Foto: Shutterstock

Božja logika nije ljudska. Stoga je Gospodin za svoje pothvate oduvijek pozivao osobe koje nitko „normalan“ ne bi odabrao. To nam potvrđuju i Stari i Novi Zavjet.

Božji izbori oduvijek idu u suprotnome smjeru od ljudskih, jer je njegov pogled drukčiji. Gospodin vidi vrijednim ono što drugi preziru, čini da procvjeta život tamo gdje se čini da su samo ruševine, ono što svijet odbaci, Stvoritelj upotrijebi za ostvarenje svoga plana spasenja („Kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.“ Ps 118,22).

Pavao – apostol koji je svoju slabost pretvorio u snagu

Pavao, apostol koji je svoju slabost pretvorio u snagu („Kad sam slab, onda sam jak.“ – 2Kor 12,10), dobro je razumio Božju strategiju i ovako ju formulirao: „Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest“ (1 Kor 1,27-28).

Božja povijest spasenja nevjerojatan je odabir ljudi pozvanih na uloge za koje uopće nisu bili prikladni, a koje je Bog ipak odabrao, jer su njegovi kriteriji drukčiji: „Misli vaše nisu moje misli, i púti moji nisu vaši púti. Visoko je iznad zemlje nebo, tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli“ (Iz 55,8-9).

Stari Abraham i neplodna Sara

Da su ljudi morali odabrati par od kojega će proizići novi, Božji narod, nesumnjivo bi izabrali muškarca i ženu koji bi bili mladi, snažni i lijepi. No, to nije slučaj u Gospodina, koji bira devedesetdevetogodišnjeg starca, štoviše, s neplodnom ženom, te izaziva tako smijeh i u samih odabranika: „Abraham pade ničice pa se nasmija i reče u sebi: ‘Onome komu je stotinu godina, zar se može roditi dijete? Zar će Sara u devedesetoj rod rađati? (…) Zato se u sebi Sara smijala i govorila: ‘Pošto sam uvenula, sad da spoznam nasladu? A još mi je i gospodar star!’” (Post 17,17; 18,12). Odabranici se smiju, ali ne i Bog koji ne poznaje riječ „nemoguće“: „Zar je Jahvi išta nemoguće?“ (Post 18,14).

Osloboditelj naroda – traženi ubojica, Mojsije

Kad uslijed povijesnih nedaća ovaj narod, rođen od tih dvoje uglednih staraca, dospije u ropstvo, Gospodin mora odabrati osloboditelja. Nimalo lak zadatak, jer tlačitelj nije čovjek nego faraon, kralj božanske naravi, a moćni narod koji drži Židove u ropstvu, među najvećim je carstvima koja su se ikad pojavila na zemlji. Tko bi ikad za taj opasni pothvat odabrao bjegunca traženog radi ubojstva? (Izl 2,11-15). Ako Mojsijeva prošlost Bogu ne predstavlja problem, taj odabrani mucavac misli da nije prikladan za tu ulogu, te odlučno odbija: „Oprosti, Gospodine, ja nikad nisam bio čovjek rječit; ni prije ni sada kad govoriš svome sluzi. Ja sam u govoru spor, a na jeziku težak“ (Izl 4,10). No, opet Božja snaga pritječe ljudskoj slabosti: „Ja ću biti s tobom kad budeš govorio i kazivat ću ti što ćeš govoriti“ (Izl 4,12).

Čovjek gleda vanjštinu, a Bog što je u srcu

Čak i kad je narodu potreban kralj, Božji su odabiri posebni. Poslan od Gospodina u Betlehem, u kuću Jišajevu, prorok Samuel u odabiru kralja među njegovim sinovima, promatra sve njih, a kad mu Jišaj ponosno predstavi svoga prvorođenca Eliaba, mladog, visokog i zgodnog, prorok bi siguran da njega Bog odabra. Naprotiv, Gospodin upozori Samuela: „Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas, jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči a Jahve gleda što je u srcu“ (1 Sam 16,7). I odbaci Gospodin i prvorođenca i drugoga i trećega i sve sinove koje je Jišaj okupio. Ustvari, postoji još jedan, koji nije bio pozvan s ostalima, jer je najmlađi, prikladan samo da pase stado. No, Božji izbor pade baš na njega, Davida, te će odbačeni sin postati kraljem njegova naroda.

