Foto: Shutterstock
Isus nas poziva da budemo savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski (Mt 5,48).
One koji su revni na tom putu, Gospodin pomaže običnim, svima pristupačnim milostima, kao i mnogo djelotvornijim, mističnim milostima. Tako imamo osobe koje teže za savršenošću na putu askeze, uz pomoć redovitih milosti, i druge osobe koje revno napreduju u ljubavi Božjoj, potpomognute mističnim milostima.
Mistički je put uzvišen i nadilazi naše sposobnosti
Sv. Terezija Avilska podjednako vrednuje ta dva puta, koje ona naziva „put mističnog iskustva” i „evanđeoski put ljubavi”. „Ako je prvi put znak posebnog Božjeg zahvata u čovjeku i poseban dar, ne smije se podcijeniti ni drugi put, sporiji, ali sigurniji, a on je bitno u ostvarenju Božje volje u ljubavi prema bližnjemu. U oba slučaja, pretpostavke su iste: da umre stari „ja”, stari čovjek. Isti je cilj: biti i djelovati u skladu s voljom Božjom.[1]
Većina mistika, tako, dijeli duhovni život na područje askeze i područje mistike, dok drugi misle da askeza spada u mistiku kao njena priprema. U strogom smislu riječi, ne možemo govoriti o dva puta, običnom i neobičnom, kao da bi svi bili pozvani na prvi, a samo pojedinci na drugi. Između njih ne može se povući oštra granica. Pred svakim čovjekom stoji mistički put kao ponuda, premda je on uzvišen i nadilazi naše sposobnosti.
U tom pogledu, asketsko vježbanje je neka priprava za mističko sjedinjenje.[2]
S druge strane, ne možemo govoriti o askezi kao bezuvjetno nužnoj pripremi za mistiku, kao da nas bez nje Gospodin ne može uvesti u područje mistike. U praksi, međutim, ona redovito prethodi mistici kao prva stepenica. To je vjerojatno tako jer mistika nije u našoj moći, dok na put askeze možemo stupiti odlukom svoje volje. U asketskom vježbanju, duša se, uz pomoć
Početak kontemplativnog života
Božje milosti, bori da dosegne savršenstvo. Budući da pritom do izražaja dolazi ljudska spretnost i nespretnost, trebamo paziti da ne pogriješimo iako nam Bog pomaže.
To je stanje nesavršeno; u njemu se naime previše ispoljuje ljudska slabost. To više što je cilj, jedinstvo s Bogom, uzvišen, a čovjek nema snage da mu se dovine. Ali zato Bog dolazi u pomoć čovjeku i blagim svojim darovima pridiže dušu iznad njezinih sila, pa joj daje božanski način djelovanja i tako je uzdiže do mističnog stanja.[3]
Glavno obilježje tog stanja jest prevladavanje Božjeg djelovanja u duši koja se osjeća više nošena od Boga, nego što se sâma pokreće. Dok smo u askezi pokazali svoju aktivnost, pa je ona imala obilježje ljudskog nastojanja, ovdje ostaje da se predamo Bogu. U askezi se čovjek uzdiže Bogu, a u mistici Bog silazi čovjeku, zato njoj prethodi djelovanje Božje milosti. Askeza često ne pogoduje oslobađanju stvaralačkih sila u čovjeku, već se, naprotiv, događa suprotno.
U tome i jest problem, između askeze i nadahnuća. Tek nadahnuće otkriva pozitivnu čovječju prirodu i izbavlja od čame grijeha. Askeza pak ne prosvjetljuje čovjeka, jer je neprijateljski raspoložena prema nadahnuću, guši polet, zanos i nadahnuće.[4]
Neobično Božje darivanje čovjeku putem izvanrednih milosti, koje Stvoritelj ne podaruje svakome, početak je kontemplativnog života s izvanrednim karizmama i najužim sjedinjenjem s Bogom. Uz pomoć redovitih milosti, može se duša na putu askeze uspeti visoko u savršenosti. Ipak, taj se put uz pomoć mističnih milosti prevaljuje mnogo lakše, brže i uspješnije. Duhovni učitelji uglavnom govore o tri stupnja na putu savršenosti: „put čišćenja”, „put prosvjetljenja” i put sjedinjenja, nazvan još i mistikom.
Nije moguć nikakav kontemplativni život bez asketske samozataje
Tu duša prolazi kroz faze aktivnog i pasivnog čišćenja, stječe bogoslovne kreposti (vjeru, ufanje i ljubav), zatim stožerne (pravednost, razboritost, umjerenost i jakost) te darove Duha Svetoga, koji dušu rasvjetljuju nagovorima i nadahnućima, osobito ako moli za vodstvo. Prema mišljenju mnogih mistika, do tijesnog sjedinjenja ne može osoba doći na zemlji ako nije primila nikakve mistične milosti.
Karakteristike pojedinih stupnjeva nisu isključivo njihov privilegij. Tako se u vrijeme čišćenja mogu doživjeti kratki časovi mistične molitve. Osobito mistične fenomene možemo susresti u svim stupnjevima, samo što osoba drugačije gleda na te pojave i one sâme nisu tako jednostavne i savršene. Općenito se može reći da nije moguć nikakav kontemplativni život bez asketske samozataje.
U početku, duša ulaže sav napor da se približi Bogu, a zatim sâm Bog privlači dušu k sebi. Isti cilj, dva puta. Askeza najčešće prethodi mistici, ili: mistika je njen najviši stupanj. Bît iskustva u mistici ne čine mistični fenomeni, neobična ukazanja, čudnovati doživljaji ni bilo kakve popratne pojave, koje mogu pratiti mistična stanja.
[1] usp. VALKOVIĆ, M., Strukturalni elementi kršćanskog života po Tereziji Avilskoj, str. 21-49.
[2] usp. BOŠKOVIĆ, HIJACINT, Mističko stanje, u: Asketsko–mistička revija „Duhovni život”, V. 1933/4. Dominikanci, Zagreb, str. 210.
[3] isto, str. 211.
[4] usp. N. BERDJAJEV, Duh i realnost, Temelji bogočovječje duhovnosti, KS, Zagreb, 1985., str. 413.
Ulomak iz knjige „Kako nam Bog govori?“ autorice s. Biserke Jagunić.
