Foto: Shutterstock
Smatran najsloženijim tekstom Novog Zavjeta jer sadrži pojam koji ne postoji u grčkom jeziku, Oče naš, jedina molitva koju je Isus prenio učenicima, došla nam je u tri različite verzije, u Evanđelju po Mateju (Mt 6,9-13), kraća verzija kod Luke (Lk 11,2-4) i u Didache, prvom kršćanskom katekizmu.
Tekstu Očenaša trebalo bi vratiti inovativnu snagu. Kontinuirano ponavljanje ove molitve u svakoj prigodi svelo ju je na čin pobožnosti. Oče naš nije molitva u smislu kulta, nego formula prihvaćanja blaženstava. Stoga je Matej napravio shemu Očenaša (Mt 6,9-13) prema onoj blaženstava (Mt 5,3-10), dovodeći dva teksta u usku povezanost: Bogu se kao Ocu može obraćati samo onaj tko, prihvaćajući blaženstva, nastoji usmjeriti svoj život prema dobru braće. Zbog toga je od prvih vremena Crkve Očenaš bio sastavni dio liturgije krštenja – tek u trenutku krštenja, katekumen je mogao moliti Oče naš, kao znak radikalnog obraćenja.
Molitva započinje obraćanjem Ocu…
Molitva započinje obraćanjem Ocu koji je „na nebesima“. Biti na nebu ili na zemlji – to je razlikovalo božansko od ljudskog. U ono je vrijeme car težio tome da ga se smatra božanstvom, te je odbijanje njegova obožavanja moglo odvesti i u smrt. Kršćani tvrdnjom da u nebu postoji samo njihov Bog, ne priznaju drugi autoritet doli onaj nebeskoga Oca.
Prva molba Očenaša odnosi se na posvećivanje Njegova imena, što nema samo očito značenje poštovanja, nego izražava nastojanje vjernika da svjedoči Boga Oca svojim življenjem („Da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima“ (Mt 5,16)).
Molba „dođi kraljevstvo tvoje“ ne traži ono što tek ima doći jer od trenutka kada zajednica prihvati Isusova blaženstva, Božje je kraljevstvo već prisutno („njihovo je kraljevstvo nebesko“, Mt 5,3), nego da se to kraljevstvo, to društvo, utemeljeno na blaženstvima, sve više širi, nudeći svakom čovjeku puninu života.
Ono što se odnosi na Božju volju („budi volja Tvoja“) za mnoge je najteža molba jer se misli da se ta volja podudara s tužnim događajima pa kad nema više nade kažemo – „nek’ bude Tvoja volja“, jer nam drugo ne preostaje. Ustvari, evanđelist uopće ne koristi glagol koji označava ljudsko djelovanje, nego onaj koji označava božansko djelovanje. Ne radi se o tome da činimo Božju volju, nego se moli za ostvarenje Božjeg plana ljubavi prema čovječanstvu, kako bi svaki čovjek mogao postati njegovo dijete, te se nastoji to aktivno ostvariti.
Izraz „kako na nebu tako i na zemlji“, ne odnosi se samo na posljednju molbu, onu vezanu za Božju volju, nego uključuje sve ostale. Nebo i zemlja označuju sve stvoreno: Isusova molitva nije rezervirana samo za jedan narod, nego je univerzalna, otvorena svim narodima.
Kako protumačiti riječ „kruh“?
Redak kojega je najteže prevesti onaj je u kojemu se spominje kruh, jer sadrži pojam koji ne postoji u grčkom („epiousion“). Od 4.st. latinski prijevod Vulgata, nastoji nadići taj problem nepoznatog pojma, različito ga prevodeći: „supersubstantialem“ u Matejevu evanđelju, te „cotidianum“ kod Luke. Ovaj zadnji pojam, kojega je lakše i izreći, premješten je iz Lukinog Evanđelja u Matejevo, radi liturgijske verzije, uzrokujući nesporazum vezano s tim odnosi li se na kruh koji se svaki dan jede, uz sablazan onih, koji, premda mole, ne dobivaju kruh. Kruh koji hrani čovjeka ne traži se od Boga niti je poslan s neba, nego je zadatak ljudi proizvesti ga i velikodušno podijeliti s onima koji ga nemaju. Kruh koji se moli od Oca Isusova je prisutnost (Iv 6,35), neophodna hrana za zajednicu, bilo u euharistiji ili u njegovoj Riječi.
Samo je jednom molba motivirana klauzulom, a odnosi se na otpuštanje duga: „kako i mi otpuštamo dužnicima našim“. Vjernici koji su prihvatili blaženstva ne mogu se dijeliti na one koji zadužuju i dužnike. Otpuštanje koje vjernik čini bratu nije uvjet Očevu oprostu, nego njegova posljedica i čini mogućim ostvarenje Božje volje za njegov narod („Neka među vama ne bude potrebitih“, Pnz 15,4). Otpor prema otpuštanju dugova doveo je do spiritualiziranja tog zahtjeva, tako što se materijalne potrebe zamijenilo duhovnim grijehom. Dok je moguće oprostiti krivnju i ostati u posjedu dobara, molba Očenaša zahtjeva odricanje od dobara.
„Božje djelovanje ne sastoji se u tome da čovjeka uvede u napast, nego da ga iz nje izbavi…“
U Jakovljevoj poslanici piše: „Neka nitko u napasti ne rekne: ‘Bog me napastuje’. Ta Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga“ (Jak 1,13-14). Nažalost, prijevod „ne uvedi nas u napast“ oduvijek je zbunjivao vjernike koji su vjerovali u Oca koji napastuje svoju djecu. Prijevod Talijanske Biskupske Konferencije iz 2008. nastojao je poboljšati izraz s „ne prepusti nas napasti“. Božje djelovanje ne sastoji se u tome da čovjeka uvede u napast, nego da ga iz nje izbavi. „Ne dopusti da podlegnemo u kušnji“ – to je značenje molitve zajednice koja moli da ne odustane u situaciji koju ne može podnijeti. Nije riječ o kušnjama koje dolaze u životu, nego o jedinoj kušnji na koju Isus upozorava svoje: „Bdijte i molite da ne padnete u napast“ (Mt 26,41). To je kušnja Isusova uhićenja kojoj su podlegli svi učenici, unatoč izjavama da su spremni umrijeti s njim.
Molba da se ne odustane u progonstvu, priprema posljednju molbu – onu oslobođenja od zloga (ne od „zla“). Suprotstavljenost Oca i zloga, između onoga koji daje život i onoga koji ga može uništiti, označuje početak i kraj molitve. Vjernost Ocu uzrokuje neprijateljstvo i progon, ali oni umjesto da oslabe zajednicu, jačaju je i čine od nje vidljivog svjedoka Njegove bezuvjetne ljubavi prema čovječanstvu.
Alberto Maggi, brat Reda Marijinih slugu, studirao je na Papinskim teološkim sveučilištima Marianum i Gregoriana u Rimu, te u Biblijskoj i arheološkoj francuskoj školi u Jeruzalemu. Utemeljitelj je Centra za Biblijske studije (Centro Studi Biblici) „G. Vannucci“ u Montefanu (Macerata); bavi se širenjem svetopisamskih tekstova koje uvijek tumači u službi pravednosti, a nikada u službi moći.
Autor: Alberto Maggi
Prevela Jasmina Juroš
