[AUDIO] Isus otkriva apostolima: Što je potrebno kako bismo zadobili Nebo a ne završili u paklenoj vatri Isus nam govori što nam je činiti kako bismo bili sigurni da ćemo se nakon ovoga kratkog života preseliti u Nebo!

Foto: Shutterstock

Tekst koji slijedi možete poslušati ovdje: Marija Valtorta 1. ll. ll. 106. Na brdima kod Emausa 

Na brdima kod Emausa.

Isus je sa svojima na vrlo brdovitom mjestu. Put je uzak i strm pa stariji imaju dosta muke. Mladi su, naprotiv, vrlo veseli oko Isusa i uspinju se lagano čavrljajući međusobno. Dva bratića, dva sina Zebedejeva i Andrija veseli su na pomisao da se vraćaju u Galileju i takva je njihova radost da obuzima i Iškariota, koji je od nekog vremena u boljem duhovnom raspoloženju. Ograničuje se na to da kaže: »Ali, Učitelju, kad za Pashu dođemo u Hram … hoćeš li se vratiti u Keriot? Moja se majka neprestano nada da će te dobiti. To mi je dala do znanja. A tako i moji sumještani …«

»Sigurno. Kad bih i htio, sada je preoštra sezona za kretanje onim neprohodnim putovima. Vidite kako je naporno i ovdje. I, da nije bilo one naredbe, ne bih sada bio poduzeo putovanje … Ali dalje se nije moglo biti …« Isus ušuti zamišljen.

»A hoće li se kasnije, hoću reći: Za Pashu, moći doći? Htio bih pokazati tvoju špilju Jakovu i Andriji« ‒ kaže Ivan.

»Zar zaboravljaš ljubav Betlehema prema nama?« ‒ pita Iškariot.

»Zapravo, prema Učitelju?« »Ne. Ali ja bih ipak s Jakovom i Andrijom.

Isus bi mogao biti u Juti ili u tvojoj kući …«

»Oh, to mi se sviđa. Hoćeš li tako učiniti, Učitelju? Oni će otići u Betlehem, a ti ćeš biti sa mnom u Keriotu. Sa mnom samim nisi baš još nikad bio … a tako želim imati te čitavog za sebe …«

Pomozi mi da shvatim što sam. Ja ne razumijem sebe

»Zar si ljubomoran? Ne znaš li da vas Ja sve ljubim na isti način? Ne vjeruješ li da sam sa svima vama i onda kad se čini da sam daleko?«

»Znam da nas ljubiš. Kad nas ne bi ljubio, morao bi biti mnogo stroži, barem sa mnom. Vjerujem da tvoj duh uvijek bdije nad nama. Ali ne samo duh. Tu je i čovjek, sa svojim ljudskim ljubavima, sa svojim željama, sa svojim žaljenjima. Isuse moj, znam da nisam onaj koji te najviše usrećuje. Ali vjerujem da Ti znaš kako je živa u meni želja da ti se svidim i žaljenje za svim časovima u kojima te gubim zbog svoje bijede …«

»Ne, Juda. Ne gubim te. Bliži sam ti negoli drugima upravo zato što znam tko si ti.« »Tko sam, Gospodine moj? Kaži. Pomozi mi da shvatim što sam. Ja ne razumijem sebe. Čini mi se da sam žena uznemirena od želje da začne. Imam toliko svetih, a i izopačenih prohtjeva. Zašto? Što sam ja?«

Isus ga gleda pogledom koji nije moguće odrediti. Tužan je ali ta je tuga prožeta sažaljenjem. Silnim sažaljenjem. Sličan je liječniku koji ustanovljuje stanje nekog bolesnika i zna da je to bolesnik koji ne može ozdraviti … Ali ne govori.

»Kaži, Učitelju moj. Tvoj će sud biti uvijek manje strog od sviju o siromašnom Judi. A onda … među braćom smo. Nije me briga da znaju od čega sam sazdan. Dapače, kad to doznaju od Tebe, ispravit će svoj sud i pomagat će mi. Zar ne?«

Ostali su smeteni i ne znaju što bi kazali. Gledaju druga, gledaju Isusa.

Imaš inteligenciju, okretnost… Ali je to divlje raspoređeno u tebi, a ti to tako ostavljaš

Isus privlači Judu bliže k sebi, na mjesto gdje je prije bio bratić Jakov i kaže: »Ti si jednostavno nesređen čovjek. Imaš u sebi sve najbolje elemente. Ali ih nisi dobro utvrdio. I najmanji dašak vjetra ih isprevrta. Malo prije prošli smo kroz onaj klanac i pokazali su nam štetu što ju je siromašnim kućama onoga mjestanca nanijela voda, zemlja i stabla. Voda, zemlja i stabla korisne su i blagoslovljene stvari, zar nije istina ? A ipak ondje su postale proklete. Zašto? Jer voda potoka nije imala uređen tok, nego je i zbog čovjekove lijenosti, izdubila više korita, prema svom hiru. To je bilo lijepo dok nije bilo oluja. Onda je bila kao zlatarev rad ona bistra voda koja je brazdala brdo s malenim potocima, ogrlicama od dijamanata ili smaragdnim lancima, prema tome jesu li odražavali svjetlost ili tamu šuma. I čovjek je uživao jer su one mrmošne vodene žile bile korisne za njegova mala polja. Isto kao što su bila lijepa stabla koja su zbog igre vjetra iznikla u hirovitim skupinama sad ovdje, a sad ondje, ostavljajući sunčane proplanke. Lijepa je bila mekana zemlja, koju su nataložile tko zna koje daleke poplave između jednog i drugog ulegnuća brda, tako plodna za gajenje biljaka. Ali bilo je dovoljno da dođu oluje od prije mjesec dana da se hirovite crte potoka ujedine i da neuredno probiju drugim putem, odnoseći sa sobom nesređena stabla i vukući u dolinu neuređene komade zemlje. Da je voda bila držana u redu, da su stabla bila uređivana kao uredne šume, da je zemlja bila uredno podupirana odgovarajućim branama, tri dobra elementa drva, vode i zemlje ne bi … eto … bili postali propast i smrt za ono malo selo. Ti imaš inteligenciju, smjelost, pouku, okretnost, zauzetost; imaš toliko, toliko toga. Ali je to divlje raspoređeno u tebi, a ti to tako ostavljaš. Gledaj: tebi je potrebno strpljivo i trajno raditi na sebi da napraviš reda, što je onda i čvrstoća, u tvojim svojstvima; tako da kad dođe oluja napasti, ono dobro što imaš u sebi ne postane zlo za tebe i za druge.«

»Imaš pravo, Učitelju. Svako malo isprevrće me neki vjetar i sve se počupa. I kažeš da bih mogao …«

Volja je sve…

»Volja je sve, Juda.«

»Ali ima napasti koje tako ujedaju … Čovjek se zavlači u rupu od straha da nam ih svijet ne pročita na licu.«

»Eto pogreške! Upravo bi to bio čas kad se čovjek ne bi smio zavući u rupu. Nego bi morao tražiti svijet: svijet dobrih da bi mu oni pomogli. I dodir s mirom dobrih smiruje groznicu. Tražiti i svijet kritikanata jer bi to, zbog onog ponosa koji nas sili da se sakrijemo kako nas ne bi „čitali” u našim napastovanim dušama, djelovalo kao protuustuk moralnoj slabosti. I tako ne bismo pali.«

»Ti si otišao u pustinju …« »Jer sam to mogao učiniti. Ali jao samima ako u svojoj samoći nisu mnoštvo protiv mnoštva.« »Kako? Ne razumijem.«

»Mnoštvo kreposti protiv mnoštva napasti. Kad je malo kreposti, treba učiniti kao onaj nejaki bršljan: uhvatiti se grana jakih stabala da bismo se uspinjali.«

»Hvala, Učitelju. Ja ću se priljubiti uza Te i uz kolege. Ali pomozite mi svi. Vi ste svi bolji od mene.«

»Bio je bolji siromašan i čestit ambijent u kojemu smo odrasli, prijatelju. Ali sad si s nama i mi te volimo. Vidjet ćeš … Ne govorim to da kritiziram Judeju, ali vjeruj da je u Galileji, barem u našim mjestima, manje bogatstva i manje pokvarenosti. Tiberijada, Magdala, druga mjesta bučne radosti, blizu nas su. Ali mi živimo s „našom” jednostavnom dušom, neotesanom, ako hoćeš, ali radinom, sveto zadovoljnom s onim što nam je Bog podijelio« ‒ kaže Jakov Alfejev.

»Ali Judina mama je jedna sveta žena. Znaš li, Jakove? Dobrota joj se vidi napisana na licu« ‒ primjećuje Ivan.

Juda iz Keriota mu se smiješi sretan zbog pohvale, a njegov se smiješak pojačava kad Isus potvrđuje: »Dobro si kazao, Ivane. Ona je sveto stvorenje.«

»E, da! Ali san mog oca bio je učiniti od mene nekoga velikog od svijeta, pa me je otrgnuo odveć brzo i odveć duboko od moje majke …

Što je potrebno da bi čovjek mogao biti dobar

»Ama što imate reći da neprestano govorite?« ‒ pita Petar izdaleka.

»Zaustavite se! Pričekajte nas. Nije lijepo hoditi tako ne misleći da sam ja kratkih nogu.« Zaustave se dok ili druga skupina nije stigla.

»Auf! Kako te volim, barčice moja! Ovdje se čovjek muči kao roblje … Što ste govorili?«

»Govorili smo o svojstvima koja su potrebna da čovjek može biti dobar« ‒ odgovara Isus. »A meni ih nećeš reći, Učitelju?«

»Svakako: red, strpljivost, postojanost, poniznost, ljubav… Mnogo puta sam ih kazao!«

»Ali red ne. Što ga on ima s time?«

»Nered nikada nije dobro svojstvo. To sam protumačio ovim tvojim kolegama. Kazat će ti. I stavio sam ga kao prvog, dok sam zadnju stavio ljubav, jer su to dva kraja pravca savršenosti. Ti, međutim, znaš da pravac postavljen na ravninu nema početka niti ima kraja. Oba kraja mogu biti početak i mogu biti kraj, dok spirala, ili bilo koja druga crta koja nije zatvorena sama u sebe, uvijek ima početak i kraj. Svetost je linearna, jednostavna, savršena i nema nego dva kraja, kao pravac.«

»Lako je napraviti jedan pravac …«

»Misliš? Varaš se. U nekom nacrtu, pa i kompliciranom, neka pogreška može proći, a da se ne opazi. Ali na pravcu se odmah vidi svaka pogreška: ili nagib ili nesigurnost. Kad me je poučavao u zanatu, Josip je vrlo postojano tražio da daske budu ravne i s pravom mi je govorio: „Vidiš li, moj sinko? Kakva lagana nesavršenost još može proći na nekom ukrasu ili na tokarskom poslu jer oko, ako nije vrlo vješto, ako promatra jednu točku, ne vidi drugu. Ali ako daska nije dovoljno ravna, ne uspijeva ni najjednostavniji posao, kao što je siromašan seljački stol. Ili je nagnut ili ulegnut. Ne služi više ničemu osim za vatru”. To možemo kazati i za duše. Da ne bi služio još samo za vatru paklenu, to jest da bi zadobio Nebo, čovjek mora biti savršen kao daska koja je izblanjana i istesana u četverokut kako treba. Tko započinje svoje duhovno obrađivanje neuredno, počinjući od beskorisnih stvari, skačući kao nemirna ptica od ovoga na ono, dođe dotle da kad hoće sastaviti dijelove posla, više mu ne polazi za rukom. Ne slažu se. Zato: red. Zato: ljubav. Zatim, držeći čvrsto ta dva kraja i dvije stezaljke da nikad ne izmaknu, raditi oko svega ostaloga, bili to ukrasi ili rezbarije. Jesi li razumio?«

»Razumio sam.« Petar šuteći žvače svoju lekciju pa neočekivano zaključuje: »Dakle moj je brat bolji od mene. On je dosta sređen. Korak za korakom, tiho, mirno. Čini se da se ne miče, a ipak … Ja bih htio učiniti brzo i mnogo. A ne činim ništa. Tko će mi pomoći?«

»Tvoja dobra želja. Ne boj se, Petre. I ti činiš. Čistiš se.«

»A ja?« »I ti, Filipe.« »A ja? Čini mi se da ja nisam dobar baš ni za što.«

»Ne, Toma. I ti se obrađuješ. Svi, svi se obrađujete. Jeste divlja stabla, ali vas kalemi (navrtci) polagano i sigurno mijenjaju i ja nalazim svoju radost u vama.«

»Eto. Žalosni smo, a Ti nas tješiš. Slabi, a Ti nas jačaš. Plašljivi, a Ti nas hrabriš. Za sve i za sve slučajeve imaš pripravan savjet i utjehu. Kako možeš, Učitelju, uvijek biti tako spreman i dobar?«

»Prijatelji moji, za to sam došao, već znajući ono što ću naći i ono što moram činiti. Bez iluzija čovjek nema razočaranja, zato ne gubi ustrajnosti. Ide se naprijed. Sjećajte se toga, za vrijeme kad ćete i vi morati obrađivati životinjskog čovjeka da od njega napravite duhovnog čovjeka.«

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”; prva godina javnog djelovanja. Izvor: https://valtortahr.wordpress.com/