Svjedočanstva

„ANIMIRALI SMO 170 DJECE, A OČEKIVALI SMO IH OKO 50” // Priča volonterke koja je svoje praznike posvetila animiranju djece U organizaciji udruge Magis i SKAC-a volonteri su imali prilike volontirati u susjednoj nam Bosni i Hercegovinu i u mjestu Livno animirati čak 170 djece u ljetnom kampu. Rekli su da ih je iznenadio broj djece jer su očekivali maksimalno 50-ak djece

Priča volonterke koja je svoje praznike posvetila animiranju djece

U organizaciji udruge Magis i SKAC-a volonteri su imali prilike volontirati u susjednoj nam Bosni i Hercegovinu i u mjestu Livno animirati čak 170 djece u ljetnom kampu. Rekli su da ih je iznenadio broj djece jer su očekivali maksimalno 50-ak djece. Kamp se održavao u Duhovnom centru „Kuća Djeteta Isusa” koji pripada Družbi sestara Služavki Malog Isusa Provincije sv. Josipa u Splitu. U samostanu žive tri časne sestre: s. Sandra Midenjak – poglavarica zajednice, s. Nevena Cvitanović i s. Ines Marić koje su velikodušno ugostile kako volontere, tako i svu djecu koja su četiri dana pružala svoj osmijeh i svu radost Malom Isusu.


Donosimo vam svjedočanstvo i osvrt na protekli kamp volonterke Martine Ć.

Jedino pravo vrijeme je Božje vrijeme

Mjesec dana prije početka kampa „znala” sam da zbog ispita neću moći sudjelovati ni dana, da bih nekoliko dana prije samog početka kalkulirala kako da sve dane budem ondje. Na kraju, stigla sam tek treći dan. Po mom tek treći dan, po Božjem baš pravi dan.

Bog voli različitosti i savršeno ih nadopunjuje

Kad bih trebala naslikati naš kamp, bila bi to šarena paleta raznoraznih boja.

Petnaestak volontera, različitih naglasaka, karaktera, osobina i zanimanja. Petnaestak ljudi, od kojih se većina prvi put susrela u kampu. Susret je bio i fizički i duhovni. Jedni su bili direktni, drugi suzdržani. Jedni energični, drugi povučeni. Jedni ozbiljni i šutljivi, drugi zabavljači i pričalice.

Moglo bi se reći da bismo jedni bez drugih bili nekako polovični. Ovako smo bili cjelina i dobro uigran tim usprkos jezičnim barijerama.

Jednolik život nije život

Naši dani u volonterskom kampu prolazili su uz smijeh, ali i ozbiljnost. Uz viku, ali i tišinu. Uz druženje, ali i samoću. Uz igru, ali i molitvu.

Tek sad shvaćam dublje značenje rečenice koja nam je postala svojevrsni moto koji nam je svećenik rekao na rastanku: „Bilo je lijepo i dosta je bilo.”

Da bismo život mogli nazvati lijepim nužno je da se različite dimenzije nadopunjuju u optimalnoj mjeri?! Ni previše, ni premalo.

Istina oslobađa, povezuje i čisti srca. Suze su posrednice milosti

Veza koja se stvara kada ljudi izliju iskrene emocije jedni drugima je neobjašnjiva. Pogotovo kada ih doslovno izliju. Suzama. Zar su riječi potrebne?

Zadnja dva dana bilo je nemoguće ne vidjeti suze u očima volontera. Doduše, često je bilo suza izazvanih smijehom.

Dio puta ipak moraš prohodati sam. Ne boj se, Gospodin je vjeran… i domišljat

Zadnji naš dan je uistinu bio samo naš. Odmarali smo se u jedinstvenom kraju, Kupresu. Jedinstvenom po ljepoti prirode, ljudi i povijesti. Zadatak nam je bio popeti se na brdo Stožer. Nije dugo trebalo da se razdvojimo, tako da smo do vrha uglavnom stizali sami. Penjanje uz meditaciju dok te hladi svježi i čisti zrak je uistinu živopisno. Pogotovo kada se Gospodin pobrine da te pred sam vrh dočeka jedna od tebi najljepših prispodoba iz Biblije; meni na iznenađenje i radost (do suza, opet), stado ovaca s pastirom.

Djeca su budućnost. Oni su naš najzahtjevniji ‘projekt’

Kako njih odgojimo, tako će nam biti. Vrijednosti koje sada u njih usađujemo, kasnije pokazuju svoju veličinu. Kao zrno gorušice. U početku neznatno, kasnije raskošno.

„Primi sve što te stigne i budi strpljiv u nestalnosti svoje bijede. Jer kao što se u vatri kuša zlato, tako i odabranici u peći poniženja.”

Krajevi u kojima smo bili su ranjeni ratom. Na ovom prostoru vodile su se jedne od presudnih bitki u Domovinskom ratu. Djedovi, očevi i sinovi položili su svoje živote za slobodu. Bake, majke i kćeri molitvom u suzama vapile su za istim. I ne prvi put.

Raseljeni, napušteni, ožalošćeni, ali snažnog i nepokolebljivog duha i dan-danas prkose silama tame.

Nećeš ih čuti da kukaju i da se žale, nego ćeš čuti: „Dat će Bog…”

Čemu nas je sve ovaj volonterski kamp za djecu naučio o životu?

Put u nepoznato ne mora biti hod u prazno, kao što ni poticaji koji dolaze iz dubine srca ne moraju biti sasvim logični.

Upustiti se u nešto novo zahtijeva hrabrost. Zahtijeva vjeru. Dobrovoljno i unaprijed pristati biti zadnji i staviti se na raspolaganje, zahtijeva dozu ludosti.

Vrijedi li?

Apsolutno!

Svake neprospavane noći, svakog trenutka tjeskobe…

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh