Foto: Shutterstock
Mariusz: Stres je ono što nam danas često oduzima radost i energiju. Postoji li kakav kršćanski način za snalaženje u stresnim situacijama?
s. Bogna: Čovjek sjevera svijeta sam je sebi stvorio takve uvjete za život. Mogli bismo i sjediti pred kolibom, promatrati oko sebe i žvakati listove koke, kako to čine neki mudriji ljudi na jugu svijeta (smijeh). Ali, ozbiljno govoreći, živimo u stvarnosti takvoj kakva je i moramo se u njoj snaći.
Smatram da do određene razine stres treba tretirati kao križ svakodnevnog života, onako kako tretiramo umor, bolest, neizbježne konflikte s drugima. Trebamo posvetiti tu duhovnu astmu, tu posvemašnju napetost koja nas prati, učiniti od nje našu pokoru te joj na taj način dati smisao. S druge strane, određeni postotak doživljena stresa stvaramo po vlastitoj želji.
Određeni postotak doživljena stresa stvaramo po vlastitoj želji. Odnosno, mučimo se više nego što to život od nas zahtijeva
Odnosno, mučimo se više nego što to život od nas zahtijeva. Kao u anegdoti o glazbeniku i skladatelju. Tijekom jednog koncerta u publici je sjedio skladatelj. Kad je umjetnik odsvirao njegovo djelo, skladatelj mu je prišao i rekao: „Ajoj, jeste se namučili!“ Umjetnik odgovara: „Kako namučio, pa to je čisto uživanje!?“ A skladatelj mu kaže: „Namučili ste se jer ste svirali tolike note kojih nije bilo u partituri.“ Ponekada i mi tako činimo. Osjećamo se obveznima činiti stvari koje nitko nije stavio pred nas! Ponekad te dodatne zahtjeve pripisujemo skladatelju, odnosno Bogu. Ali pritisak zapravo postoji samo u nama. Ambicije, očajno zavređivanje priznanja u očima drugih, rivalstvo…
Ponekad te dodatne zahtjeve pripisujemo Bogu. Ali pritisak zapravo postoji samo u nama. Ambicije, očajno zavređivanje priznanja u očima drugih, rivalstvo…
Potrebno je dobro razmisliti dolaze li ti tereti od Boga. Traži li on zaista to od nas? Isus kaže: „Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ Kao da nam želi pomoći raspakirati taj naš teret. „Dođi, pokaži mi taj svoj ruksak. Što si to samomu sebi natovario?“ I dalje Isus govori: „Dajem vam svoj jaram, koji je sladak i lagan.“ Ne radi se o tome da bismo bili uopće bez tereta, već o tome da nam upravo Bog daje teret koji treba nositi. Takav teret koji donosi zadovoljstvo i radost u izvršavanju njegovih zahtjeva.
Isus kaže: „Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ Kao da nam želi pomoći raspakirati taj naš teret…
Uvjerena sam da, ako dopustimo da Isus provjeri naše terete, naša traženja, naš užurbani život, taj jaram će se izbalansirati prema našim mogućnostima. Jer i 99 % tvojeg tereta može biti potreban jaram, a onda je i sladak. Ali ako mu dodaš samo 1 % nepotrebna opterećenja, umjesto životnog zadovoljstva iskusit ćeš prignječenje i jad. A možda imaš i više od 1 % toga nepotrebnog opterećenja?
Odlaganje malih stvari koje nas tište, a nisu potrebne, može nam pomoći da dođemo do daha.
Život bez stresa nije naš ideal. Mi trebamo stres da bi nas stimulirao za život. Problem leži u optimiziranju njegove jačine.
Ponekada susrećem ljude kojima je jedini san život bez stresa. Božji mir. Psihička ugoda. Mislim da se iza takvih želja krije iskustvo prevelika opterećenja stresom. Ali naginjanje na posve drugu stranu također nije rješenje.
Život bez stresa nije naš ideal. Mi trebamo stres da bi nas stimulirao za život. Problem leži u optimiziranju njegove jačine.
Isus nije tražio lagodan život, već nam pokazuje kako iskusiti puninu sreće. Naš cilj nije psihička ugoda, već ljubav koja rađa određene pozitivne napetosti, poput kretanja i života.
Kad bih morala ukazati na jedan uzrok zbog kojeg količina stresa raste, a količina vremena se smanjuje, rekla bih da je to internet. Postojanje virtualnog svijeta, kojeg nije bilo ni prije samo dvadeset godina, potiče nas da pokušavamo u isto vrijeme postojati u dvjema alternativnim stvarnostima, iako, kao i uvijek, na raspolaganju imamo samo 24 sata. I to je teško!
Naravno, ne potičem da sva računala pobacamo kroz prozor, već da shvatimo određene dodatne terete s kojima se naši djedovi i bake nisu morali boriti.
Negdje moramo nedostajati! Ili u stvarnom svijetu, jer smo upravo na Facebooku, ili, ako nas nema na Facebooku, već je svima jasno da tada zapravo uopće ne postojimo! Naravno, ne potičem da sva računala pobacamo kroz prozor, već da shvatimo određene dodatne terete s kojima se naši djedovi i bake nisu morali boriti. To zahtijeva preraspodjelu i svjesno izabiranje. Inače smo poput psa koji trči za vlastitim repom.
Stres se ne stvara iz količine obveza, već iz unutarnje napetosti koju naše obaveze stvaraju. U nama se pokreće motor koji radi i onda kada za to nema potrebe. A mi ne znamo kako ga ugasiti! Umjesto da se odmorimo, prebiremo u glavi prošle događaje i scenarije budućih događaja. Ispravna molitva fantastično isključuje taj mehanizam. S nama je Netko komu sve to možemo povjeriti, predati, ostaviti… Netko se za nas brine. Nisi prepušten samomu sebi. I to je radosna vijest.
Iz knjige „Bog traži čovjeka” autorice časne sestre Bogne Młynarz, ZDCh. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
