Foto: Zdenac
Pomozimo samozatajnoj, jednostavnoj, skromnoj, usamljenoj, nagluhoj starici. Živi u trošnoj kući bez vode i toaleta. Četiri litre vode susjeda joj svakodnevno donosi. Spava u krevetu koji je star 59 godina…
17 000 kuna potrebno je za priključak vode, dovesti je u kuću, izgraditi i opremiti kupaonicu u kući, vodu dovesti u kuhinju i kupiti joj krevet i drva (kuha na drva).
Učinimo radosnom staricu koja nema nikoga. Podarimo od sebe jednu kapljicu milosrđa, olakšajmo joj starost. Budimo Božje milosrdne ruke koje će vratiti baki Ani mirniju, zadovoljniju i bezbrižniju starost.
„Kapljicom milosrđa budimo Božja ruka!“
U 88. godini života, nagluha, sjedila je sama za stolom u trošnoj maloj kuhinji, taman je skuhala kavu. Došli smo joj kao iznenađenje…
Poslijepodne u petak 23. travnja 2021. godine posjetili smo u Lupoglavskom zaseoku u Prečecu na broju 43, staru baku Anu.
U 88. godini života, nagluha, sjedila je sama za stolom u trošnoj maloj kuhinji, taman je skuhala kavu.
Došli smo joj kao iznenađenje, predstavljamo se, osjeća se lagano nepovjerenje, iako je obilazi naš Ivo već godinama. Priupitali smo kako je, žali se na bolove u nogama ovih dana, pitamo ima li lijekove, nešto protiv bolova, kaže da ima i da je popila. Žali se i na težak život i na usamljenost.
Žali se i na težak život i na usamljenost. Živi sama, muž je umro 1988. godine tragičnom smrću, djece nisu imali, neku rodbinu ima, ali su otuđeni. Odmah prelazimo na stvar: „Baka Ana, došli smo pogledati kako bismo vam mogli pomoći, znamo da nemate toalet, i da nuždu vršite u štali, želimo vam napraviti toalet“
Živi sama, muž je umro 1988. godine tragičnom smrću, djece nisu imali, neku rodbinu ima, ali su otuđeni. Odmah prelazimo na stvar: „Baka Ana, došli smo pogledati kako bismo vam mogli pomoći, znamo da nemate toalet, i da nuždu vršite u štali, želimo vam napraviti toalet“.
I dalje je u nevjerici, ta tko bi došao k meni, i još da mi želi pomoći i ne želi ništa zauzvrat?
„Ma ne treba“, odbija, objašnjava, skromno, da neće ona još dugo živjeti i da ne treba, da bi to samo bio nepotreban trošak za nekoga tko će možda svaki čas umrijeti, gotovo da se i ispričava, gotovo da moli da joj se ne pomogne, jer eto, samo što nije umrla
Kaže: „Ma ne treba“, odbija, objašnjava, skromno, da neće ona još dugo živjeti i da ne treba, da bi to samo bio nepotreban trošak za nekoga tko će možda svaki čas umrijeti, gotovo da se i ispričava, gotovo da moli da joj se ne pomogne, jer eto, samo što nije umrla.
Ohrabrujemo je, kažemo: „Nije važno, da je i jedan dan“, jer da se za nju isplati nama to učiniti, da mi to radimo iz ljubavi prema Bogu i prema njoj i da ne tražimo ništa zauzvrat.
„Ma, joj, nemojte, sve je to sramota i bijeda, nemam šta pokazati, siromaštvo veliko“, i opet ponavlja da neće još dugo živjeti…
Polako popušta nepovjerenje, ali nevjerica je još tu. Kažemo: „Bako, pokažite nam kuću, dajte da vidimo kako možemo još pomoći osim toaleta“. Ispričava se, kaže: „Ma, joj, nemojte, sve je to sramota i bijeda, nemam šta pokazati, siromaštvo veliko“, i opet ponavlja da neće još dugo živjeti.
