Duhovnost

POSLJEDNJE DUHOVNE VJEŽBE

Imaš problema s ogovaranjem? Možda se u tebi nalazi sukob za koji nisi svjestan Svaki naš grijeh ima (dubok) korijen. To što griješimo 'samo' nam pokazuje gdje trebamo 'kopati'

Foto: Shutterstock


 

Čitajući o lijepoj gesti pomazanja Isusovih nogu dragocjenim uljem (Evanđelje po Ivanu 12, 1 – 8), koju su u Bibliji opisali i Ivan i Marko, u potpunosti sam siguran da Marija nije pustila svoju dugu, lijepu kosu da bi njome zavodila i privukla mušku pozornost – iako je Juda u nju uporno zurio. Što to znači da je oprala Isusove noge suzama i obrisala ih svojom raspuštenom kosom? To znači da je napravila to sa cijelom sobom, cijelim srcem, svom svojom snagom – imajući u mislima čak i Samsonov slučaj, čija je sva životna snaga bila skrivena upravo u dugoj kosi.

 

Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju, gdje bijaše Lazar kojega je Isus uskrisio od mrtvih. Ondje mu prirediše večeru. Marta posluživaše, a Lazar bijaše jedan od njegovih sustolnika. Tada Marija uzme libru prave dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti. Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: „Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?“ To ne reče zbog toga što mu bijaše stalo do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo. Nato Isus odvrati: „Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa! Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek.“

Evanđelje po Ivanu 12, 1 – 8

 

Ako je ona dakle oprala Isusu noge, zar to ne znači da je za to mistično tijelo Isusovo, koje je Crkva, ona ukinula ogovaranja i ocrnjivanja, tračeve i spletke?

Ta gesta umivanja Isusovih nogu svojim suzama također je veoma važna. Znamo da se više toga u Bibliji nalazi između redaka, iza tiskarske boje, nego što se nalazi u samim riječima. Zašto mu je ona umila te noge? Zar Isusu treba nekakvo dodatno pranje? Ne. Radi se o tome da svim silama i cijelim sobom pokušavamo napraviti da netko koga volimo postane još ljepši, čišći, cjenjeniji – a ne da bude vrijedan prijezira, ocrnjen, uprljan ogovaranjem. U hebrejskom jeziku noga i čin ogovaranja, tj. špijuniranja nekoga dijele istu riječ: regel. Ako je ona dakle oprala Isusu noge, zar to ne znači da je za to mistično tijelo Isusovo, koje je Crkva, ona ukinula ogovaranja i ocrnjivanja, tračeve i spletke? Marija je oprala Crkvu od bogohuljenja u Isusu. A Juda je promatrao i špijunirao. Ispravno mu je Isus tako oštro odgovorio: „Pusti ju!“ U grčkom jeziku zvuči to više tajanstveno, jer je Isus upotrijebio riječi: afes auten, a to znači „oslobodi ju“, „ostavi ju“ „oprosti joj“ (od grčkog afiemi – oprostiti ili ispustiti). Zašto je Isus upotrijebio takve riječi, je li Marija bila u čemu zarobljena? Ne, ona nije.

Kad se u nama pojavljuje takva očajna potreba da konačno pronađemo u drugima bilo kakvu manu? Tada kada potiskujemo u sebi samima kakvu svađu, kada ne možemo sami sebi nešto pokloniti, oprostiti, zaboraviti

Juda je međutim bio negdje u unutrašnjosti sputan, prikovan zločestom ljubomorom. Njegova duša bila je zarobljena zbog potrebe za ogovaranjem, špijuniranjem drugih i ocrnjivanjem. Zašto? Kad se u nama pojavljuje takva očajna potreba da konačno pronađemo u drugima bilo kakvu manu? Tada kada potiskujemo u sebi samima kakvu svađu, kada ne možemo sami sebi nešto pokloniti, oprostiti, zaboraviti. Juda je imao grižnju savjesti zbog ukradenog novca i zato je tražio bilo kakav izgovor da bi optužio drugu osobu, za bilo što – ali ponajviše, razumljivo, za novac! A Isus odgovara: „Oprosti joj, čovječe!“ Dobro je znao čime se Juda bavio. Ali pogledajte, on nije javno objavio njegove grijehe! Marija također to ne čini. Iznenađujuće! Što veće svinjarije čovjek skriva od samog sebe, to više postaje sklon traženju u drugima bilo kakva, ma i najmanjeg povoda za optuživanje. Gutanje vlastitih deva iscrpljuje čovjeka do cijeđenja komaraca u drugima. Sve situacije u kojima se osjećamo opsesivno, prisiljeni da osuđujemo drugoga, znak su da imamo potisnut osjećaj krivnje. Drugim riječima, nismo sami sebe upoznali, ne želimo zaviriti u sebe u ogledalu savjesti, pogledati sebi duboko u oči.

Već sama činjenica da se u crkvi češće zatekneš kako promatraš druge nego u molitvi trebala bi te navesti na razmišljanje

Dakle ta Riječ Božja bi nama svima htjela reći, također i meni, staromu licemjeru, ovo: nemoj nikoga duhovno uništavati, ne posramljuj, ne radi prijekore, ne osuđuj, nemoj se prebrzo demoralizirati. A ako koga slušaš, nemoj prebrzo tražiti pogreške i zabune. Pogledaj sebe, svoju potrebu za optuživanjem, jer to je sputavanje s daleko ozbiljnijim okovima. Kad bismo pogledali pomnije Judinu lakomost, uvidjeli bismo u njoj potrebu za kontroliranjem svojeg života, za apsolutnim vladanjem u njemu, za spoznavanjem sigurnosti, u koju se sam uvjerava. Taj strah od gubljenja nadzora nad svojim životom, za rasipanjem, razbijanjem, gura ga prema krađi. Htio se je brinuti sam za sebe, sam se izbaviti, biti samostalan. Ali što je više postao nepošten i tajanstven, da bi sebi osigurao neovisnost i sigurnost, tim je više u njemu rastao sukob vlastite savjesti, jer mu je ona obraćala pozornost na to nepoštenje i nedostatak posvećenja sebe Isusu. Da bi taj sukob poništio, pobjegao je u optuživanje, ocrnjivanje i osuđivanje drugih. Posljedica toga bilo je Isusovo raspeće, a kad se ono izvršilo, bilo je prekasno za preobraćenje, pa si je zato oduzeo život, jer se nije mogao podnijeti. Život koji nije posvećen Isusu nesiguran je, autodestruktivan, razoran. Sve dok živimo, posvećujemo svoju sudbinu Isusu – bez obzira je li ta sudbina razbijena i pusta ili nije.

Ako te i dalje žalosti činjenica da prečesto ispovijedaš ogovaranja, podmetanja ili spletkarenja, zastani i promisli ne živiš li možda u sukobu za koji nisi svjestan – nisi li rastrgan između posvećenja Isusu i potrebe za samostalnošću koja te gura da poštovanje tražiš od drugih, da želiš pohlepno nepoštenje ili požudu tijela? Već sama činjenica da se u crkvi češće zatekneš kako promatraš druge nego u molitvi trebala bi te navesti na razmišljanje. (…)

Posljednje duhovne vježbeIz knjige patera Augustyna Pelanowskog „Posljednje duhovne vježbe”. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr. Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh