Foto: Leszek Glasner, Shutterstock

Čitajući o lijepoj gesti pomazanja Isusovih nogu dragocjenim uljem (Evanđelje po Ivanu 12, 1 – 8), koju su u Bibliji opisali i Ivan i Marko, u potpunosti sam siguran da Marija nije pustila svoju dugu, lijepu kosu da bi njome zavodila i privukla mušku pozornost – iako je Juda u nju uporno zurio. Što to znači da je oprala Isusove noge suzama i obrisala ih svojom raspuštenom kosom? To znači da je napravila to sa cijelom sobom, cijelim srcem, svom svojom snagom – imajući u mislima čak i Samsonov slučaj, čija je sva životna snaga bila skrivena upravo u dugoj kosi.

(…)

Važna gesta

Ta gesta umivanja Isusovih nogu svojim suzama također je veoma važna. Znamo da se više toga u Bibliji nalazi između redaka, iza tiskarske boje, nego što se nalazi u samim riječima. Zašto mu je ona umila te noge? Zar Isusu treba nekakvo dodatno pranje? Ne. Radi se o tome da svim silama i cijelim sobom pokušavamo napraviti da netko koga volimo postane još ljepši, čišći, cjenjeniji – a ne da bude vrijedan prijezira, ocrnjen, uprljan ogovaranjem. U hebrejskom jeziku noga i čin ogovaranja, tj. špijuniranja nekoga dijele istu riječ: regel. Ako je ona dakle oprala Isusu noge, zar to ne znači da je za to mistično tijelo Isusovo, koje je Crkva, ona ukinula ogovaranja i ocrnjivanja, tračeve i spletke? Marija je oprala Crkvu od bogohuljenja u Isusu. A Juda je promatrao i špijunirao. Ispravno mu je Isus tako oštro odgovorio: „Pusti ju!“ U grčkom jeziku zvuči to više tajanstveno, jer je Isus upotrijebio riječi: afes auten, a to znači „oslobodi ju“, „ostavi ju“ „oprosti joj“ (od grčkog afiemi – oprostiti ili ispustiti). Zašto je Isus upotrijebio takve riječi, je li Marija bila u čemu zarobljena? Ne, ona nije.

Prikovan ljubomorom

Juda je međutim bio negdje u unutrašnjosti sputan, prikovan zločestom ljubomorom. Njegova duša bila je zarobljena zbog potrebe za ogovaranjem, špijuniranjem drugih i ocrnjivanjem. Zašto? Kad se u nama pojavljuje takva očajna potreba da konačno pronađemo u drugima bilo kakvu manu? Tada kada potiskujemo u sebi samima kakvu svađu, kada ne možemo sami sebi nešto pokloniti, oprostiti, zaboraviti. Juda je imao grižnju savjesti zbog ukradenog novca i zato je tražio bilo kakav izgovor da bi optužio drugu osobu, za bilo što – ali ponajviše, razumljivo, za novac! A Isus odgovara: „Oprosti joj, čovječe!“ (…) Sve situacije u kojima se osjećamo opsesivno, prisiljeni da osuđujemo drugoga, znak su da imamo potisnut osjećaj krivnje. Drugim riječima, nismo sami sebe upoznali, ne želimo zaviriti u sebe u ogledalu savjesti, pogledati sebi duboko u oči.

Prvo pogledaj sebe

Dakle ta Riječ Božja bi nama svima htjela reći, također i meni, staromu licemjeru, ovo: nemoj nikoga duhovno uništavati, ne posramljuj, ne radi prijekore, ne osuđuj, nemoj se prebrzo demoralizirati. A ako koga slušaš, nemoj prebrzo tražiti pogreške i zabune. Pogledaj sebe, svoju potrebu za optuživanjem, jer to je sputavanje s daleko ozbiljnijim okovima.  (…)

Živiš li u sukobu?

Ako te i dalje žalosti činjenica da prečesto ispovijedaš ogovaranja, podmetanja ili spletkarenja, zastani i promisli ne živiš li možda u sukobu za koji nisi svjestan – nisi li rastrgan između posvećenja Isusu i potrebe za samostalnošću koja te gura da poštovanje tražiš od drugih, da želiš pohlepno nepoštenje ili požudu tijela? Već sama činjenica da se u crkvi češće zatekneš kako promatraš druge nego u molitvi trebala bi te navesti na razmišljanje. (…)

Iz knjige patera Augustyna Pelanowskog „Posljednje duhovne vježbe”. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti putem webshopa naše Biblioteke Figulus.

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.

Podržite naš rad