Zašto ne želimo biti sveti „Ideal svetosti nije nepogrešivost i savršenost, nego život u istini. Bježimo od spoznaje sebe u slabosti, bježimo od objavljenja istine samomu sebi o tome da padamo i da nam čak i nije puno potrebno da nas prignječi očajna sumnja. Svetost nije nedohvatljiv ideal, već samo neželjen ideal.“

Foto: Shutterstock

Što se čovjek bliže približava Bogu, to bolje vidi da je njegov ljudski mozak malen i da mora odbacivati zadane sheme ili mu u suprotnome prijeti sablazan. Tijekom stoljeća Bog je pripremao Izabrani narod na to zadnje objavljenje, a oni nisu bili u stanju primiti ga.

Ne želimo svetost, jer…

Nismo uvijek bili svjesni toga da je svetost ideal koji nam je nedohvatljiv, i to ne zbog toga što ga ne možemo dohvatiti, već zbog toga što od njega bježimo. Jer on – taj ideal – u nama se već nalazi. Jer u svakome od nas postoji istina o nama samima, istina o našoj slabosti. Ideal svetosti nije nepogrešivost i savršenost, nego život u istini. Bježimo od spoznaje sebe u slabosti, bježimo od objavljenja istine samomu sebi o tome da padamo i da nam čak i nije puno potrebno da nas prignječi očajna sumnja. Svetost nije nedohvatljiv ideal, već samo neželjen ideal. Ne želimo svetost, jer ona nije to što bi nas činilo herojima, već je ona ono što nam ne dozvoljava izbjegavati tešku istinu o našoj slabosti, lomljivosti i našem zadnjem mjestu. Isusu nitko nije želio pomoći na putu slave, koji je u ljudskim očima bio put sramote, križni put. Nisu mu htjeli pomoći ne zbog toga što je križ bio pretežak, već zbog toga što svaki čovjek koji bi ga dotaknuo, uzeo na sebe i nosio ga ne bi više bio smatran jakim i uglednim u društvu, nego smiješnim i slabim – a to bi bilo previše istinito. Na planetu na kojem svi idu unazad, netko tko bi išao ravno naprijed bio bi ismijan.

Što bi bilo smiješno u očima drugih, što bi izazvalo ponižavanje kad bi to pokazao, zbog čega bi se drugi smijali kad bi to saznali?

Koja je tvoja slabost? Moraš malo promisliti i otkriti ju da bi tvoja radost bila istinita pred Bogom. Ne znaš? Započnimo od druge strane; što bi bilo smiješno u očima drugih, što bi izazvalo ponižavanje kad bi to pokazao, zbog čega bi se drugi smijali kad bi to saznali? Vidiš li već taj križ koji se ocrtava u tebi? Što bi prosudili o tebi i što bi te učinilo malenim u očima tvojih najbližih? Što te gnječi i čini pogurenim? Što ne možeš ponijeti na ramenima i što ne možeš podnijeti? Moraš otkriti u sebi tu istinu, da tvoja molitva ne bi bila svojevrstan bijeg od te istine. Ako ju ne otkriješ, samo ćeš ponavljati: „Da, hvalim te i slavim Gospodine!“ – ali to će biti samo citat, usto za tebe neistinit. Bog je istina i želi istinitu, vjerodostojnu molitvu. Zapamti: Isus također nije mogao ponijeti križ, on je padao pod njim, taj križ ga je gnječio, činio ga smiješnim i dostojnim ponižavanja u očima gledatelja skupljenih oko puta prema Golgoti. Slavi Boga čak i u toj istini koju se bojiš otkriti u sebi. Jer križ na zidu slavimo, ali svojeg križa se bojimo i bježimo od njega. Je li to pošteno? Ako svoj križ ne mogu ponijeti, imam li onda pravo približavati se sa slavljenjem na usnama ka križu Spasiteljevu? A ako ja čak i ne znam što je moj križ, znam li onda uopće tko je taj čovjek koji visi na križu? I to je moja slabost.

Ulomak iz knjige „Od Duha do uha“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.