Foto: Shutterstock
Primjer prvi: Elvira i njezin sin Stefan
Imam u inozemstvu prijateljicu Elviru koja je zrela, visokoobrazovana i pametna žena. Vrsna je supruga i izvrsna majka dvojice sinova. Boravila sam kod nje nekoliko dana, upravo u vrijeme dok je njezin mlađi sin završio fakultet i trebao se odlučiti u kojem će europskom gradu nastupiti na svoju prvu liječničku praksu.
Tih sam dana s Elvirom dugo šetala, mogle smo mnogo vremena provoditi zajedno jer je njezin suprug bio službeno odsutan, na drugom kraju svijeta. Njezin je stariji sin Markus u to vrijeme već bio sretno oženjen, sav ushićen i u oblacima jer mu se upravo bilo rodilo prvo djetešce. Mlađi sin Stefan imao je do tada nekoliko lijepih sentimentalnih veza, ali su one uvijek završavale tužno po obje strane. Stefan je bio zgodan, pametan i simpatičan mladić, pun talenata i oko njega su se rado okupljale jednako takve djevojke. No, njegove su veze s djevojkama ipak redovito pucale.
Za vrijeme jedne naše šetnje Elvira je komentirala Stefanov život. Boljelo ju je što je on samac, što ne uspijeva oživotvoriti stabilan emotivni odnos na kojem bi temeljio svoju budućnost. U takvim mislima odjednom je zastala zagledavši se u mene. Potom je, sricajući, postavila pitanje: A što ako je on gay? Pogledi su nam se susreli, kao da su nam se susrele i duše… Nastala je duga stanka… a onda je Elvira odlučno izgovorila: Kako god bilo, volim ga, on je moje drago dijete, voljet ću ga uvijek i bezuvjetno, svim srcem, bez obzira što nam život donese…
Primjer drugi: Magda i njezina unuka
Moja poznanica Magda je baka, plemenita i dobra žena u kojoj se dobrano nataložila životna mudrost. Odgojila je svu svoju djecu tako da su to vrijedni i marljivi ljudi koji zadovoljno i skromno žive od svojega rada. No, u odnosu na svoju unučad Magda zaboravlja primijeniti svoje pametne odgojne metode. Ona je ta koja se ujutro prva diže kako bi svojoj odrasloj, punoljetnoj i nezaposlenoj unučadi za doručak poslužila svježe pecivo iz obližnje trgovine. Njezine su ruke uvijek dobrano natopljene deterdžentom za suđe. Nju se gotovo svakodnevno može vidjeti na balkonu kako vješa oprano rublje. Žali se na otečene noge nakon učestalog stajanja uz dasku za glačanje. Ona se svakodnevno više puta uspinje stubištem u zgradi bez lifta, ruku prepunih vrećica sa živežnim namirnicama. Dok Magda doslovno živi za svoju obitelj, ne uviđa kako jedna od njezinih unučica i mezimica već nekoliko godina upadljivo odudara od uobičajenog ponašanja mlade (hetero-orijentirane) djevojke.
Primjer treći: Udovica i njezin sin jedinac
Imam nekoliko poznanica koje su redovnice. Povremeno svratim k njima u posjet, na kavu, na čavrljanje o našim sjećanjima na zajedničke mlade dane. One me tada pitaju prvenstveno o zdravlju, ali i o raznim životnim problemima. U jednom takvom našem nedavnom razgovoru razvila se zanimljiva tema: Zrelija gospođa, udovica živi u velikom gradu sa svojim odraslim sinom koji joj je jedino dijete. Majka je aktivna u svojoj župnoj zajednici, a sin joj se pridruži pri odlasku u crkvu samo prigodno, uz velike crkvene blagdane. Njezin sin je dobar i pažljiv prema majci, ugledan stručnjak koji dobro zarađuje… No majku muči činjenica da mu na rođendansko slavlje u kuću dolazi uvijek samo jedan, isti muškarac, kolega s posla. Majka sluti, a slutnja ju čini nesretnom. Redovnice su joj predložile da se savjetuje… sa svojim župnikom, sa svojim liječnikom, s nekom iskusnom osobom.
No, gospođa ima svoje obrazloženje zašto se ni s kim ne usudi progovoriti o svojoj slutnji. Boji se da bi se „doznalo”.
Kako biti dobar roditelj svom gay djetetu
Mediji nas danomice zatrpavaju vijestima o gay paradama i markiranjima u dugine boje. No ti isti mediji gotovo da i ne govore o tome kako biti dobar roditelj u slučaju da dijete naginje k gay obrascu življenja. O tome previše šuti i društvo, a čini mi se, često i Crkva.