Pokazuje nam prostoriju u kojoj spava, sve je jako skromno i staro, ali vrlo uredno i čisto, srećom nema vlage. U njoj se nalazi krevet koji je star 59 godina.
s. Ljilja sjeda na krevet, isprobava ga, kaže baki Ani da se ne može na njemu spavati, da su ona i krevet gotovo pa vršnjaci, upada u njega, federi je bodu. Moramo joj nabaviti krevet u kojem će moći mirno i udobno spavati!
s. Ljilja sjeda na krevet, isprobava ga, kaže baki Ani da se ne može na njemu spavati, da su ona i krevet gotovo pa vršnjaci, upada u njega, federi je bodu. Moramo joj nabaviti krevet u kojem će moći mirno i udobno spavati!
U sobi je prohladno, iako je vani ugodnih dvadesetak stupnjeva, lijep i sunčan dan je, proljeće. Pitamo je kako po zimi grije sobu, kaže nikako i da nikada nije. Želimo nekako i to riješiti. „Bako, morate po zimi spavati na toplom“.
Liječnica, koja ju povremeno obilazi namjestila je da radi, ali samo gleda vijesti navečer, kaže gleda onu koronu da „zna što se događa“.
Opet se ispričava jer će brzo umrijeti i kaže da ne treba, da se ne trošimo, da se ne isplati. Ima televizor, pitamo radi li, kaže da radi, pali ga, dobar je. Liječnica, koja ju povremeno obilazi namjestila je da radi, ali samo gleda vijesti navečer, kaže gleda onu koronu da „zna što se događa“.
Prvo cjepivo je primila, trebala bi i za nagluhost ići na specijalistički pregled i dobiti slušni aparat, rado ćemo je odvesti!
Prostoriju je potrebno i prefarbati, na zidovima ima oštećenja od osa i stršljena koji su radili gnijezda ispod krova. Na jednom dijelu prokišnjava jer krov je oštećen, dakle i to treba obavezno popraviti. Idemo dalje…
Prostoriju je potrebno i prefarbati, na zidovima ima oštećenja od osa i stršljena koji su radili gnijezda ispod krova. Na jednom dijelu prokišnjava jer krov je oštećen, dakle i to treba obavezno popraviti. Idemo dalje, sljedeća prostorija je soba koju koristi kao ostavu, tamo su stari regali po dužini cijelog jednog zida, prekriveni zavjesom koji služe kao smočnica, pokazuje nam što ima, pokazuje i frižider i škrinju, rade. Pitamo ima li hrane, treba li mesa, povrća, voća; za sad ima i ne treba, navrati joj i susjeda pa joj ode i do dućana. Skromna je.
Prostorija je nesigurna. To svakako treba popraviti
Ima još jednu prostoriju, malu, s trulim podom, pazimo da ne upadnemo jer se iz te prostorije ide na tavan, ali i u podrum. Prošle zime joj je gorio dimnjak i susjedi su priskočili gasiti i tako su te natrule daske na podu i do kraja oštećene. Prostorija je nesigurna. To svakako treba popraviti.
I dalje se ispričava što je siromašna i da ne treba ništa učiniti jer će ona brzo umrijeti, ali nepovjerenje polako popušta i uz osmijeh kaže: „Ma znam ja tko ste vi“…
I dalje se ispričava što je siromašna i da ne treba ništa učiniti jer će ona brzo umrijeti, ali nepovjerenje polako popušta i uz osmijeh kaže: „Ma znam ja tko ste vi“. Iako je još u nevjerici da bi njoj netko došao i pomogao i sve to, a da ne traži ništa zauzvrat.
Drva za ogrjev i kuhanje su joj potrebna, nešto će joj nabaviti žena iz Caritasa, sad joj treba dva metra.
Voda iz njezina bunara nije ispravna za piće, moramo ju odnijeti na ispitivanje, i nabaviti tablete za pročišćenje
Kuća joj nije spojena na gradski vodovod, voda iz njezina bunara nije ispravna za piće, moramo ju odnijeti na ispitivanje, i nabaviti tablete za pročišćenje. Izlazimo van iz kuće, da nam pokaže gospodarske objekte, i da vidimo ako bismo joj ikako mogli za prvu ruku osposobiti stari poljski toalet. Stubište na izlazu iz kuće nema ogradu, nema rukohvata.
88. godina je tu, sada će sve teže na noge, već je jednom pala s tog trijema, srećom nije se ozlijedila, i to pod hitno treba popraviti! Idemo prvo u štalu, sad jedino još ima kokice, pitanje koliko dugo će još i o njima moći brinuti. Vidi se da je štala nekoć bila puna blaga i da je bila vrijedna žena, imala je krave, svinje, vozila je traktor, ali kako su došle godine, morala je sve prodati, ima tome već više od petnaest godina. Krov u štali prokišnjava, nešto malo drva ima naslagano pokriveno s najlonom kako ne bi pokisla.
Odlazim iz štale, ali čujem kako ju s. Ljilja pita bi li htjela ići u Caritasov dom za stare i nemoćne, i čujem kako govori da bi to možda i bilo najbolje za nju, ali da ne bi, jasno, dok god može želi ostati na svome…
Tužna je, opet se ispričava što više ne može, što je stara i nemoćna i moli da ne popravljamo jer se ne isplati, jer može ona svaki tren umrijeti, da nije ona vrijedna toga.
Odlazim iz štale, ali čujem kako ju s. Ljilja pita bi li htjela ići u Caritasov dom za stare i nemoćne, i čujem kako govori da bi to možda i bilo najbolje za nju, ali da ne bi, jasno, dok god može želi ostati na svome, ima ona ovdje i lijepih uspomena, kako će nam kasnije pričati.
Voljela je supruga, voljeli su se, ovo su sve sami izgradili, teškim radom. Bio je to život i pun radosti i smijeha ali i suza i tragedija. U dvorištu čekam, izlaze iz štale, sad idemo pogledati taj poljski zahod. Živko gleda, gleda s. Ljilja, ja u sebi mislim što je dobro da imamo muških i da neću morati čistiti, kopati ili što god vezano za taj poljski zahod kako bi se osposobio, baka Ana objašnjava zašto nije u funkciji.
Živko kaže: “Dvije nove ploče po dva metra”, vere se po nekoj truloj dasci kako bi pogledao gore, ja ga molim da dobro pazi, da je sve drvo trulo da se ne ozlijedi. Pored je još jedna drvena gospodarska zgrada…
Zaključak je da bi ga se trebalo ponovo otkopati, ukopati, izgraditi… prekriven je s nekim pleksiglasom koji bi trebalo promijeniti, Živko kaže: “Dvije nove ploče po dva metra”, vere se po nekoj truloj dasci kako bi pogledao gore, ja ga molim da dobro pazi, da je sve drvo trulo da se ne ozlijedi. Pored je još jedna drvena gospodarska zgrada, tu je nekoć bio parkiran traktor, danas služi kao vanjska ostava.
Sve smo pogledali. Vijećamo kako bismo mogli osposobiti taj poljski zahod. Zaključujemo kako bi zapravo bilo najbolje napraviti joj kupaonu u kući, i dovesti vodu iz bunara. Ali gdje? Najpogodnija bi bila ona manja prostorija u kući s trulim podom iz koje se ide na tavan i podrum. Podrum bismo zatrpali, napravili deku, nalili beton, napravili toalet, lavabo i tuš kadu u razini poda u koju će moći lako ući, vodu bismo hidroforom i pumpom doveli do kupaone, samo ju treba prvo dovesti u zdravstveno ispravno stanje. Vodu bismo joj doveli i u kuhinju, sada joj susjed donosi vodu za piće od sebe, s gradskog vodovoda, a ponekad za nešto što kuha koristi i ovu iz bunara, kaže da joj to malo vode nije problem donijeti. Ali drva unositi u kuću teško joj je, to joj pomogne susjeda. Stara je i slaba.
