Foto: Shutterstock

Uz evanđelje 24. nedjelje kroz godinu: Lk 16,19-31: O da imate vjere!

Isus govori: »Ovdje ste već upoznali da vjera može umnožiti žito kada ta želja proizlazi iz želje za ljubavlju. Ali, nemojte svoju vjeru ograničiti na materijalne potrebe. Bog je stvorio prvo zrno pšenice i otada pšenica klasa za kruh svim ljudima. Ali, Bog je stvorio i Raj, koji očekuje svoje građane. Ali, vi vjerujete da ‘On’ to jest?«

»Da, Gospodine.«

»Dobro. Rastite u svojoj vjeri. Dapače, kad biste vi šutjeli, stijene, stabla, zvijezde, zemlja sve stvari progovorile bi da je ‘Krist’ pravi ‘Otkupitelj’ i ‘Kralj’. Proglasit će ga u času njegova uzdignuća kad bude u svome Presvetom grimizu i s vijencem Otkupljenja. Blaženi oni koji budu znali to vjerovati već sada, jer tada će još više vjerovati i imat će vjeru u Krista, stoga i u vječni život. Imate li vi ovu nepokolebivu vjeru u Krista?«

»Da, Gospodine. Pouči nas gdje je On, a mi ćemo ga moliti da nam umnoži vjeru, da budemo tako blaženi…«

Zadnji dio molitve mole ne samo siromasi nego i sluge i apostoli i Josip.

»Ako budete imali toliko vjere koliko je zrno gorušice i ako ovu vjeru,’ kao dragocjeni biser, budete čuvali u svome srcu da vam je ni jedna ljudska, ni nadljudska stvar ili zlo ne ugrabi, moći će svaki od vas…

»Ako budete imali toliko vjere koliko je zrno gorušice i ako ovu vjeru,’ kao dragocjeni biser, budete čuvali u svome srcu da vam je ni jedna ljudska, ni nadljudska stvar ili zlo ne ugrabi, moći će svaki od vas reći onom snažnom dudu koji čini hladovinu kod Josipova zdenca: „Iščupaj se odatle i presadi se u more!“ I on će vas poslušati.«

»Ali, gdje je Krist? Mi ga očekujemo da nas ozdravi. Učenici nas nisu ozdravili, ali su nam rekli: „On to može“. Htjeli bismo ozdraviti da možemo raditi“ – govore bolesni i nemoćni. »A vjerujete li da Krist to može?« ‒ veli Isus dajući znak Josipu neka ne kaže da je On Krist.

»Vjerujemo. On je Sin Božji. On sve može.« »Da. Sve može i sve hoće!« ‒ poviče Isus pružajući s vlašću desnu ruku i spuštajući je kao kod zakletve. I završava povikom: »Tako neka bude na slavu Božju!« I stane se okretati prema kući, ali ozdravljenici, dvadesetak osoba, viču, strče se i okruže Ga s mnoštvom ispruženih ruku u želji da ga se dotaknu, da ga blagoslove, tražeći njegove ruke, njegove haljine, da ga poljube, da ga pomiluju. Odvajaju Ga od Josipa, od svih… Isus se smiješi, miluje, blagoslivlja… Polako se oslobađa i dok su ga još slijedili, povuče se u kuću, a ‘hosana’ se diže k nebu koje, u prvom sutonu, postaje ljubičasto.

Gospodar mora biti čovječan sa svojim slugom, tako i sluga ima dužnost da ne bude lijenčina i rastepač, nego da surađuje na blagostanju svoga gospodara, koji ga odijeva i hrani

Čujte. Zaista vam kažem, da se nitko ne smije hvaliti time što je izvršio svoju dužnost, niti za ono, kada izvrši što mu je dužnost, pa da za to traži ‘posebne privilegije’. Juda je spomenuo da ste mi vi sve dali. I rekao mi je da sam zato dužan udovoljiti vama za ono što radite. Ali, čujte malo. Među vama ima ribara, posjednika zemlje, neki imaju radionicu, a Revnitelj ima slugu. Pa dobro. Kada vam momak od broda ili ljudi kao nadničari pomognu u masliniku, u vinogradu, u polju ili kao naučnici u radionici, ili jednostavno kada vjerni sluga koji čuva kuću i stol, izvrši svoje poslove, zar možda tada vi njega poslužujete? I zar nije tako u svim kućama i u svim pothvatima? Tko li će od ljudi, koji ima slugu za oranje ili za pašu ili radnika u radionici, tko li će mu, kad izvrši posao, reći: „Idi odmah za stol“? Nitko. Nego, bilo da se vratio s polja, bilo da je odložio alat od posla, svaki gospodar kaže: „Donesi mi hranu. Operi se i u čistoj odjeći posluži mi dok blagujem i pijem. Poslije ćeš ti blagovati i piti“. Niti se može reći da je to tvrdoća srca. Jer, sluga mora poslužiti gospodara, niti mu gospodar ostaje dužan zato što je sluga izvršio ono što mu je gospodar ujutro naredio. Jer, ako je istina da gospodar mora biti čovječan sa svojim slugom, tako i sluga ima dužnost da ne bude lijenčina i rastepač, nego da surađuje na blagostanju svoga gospodara, koji ga odijeva i hrani.

Ako tako budete mislili, vidjet ćete da više nećete osjećati, kako se u vama rađaju razni prohtjevi i zlovolje, te ćete raditi pravedno

Biste li vi podnosili da vam vaši momci od broda, težaci, radnici, sluga u kući, kažu: „Posluži me, jer sam ti radio“? Ne vjerujem. Tako i vi, gledajući što ste učinili i što činite za Mene – i ubuduće gledajući ono što ćete činiti da proslijedite moje djelo i da nastavite služiti svome Učitelju – morate uvijek reći – jer ćete uvijek vidjeti da ste učinili mnogo manje nego je bilo pravedno učiniti da budete ‘al pari’ s onim mnogo što je Bog učinio za vas: „Sluge smo beskorisne, jer smo izvršili samo svoju dužnost“. Ako tako budete mislili, vidjet ćete da više nećete osjećati, kako se u vama rađaju razni prohtjevi i zlovolje, te ćete raditi pravedno.« Isus zašuti. Svi razmišljaju.

Gospodin kad vidi da ste dali bez škrtosti, punom, preobilnom i velikodušnom mjerom, kaže: „Ovaj moj sluga darovao mi je više negoli mu je bila dužnost. Zato ću Ja njemu dati preobilje svojih nagrada.“

Petar gurne laktom Ivana, koji razmišlja gledajući plavim očima uporno u vodu što po mjesecu koji je obasjava od tamno-ljubičaste boje prelazi na srebreno-plavu i kaže mu: »Pitaj Ga, a kako je kad čovjek radi više nego je dužan? Htio bih postići da radim više od dužnosti (prekovremeno), ja…«

»I ja, također, Šimune. Upravo sam na to mislio« ‒ odgovara mu Ivan sa svojim lijepim osmijehom na ustima i pita glasno: »Učitelju, reci mi. Zar, čovjek, tvoj sluga, ne bi mogao nikada učiniti više, no što je dužan? Kaže li s ovim viškom da Te savršeno ljubi?«

»Momče, Bog ti je dao toliko, da bi, po pravdi, sav tvoj heroizam bio uvijek malo. Ali, Gospodin je tako dobar da ne mjeri ono što mu dajete svojom neizmjernom mjerom. On to mjeri ograničenom mjerom ljudske sposobnosti. Pa, kad vidi da ste dali bez škrtosti, punom, preobilnom i velikodušnom mjerom, onda kaže: „Ovaj moj sluga darovao mi je više negoli mu je bila dužnost. Zato ću Ja njemu dati preobilje svojih nagrada.“

»Oh, kako sam zadovoljan! Ja ću Ti onda stalno darovati mjeru koja će biti više od dužnosti, da uzmognem imati to preobilje!« ‒ uzviknu Petar.

»Da. Ti ćeš mi dati tu mjeru. I vi ćete mi je dati. Svi oni koji ljube Istinu i Svjetlo dat će mi je. I bit će sa Mnom nadnaravno sretni.« (…)

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”. Izvor: https://valtortahr.wordpress.com/