljubav potražiti u ženi. Mislila sam: Ako ne mogu voljeti tebe, mogu voljeti žene u svom životu.
Tako sam silno od majke željela nježnost, dodir, prihvaćanje. Razina našeg odnosa je bila ta da izvršim ono što je od mene tražila, i to je sve. Često sam se pitala zašto se tako ponaša prema meni. Mislim da nije voljela oca, a mene nikada prihvatila.
Iz današnje perspektive mi se čini da je u trenutku traume neprijatelj ljudske slobode posijao svoje sjeme.
Tada je počelo moje ozdravljenje
Pozvala sam Isusa u taj trenutak. Ubrzo potom, nakon nekoliko dana molitve, primijetila sam Ga kako stoji uz krevet. Ja sam kao djevojčica došla do Njega, grlila Ga, ljubila, čvrsto se privijala uz Njega, i to je bio trenutak kada je počelo moje ozdravljenje. Moj se život počeo mijenjati…
Nakon što sam prvi dan izmolila krunicu na koljenima, nekoliko mi se dana činilo da gledam svoj protekli život na platnu – toliko je toga bilo lošeg, a glas u meni je govorio: Kako ćeš živjeti bez toga, toga, toga? Nakon nekog vremena u srcu sam čula Isusa: „A ja ti nudim mir“. Bilo je to uistinu čudesno, vidjela sam toliko toga što sam u životu radila i što nije bilo dobro, a Isus mi je tako divnim glasom, i sada ga jasno čujem, rekao: „A ja ti nudim mir“. Dobila sam mogućnost da biram.
Na koljenima sam, dok su mi suze tekle niz lice, predala svoj život Isusu; svoje srce, život, odluke. Danas osjećam, više nego ikada, kako je potrebno svakodnevno umirati sebi, svakodnevno osluškivati Isusa.
„Nekako si mi drugačija u zadnje vrijeme“
Budući da sam odrasla u obitelji u kojoj je u crkvu išla samo baka, prestala sam ići na misu odmah nakon pričesti i krizme. No, nakon ovoga iskustva počela sam pohađati misu svake nedjelje; počela sam čitati Bibliju; nastavila sam moliti i svakodnevno živjeti s Kristom; bila sam tri puta na karizmatskim susretima Kristofora (naravno da sam kupila knjigu gosp. Lončara „Krunica“. 🙂 Zahvaljujem Bogu na Internetu, jer sam satima slušala gosp. Lončara, fra Ivu, vlč. Radigovića što rado činim i danas; također, pet sam godina bila u duhovnim vježbama Injigo.
O kako me danas boli srce kad pomislim na vrijeme svoga braka prije nego što sam osjetila Isusovu ljubav. Bila sam hladna, uvijek u svojim mislima… Tako se pak razveselim kada se sjetim suprugova prvog priznanja: „Nekako si mi drugačija u zadnje vrijeme“. Da, osjetila se toplina, potpuno predanje, prihvaćanje, ljubav je jednostavno zaživjela. Ubrzo potom smo u crkvi dogovorili crkveno vjenčanje jer smo živjeli u civilnom braku.
Ovim sam željela posvjedočiti kako je Isusu sve moguće. Prema ljudskim mjerilima moj život nije imao neke šanse, no On me izvukao iz pepela i blata i uveo u svoje divno svjetlo. Danas sam sretna, ispunjena mirom, radosna i uživam u svojoj obitelji.
Hvala Mu!
Svjedoči: Terezija (Ostali podaci poznati uredništvu)
