„ARKA” – ZAJEDNICE U KOJOJ ŽIVOT DIJELE OSOBE S INTELEKTUALNIM POTEŠKOĆAMA I ONE BEZ NJIH Ovako su izgledali sami počeci poznate internacionalne zajednice koja je dala život brojnim osobama s poteškoćama u razvoju Jean Vanier, utemeljitelj zajednice „Arka”, u kojoj život dijele osobe s intelektualnim poteškoćama i one bez njih, utemeljio ju je sa željom da „učini nešto za…” Kasnije je shvatio da je zapravo postao „njihov prijatelj”: „Ideja o zajedničkom životu bila je tamo od prvoga dana. Ideja o sretnom zajedničkom životu, o zajedničkim proslavama, molitvi i puno radosti, došla je vrlo brzo i spontano. A kada je došla ideja o tome da siromašni zapravo odgajaju nas, ne znam točno…”

Foto: Shutterstock

Jean je bio pogođen tim užasom u kojem je ipak osjetio Božju nazočnost

(…) Val Fleuri su osnovali dr. Préaut, psihijatar, i gospodin Prat, koji je imao sina s intelektualnim poteškoćama. Vizija koju su ovi ljudi imali o osobama s intelektualnim poteškoćama bila je u potpunoj suprotnosti s načinom življenja kojim su ljudi s takvim poteškoćama živjeli u 60-im godinama 20. st. Jean je tu dvaput posjetio oca Thomasa. Za vrijeme drugog posjeta, 1964. god., dr. Préaut ga je poveo u veliku ustanovu za mentalne bolesnike u blizini Pariza. U njoj je osamdeset ljudi živjelo u okrutnim i neljudskim uvjetima. Jean je bio pogođen tim užasom u kojem je ipak osjetio Božju nazočnost.

Osnivanje „Arke”

Potaknut tim iskustvom, s povjerenjem u Isusa, iste godine u kolovozu odlučio je osnovati mali dom u istom mjestu (Trosly-Breuilu). Uskoro kuća je bila pronađena, administrativne stvari u suradnji s dr. Préautom sređene te izvršen izbor trojice ljudi između onih osamdeset koje su posjetili, za suživot s Jeanom.

Jean se 4. kolovoza 1964. preselio u malu i prilično trošnu kućicu koju je on nazvao ARKA – prema Noinoj arci koja je spasila čovječanstvo od poplave. „Zajednica Arka želi pružiti utočište osobama s intelektualnim poteškoćama koje se vrlo brzo mogu utopiti u vodama našeg potrošačkog društva.”

Sljedećeg dana 5. kolovoza 1964. stigla su trojica muškaraca, koje su bez njihove suglasnosti, nakon smrti roditelja, smjestili u onaj dom kraj Pariza. To su bili Raphaël Simi (kao mladić prebolio je meningitis, koji ga je gotovo potpuno onesposobio u govoru i onemogućio mu slobodno kretanje), Philippe Seux (mogao je govoriti, ali su mu zbog preboljenog encefalitisa ostale paralizirane jedna noga i ruka) te Dany.

Pokušajte zamisliti bivšeg pomorskog časnika i bivšeg profesora filozofije kako živi u toj maloj kući s trojicom muškaraca koje nije doprije poznavao, ali za koje je želio „nešto učiniti”. Već u prvim danima, započeta avantura dovela je tu malu skupinu u neočekivanu situaciju. Problem je bio Dany koji se, provevši godine u ograđenom, strogom životu pod pravilima institucije, u tim novim okolnostima slobode našao potpuno izgubljen i zato agresivan. Nakon neprospavane noći Jean je morao priznati kako Dany nije sposoban živjeti prema načelima kakva je on predvidio.

Ono što je kasnije postala internacionalna organizacija koja je dala život mnogima, eto započela je u velikoj krhkosti i sa zaključkom da ni Jean ni njegov rad ne mogu ponuditi rješenje za svakoga. Srećom, Raphaël i Philippe su se mnogo bolje prilagodili i njih su trojica započeli upoznavati jedan drugog. Ta mala zajednica ubrzo je privukla brojne mlade ljude iz svih krajeva svijeta. Tako je već na samom početku Arke Jean bio okružen i potpomognut ljudima koji su bili nadahnuti tim projektom i koji su ga željeli slijediti i proširiti.

Od želje da „nešto učini za” do toga da je postao njihovim prijateljem

U kasnijim godinama Jean je primijetio promjenu vlastitoga stava u odnosu na te prve godine Arke. Naime, započeo je Arku sa željom „učiniti nešto za…” Kasnije je shvatio da je zapravo postao „njihov prijatelj”. „Za mene su Raphaël i Philippe bili prijatelji, a ne muškarci sa intelektualnim poteškoćama”.

Uistinu, trojica stanovnika kuće dijelila su međusobne odnose u recipročnosti. Bivši pomorski časnik nije bio samo onaj koji je davao drugima, nego je također i primao od njih. O tome Jean svjedoči: „Slijedeći Isusa i njegovo evanđelje, želio sam zajedno s Raphaëlom i Philippeom stvoriti NOVI OBLIK OBITELJI – ZAJEDNICE i ostati otvoren putu koji će mi Gospodin otkrivati u budućnosti”.

(…)

Temelj Vanierova rada

„Ideja o zajedničkom životu bila je tamo od prvoga dana. Ideja o sretnom zajedničkom životu, o zajedničkim proslavama, molitvi i puno radosti, došla je vrlo brzo i spontano. A kada je došla ideja o tome da siromašni zapravo odgajaju nas, ne znam točno. Riječi sv. Vinka Paulskog: ‘Siromasi su naši učitelji’ uvijek su bile tu, ali nisam siguran kad su postale stvarnost.“

(…)

Ulomak iz knjige Paule Tomić „Put srca – Jean Vanier i poslanje osoba s poteškoćama u razvoju”.

Za narudžbu javite se na ovu e-adresu: [email protected].

Priredila Martina Vidaković; Book.hr