Dobrohotni roditelj, danas i ovdje u Hrvatskoj gotovo da nema poželjnog i potrebnog uporišta ili orijentira. Takav roditelj u pravilu ne zna treba li se duboko sramiti svoje sumnje u seksualnu orijentaciju svoga djeteta, treba li tu svoju muku potisnuti duboko u sebe i sakriti ju od obitelji i društva. Takav roditelj pak najmanje zna gdje, kada i od koga može dobiti kvalitetnu pomoć za sebe i za svoje dijete.
Danas je imperativ biti tolerantan prema drugačijima. No, to je često najteže ostvariti upravo prema onima koji su nam najbliži. Ta me situacija podsjeća na onu vjeronaučnu premisu da je (tobože) lako voljeti bližnjega ako je on stranac, udaljen ili nepoznat. No, kako voljeti drugačijega bližnjega koji nam je svakodnevno za obiteljskim stolom, na radnom mjestu ili sučelice u svakodnevnom vidnom polju?
Ispravan roditeljski stav se uvijek, pa i u navedenim slučajevima, mora temeljiti na empatiji prema svome djetetu. To je sinteza strpljenja, suosjećanja i roditeljske naklonosti. Oštri napad u roditeljskom domu na vlastito dijete još nikad nije iznjedrio olakotnu situaciju ili doveo do rješenja. Dapače, samo je produbio bol i nasolio ranu i djetetu i samom roditelju. Dijete uvijek treba svog roditelja i njegovu blizinu. Čak i onda kada se nalazi na raskrižju s kojeg jedan put vodi u gay smjeru. Pravi roditelj treba i u toj situaciji svom djetetu pružiti ruku pomoćnicu umjesto pesnice koja prijeti.
Proteklih tjedana svjedočili smo prestrašnoj i pretužnoj priči u medijima o djevojci koja je zbog svoje gay orijentacije, a uz odobrenje vlastitih roditelja, provela više godina zatvorena u psihijatrijskoj ustanovi.
Pitanja koja sam o ovoj temi postavila župnicima
Pišući o ovoj temi, odlučila sam razgovarati s više svećenika koji 30 do 40 godina rade kao župnici. Svima sam postavila ista pitanja:
- Jesu li u svom svećeničkom radu došli u kontakt s osobama koje su gay orijentacije ili osobama koje imaju odraslu djecu s takvim sklonostima.
- Je li ih itko tražio savjet ili pomoć u vezi takve pojave.
- Jesu li tijekom svojega obrazovanja na bogosloviji imali ikakvu edukaciju o toj vrsti ponašanja.
Nisam očekivala da će njihovi odgovori biti gotovo ujednačeni: Nitko od njih nije u svom pastoralnom radu susreo osobu koja bi im bila sumnjiva na gay orijentaciju. Nitko ih nije došao pitati za savjet ili smjernicu u vezi svojega odraslog djeteta, člana obitelji, prijatelja ili poznanika. Na moj treći upit svećenici su čak i sami bili iznenađeni izjavivši mi da nikada u svom obrazovanju na Teološkom fakultetu nisu imali takvu temu na dnevnom redu.
Gay sklonost i gay aktivnost
U ovoj oblasti sklonost i aktivnost dvije su sasvim različite kategorije. Roditelji bi trebali uočiti i zapamtiti sljedeće:
Gay sklonost:
- nije prirođena, niti stečena fizička ili psihička bolest
- nije odraz pogreške u odgoju
- nije posljedica lošeg utjecaja okoline
- nije produkt ičijeg nagovaranja
- nije vlastiti izbor
- nije ničija krivnja
- nije razlog za pravno kažnjavanje
- nije stanje grešnosti.
To je stanje slično onome kad djelovanjem više sile nastaje potres, oluja, požar, poplava… To je teška elementarna nepogoda u krhkoj i mladoj biologiji i u duši vašega djeteta. Na takvu se višu silu teško može utjecati. Ali nije nemoguće! A o tome svjedoče mnoge osobe, primjerice R. Cohen u svojoj knjizi Iskorak iz homoseksualnosti, u izdanju Naklade Benedikta. U našem smo časopisu također objavili nekoliko svjedočanstva, npr. ono gospođe Terezije pod naslovom „Bila sam lezbijka”.
Gay aktivnost, za razliku od gore navedenog, posljedica je vlastitog slobodnog izbora. To pak može sezati do zloupotrebe sebe ili drugoga. A to zalazi u područje grešnosti.
Zbog svega navedenog roditelji si nikad ne bi smjeli prisvajati ulogu suca.
Oni bi, dapače, uvijek trebali biti odvjetnici svoga zbunjenog, uplašenog i itekako obremenjenoga djeteta.