Jeremija – neuk u govoru, Amos – čobanin

Čini se da je neprikladnost bio Božji kriterij i kad je birao svoje proroke, počevši od Jeremije – premladog da bi mu vjerovali: „Ah, Gospode Jahve, gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam“ (Jr 1,6). A Hošea? Poznato je da ga je supruga, prostitutka, neprestano varala, a Gospodin baš njega izabra za proroka koji će narodu posvjedočiti da je oprost veći od krivice (Hoš 2). Kako bi prokazao zlodjela svećeničke kaste i iskvarenost kulta, Gospodin nije pozvao kakvog finog teologa, nego grubog čobanina, Amosa, koji je svojim otvorenim, nimalo diplomatskim govorom izazvao bijes svećenika koji ga protjeraše iz njegove zemlje (Am 7,10-17). Da ne govorimo o Joni, koji uopće nije imao namjeru biti prorokom, te je pozvan od Gospodina da propovijeda u Ninivi potrebu obraćenja, odlazi u suprotnome smjeru (Jon 1).

Isus među dvanaestoricu bira: buntovnike, izdajnike, nasilnike

Nisu drukčiji ni Isusovi odabiri. Za ostvarenje Božjega kraljevstva nije se obratio farizejima niti pobožnim svećenicima revnima u obdržavanju božanskih zakona, ljudima neupitne moralnosti i ispravnosti. Ne, Isus je među dvanaestoricu primio osobe neprikladne za zadatak, tj. „otpad“ društva. Pozvao je Šimuna Petra, buntovnog učenika koji će ga zanijekati, krivo se zaklinjući: „On se tada stane zaklinjati i preklinjati: ‘Ne znam toga čovjeka!’” (Mt 26,74), Judu Iškariotskog, izdajnika koji će za novac prodati svoga učitelja; Jakova i Ivana, dva fanatična brata koji će zbog svoje ambicije umalo razbiti Isusovu skupinu (Mk 10,35-41), te će biti prozvani „sinovima groma“ zbog njihove želje da sprže neprijatelja: „Gospodine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?“ (Lk 9,54). Isus je pozvao u svoju sljedbu i jednog nedodirljivoga, Mateja, carinika (Mt 9,9), prijezira vrijednog lika, koji je, zbog svoga posla, bio smatran izdajnikom naroda i prijestupnikom svih zapovijedi, nepovratno isključenim iz spasenja, nečistim od glave do pete. Da tome ne bude kraj, u Isusovoj grupi nalazimo i „Šimuna zvanog Revnitelj“ (Lk 6,15), tj. pripadnika oružane stranke koja je nasiljem željela ubrzati dolazak Božjeg kraljevstva.

Isus ne stvara zajednicu savršenih, nego onih koji će iskustvo Božje nježnosti prenijeti svijetu

Ipak, upravo će ovoj skupini nestalnih, tvrdoglavih, lijenih i umišljenih, koji govorahu da su spremni umrijeti s njime (Mt 26,35), a ostaviše ga i razbježaše se (Mt 26,56), puštajući da se sam suoči sa smrću, Isus povjeriti poslanje prenošenja Radosne vijesti cijelom svijetu (Mt 28,19-20). Isus nije stvorio zajednicu čistih i savršenih, nego osoba koje su, svjesne vlastite neprikladnosti i slabosti, iskusili ljubav, milosrđe i oprost, te zbog toga umiju svjedočiti svijetu Božju nježnost, jedini jezik koji je posvuda razumljiv.

Autor: Alberto Maggi

Prevela Jasmina Juroš

Alberto Maggi, brat Reda Marijinih slugu, studirao je na Papinskim teološkim sveučilištima Marianum i Gregoriana u Rimu, te u Biblijskoj i arheološkoj francuskoj školi u Jeruzalemu. Utemeljitelj je Centra za Biblijske studije (Centro Studi Biblici) „G. Vannucci“ u Montefanu (Macerata); bavi se širenjem svetopisamskih tekstova koje uvijek tumači u službi pravednosti, a nikada u službi moći.