Nudi nas kavom, prihvaćamo, uvijek se mora prihvatiti, jer i ono malo što imaju, rado dijele, i bila bi uvreda ne prihvatiti i mora se sve popiti. Mislim u sebi: „Bože ovo će mi biti treća kava danas, turska, kako ću ja to, srce će me ostaviti“…
Nudi nas kavom, prihvaćamo, uvijek se mora prihvatiti, jer i ono malo što imaju, rado dijele, i bila bi uvreda ne prihvatiti i mora se sve popiti. Mislim u sebi: „Bože ovo će mi biti treća kava danas, turska, kako ću ja to, srce će me ostaviti“.
Sjedamo s njom u malu kuhinju, najbolja mjesta su za nas, ali ja ipak nekako uspijevam sjesti na klupicu. „Ja sam sitna, bako, ja ću tu, a i tu je mačka, ja volim životinje“.
s. Ljilja izlaže sa Živkom što smo naumili vezano za kupaonu. Baka pristaje, daje sugestiju gdje bi radije da napravimo odvod. Objašnjavamo da ćemo pročistiti bunar i donijeti vodu u kuću, ne samo u kupaonu već i u kuhinju, nabaviti novi krevet, popraviti zidove u spavaćoj sobi i prefarbati, te napraviti ogradu i rukohvat na stubištu i ulaznom trijemu.
Časna je smiruje da ne brine i da ćemo mi to sve riješiti, da neće ništa izgubiti, da mi ne tražimo ništa od njih za obnovu i da ne mogu to potraživati. Tu se razveselila
Strah ju je jer se boji da će zbog toga izgubiti socijalnu pomoć, jednokratnu koju prima četiri puta godišnje, a zauzvrat im je prepisala kuću i svu imovinu. Časna je smiruje da ne brine i da ćemo mi to sve riješiti, da neće ništa izgubiti, da mi ne tražimo ništa od njih za obnovu i da ne mogu to potraživati. Tu se razveselila.
Kažemo da ćemo nabaviti i drva, i riješiti grijanje u sobi tako da ćemo na dimnjak spojiti cijevi koje će onda grijati sobu.
Kažemo da ćemo nabaviti i drva, i riješiti grijanje u sobi tako da ćemo na dimnjak spojiti cijevi koje će onda grijati sobu.
Priča nam malo o svom teškom životu, o radostima, ali i tugama. Posjet privodimo kraju, ostavljamo je radosnu. Na izlasku doznajem da ima četiri mačke, ja sam vidjela samo dvije, one su joj i radost ali i zabava rekla bih ja to tako, jer mi na izlazu pokazuje šibu koju ima za njih. Ova joj najmilija voli se penjati pa upada u nevolje, ali ima veterinarka u selu koja joj dođe i besplatno ih liječi. Ova najmilija joj se baš tako pentrajući se na drvo i ozlijedila pa ju je veterinarka odnijela i izliječila.
Kaže: „Jao, kako sam plakala za njom“, ali i bila je sretna kad ju je zdravu vratila. One su joj društvo i utjeha, rijetko joj tko dođe. „Do skorog viđenja, bako Ana, sljedeći put dolazimo raditi!“ Bogu hvala!
Kaže: „Jao, kako sam plakala za njom“, ali i bila je sretna kad ju je zdravu vratila. One su joj društvo i utjeha, rijetko joj tko dođe.
Pozdravljamo se, „novo normalno je“, najradije bih je zagrlila ali ne smijem. Najbitnije je da je radosna, pronašli smo je u samoći, boli i tuzi, strahu i nevjerici, nepovjerenju, a sad je radosna! Bogu hvala! Maše nam, odlazimo, mašemo i mi. „Do skorog viđenja, bako Ana, sljedeći put dolazimo raditi!“ Bogu hvala!
Antonija
PODACI ZA UPLATU
PRIMATELJ: Zdenac, I.G. Kovačića 39, 10370 Dugo Selo
IBAN: HR9023400091110984714
MODEL: HR00
POZIV NA BROJ: 2904
SWIFT (za uplate iz inozemstva): PBZGHR2X
Opis plaćanja: Baka Ana
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
