Foto: Shutterstock
Svijet se usudio smrt nazvati skandalom. Dobro, do određenog trenutka povijesti bila je ona ništa drugo doli očajnička sablazan i kompromitiranje života. Taj „skandal“ pojavio se zbog ljudskoga htjenja da uzurpira rajsku savršenost. „Premalo“ smo dobara dobili od Stvoritelja. Poželjeli smo više i u konačnici smo – pretjerali. Raj je postao pretijesan za Adama i Evu, a ljudska snaga sama – nedostatna i siromašna. Bilo je dostupno sve voće sreće, osim jednoga.
Zašto ne ispružiti ruku prema tom zadnjem, zabranjenom „voću sreće“? Kao posljedica tog posezanja pojavila se smrt, koja je bila plod „otrgnutoga voća“. Zapravo, posljedica života otrgnutog od ŽIVOTA, ljudskog postojanja otkinutog od Božjega postojanja. No, pokazalo se da ni to nije prepreka Bogu da čovjeka učini sretnim. Umiranje je postalo putem, čak „materijom“, koja oživljava u ponovnom uspostavljanju izgubljene sličnosti s Bogom.
Smrt nas potresa, ranjava, čini se da poništava ne samo ono što smo postigli, nego cijelo naše biće. Na neki način tako doista jest i bilo…
Događa se da nas bol umiranja mijenja u ljude koji su se okrenuli Bogu, savršenije moralno i duhovno, ali događa se također da nas umiranje čini gorima. Smrt nas potresa, ranjava, čini se da poništava ne samo ono što smo postigli, nego cijelo naše biće. Na neki način tako doista jest i bilo – dok se nije pojavio Krist. On je to promijenio. Prošao je kroz smrt kako se prolazi kroz tamni tunel. Tri dana bio je nevidljiv, nedodirljiv, nije se čulo ni Njegovih ljupkih riječi i nisu se događala čudesna ozdravljenja.
No, nakon tri dana pojavio se opet i ostavio nam dokaz da smrt ništa nije uništila od Njegova života, niti je u stanju uništiti sam život. Božanski Život pobijedio je ljudsku smrt. Ne samo da vjerujemo u to, nego tako i jest. No, za Boga je to ipak bilo preslabo. Bog se ne zaustavlja na reproduciranju stvarnosti uništene ljudskom rukom. On svaki puta ide puno dalje. Nakon Uskrsnuća ukazuje se čovjek u savršenijem liku. Prolazio je kroz zatvorena vrata, pojavljivao se kad i gdje je htio, no, imao je ipak ožiljke od rana koje su zacijelile i bile dokaz da to uistinu jest On, „ista“ osoba.
Donosio je i davao mir koji je bio veća milost od one kojom je prije darivao ljude. Bio je jednostavno takav kakvi bi svi mi željeli biti u našim najsmjelijim maštanjima i našim idealnim predodžbama. Smrt, ne samo da nije uništila Isusa, nego je On nakon smrti postao savršen čovjek, ničim ograničen, Bog još upečatljivije ljudski, sada nedodirljiv za smrt, bol, nesreću i strah. Prije smrti bio je slobodan od grijeha – nakon smrti slobodan je od svih posljedice grijeha. Takav će biti i naš život kada povjerujemo Kristu i priklonimo se njegovu ŽIVOTU. Kad je Krist uskrsnuo, učenici su se pozdravljali riječima: „Isus je živ! Isus je uskrsnuo!“
Nevidljiv je za nas i onaj koji je otputovao izvan države, u drugi grad, preko oceana. Mi ne vidimo tu osobu, ali ona postoji! Kada netko umre osjećamo njegovu prisutnost, kao da je svugdje s nama
Tako i kada čovjek umre ne treba govoriti da je „bio“, nego da „jest“, makar ga više ne vidimo. Nevidljiv je za nas i onaj koji je otputovao izvan države, u drugi grad, preko oceana. Mi ne vidimo tu osobu, ali ona postoji! Kada netko umre osjećamo njegovu prisutnost, kao da je svugdje s nama, kao da je dublje uronjen u stvarnost. Kada je Isus napravio za nas najviše? Koje je od Njegovih djela bilo najvažnije? Svatko to zna… Svatko zna što je to Isus za nas najvažnije učinio… Jesu li to bile riječi koje je govorio i o kojima je govorio da u Život, Radosna Vijest?
Možda su to bila spektakularna čudesa kada je uskrisio Jairovu kćer, mladića iz Naina, Lazara? Možda kada je umnožio kruh u pustinji ili kada je pretvorio vodu u vino na svadbi u Kani? Ili onda kada je prorokovao ili otpuštao grijehe? Ništa od toga, niti jedan od tih trenutaka nije bio za nas odlučujući. Najvažnije je bilo to da je – umro! Ne što bi umro da umre, nego da bismo imali život u Njemu! Umro je za nas! Njegova smrt postala je za mene i za tebe početkom potpuno novoga života…
Isus je najviše učinio u trenutku kada više nije mogao ništa učiniti, kada je…
A i naše umiranje može biti nečim najvažnijim – najvažniji čin našega života, ukoliko je umiranje za druge. Isus je najviše učinio u trenutku kada više nije mogao ništa učiniti, kada je visio pribijen na drvetu križa, kada je umirao i kada se Njegova glava prignula na prsa, kada je Ocu predavao svoj duh… Upravo taj trenutak zovemo Spasenjem! Nikakvo čudo nije važnije od tog trenutka jer nikakvo čudo nije bilo izraz i znak nemoći, kao što je to bilo umiranje na križu! Smrt je također trenutak susreta s Ocem koji se tako snažno i intenzivno približava k nama, da umiremo zbog siline toga susreta.
Iz knjige ‘Zašto Bog dopušta patnju?’ autora p. Augustyna Pelanowskog
Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu po sniženoj cijeni od 90 kuna (redovna cijena iznosi 100 kuna) možete nabaviti ovdje.
Posebna pogodnost! Besplatna poštarina za narudžbe iznad 200 kuna.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
