Foto: Marin Katava
Otkad sam osnovao katolički teškometalni bend EffaTha, ljudi me vrlo često pitaju zašto. Vjernici me pitaju koji su moji motivi. Jedan mi je dobar prijatelj rekao kako želim zaraditi na prodaji glazbe s vjerskom tematikom u rock-glazbi, kao što i Thompson prodaje vjeru i naciju kroz svoje albume… Jedan je svećenik, uznemiren, ustvrdio kako ne postoji kršćanski rock i kako to nema veze jedno s drugim, te da to ne treba ni spajati, a mnogi mi vjernici zamjeraju što me često vide u društvu metalaca, punkera, alternativaca… Budući da je EffaTha grupa koja je usmjerena na sekularnu scenu, mnogi moji frendovi, vjernici, ne kuže čemu jedan takav bend i zašto se trudimo oko onih koji su već izabrali, zašto im namećemo Boga. Kažu: „Trebalo bi pustit na miru te rockere i ostale, i ne izazivati ih da ne bi postali još veći neprijatelji Crkve”. Pitam se čemu takav strah? Od koga? Otkud takva strategija u kršćana, koji su pod zaštitom Duha Branitelja, otkud tolike sumnje i manjak vjere? A velike riječi o evangelizaciji…?
U sljedećem ću razmišljanju, stoga, pokušati pojasniti neke stvari.
Složit ćemo se da ovaj svijet u kojem živimo nije raj na zemlji, nego je, više-manje, dolina suza. U toj dolini suza, mi kršćani samo smo putnici na proputovanju prema Sionu; mi smo ljudi nade i vjere, ali znamo da ovaj svijet nije naša prava domovina i da nam je uskoro krenuti kući. Ovaj je svijet mjesto u kojem je lažna sloboda zamijenila pravu; taj svijet nudi vrijednosti po kojima čovjek sve više postaje rob, a sve manje slobodan.
Pravi kršćanin zna da je prava sloboda moguća jedino u Bogu.
Obavezni smo kao kršćani ostavljati nadu drugima, ukazati na svjetlost, i tu nemamo pravo šutjeti, moramo ukazivati na pravu slobodu, onu koja nam pripada kao djeci Božjoj, i koju smo dobili besplatno, Kristovom otkupiteljskom mukom na križu. Rock-klubovi puni su mladih ljudi koji su nezadovoljni, ta i slična mjesta kao da služe da onima koji ih pohode dadnu lažni osjećaj slobode. U rock-klubovima možete naći sve vrste nezadovoljnika: djecu rastavljenih roditelja, narkomane, oboljele od hepatitisa, alkoholičare, pripadnike transrodnih skupina, homoseksualce… ima u rock-klubovima i rasista i nacista i ekstremnih ljevičara i ekstremnih desničara…sve od reda vlasnici slomljenih srca, kojima je taj komadić lažne slobode najčešće sve što zapravo misle da u njihovim životima vrijedi.
Kada me moja kršćanska braća pitaju čemu kršćanski metal bend, često se rastužim i osjetim koliko smo se u mislima i djelima udaljili od Gospodina. To je kao da me pitaju: zašto evanđelje na hrvatskom jeziku! Pretpostavimo: kada bi Krist danas hodao po zemlji, što mislite, koga bi posjetio? Bi li posjetio duhom siromašne, bi li posjetio nezadovoljne, bolesne, narkomane, ovisnike svih vrsta? Zar zaista mislite da bi mu bilo ispod dostojanstva zaviriti u neki rock-klub?
Ili radije: nije li Krist došao na ovaj svijet upravo radi takvih?
Kaže Gospodin: „Jer gdje su dvojica ili trojica skupljena u ime moje, ondje sam ja među njima”.
Zašto nema svećenika na mjestima kao što su rock-klubovi? Recimo, u sotonističkom rock-klubu Mulj kod Duge Rese…? Ako svećenici, a kamoli vjernici, ne zalaze u takve klubove… tko onda tamo može donijeti makar malo nade i svjetla, ili povratiti osjećaj u srcu, osjećaj prave i istinske slobode, slobode u Bogu, a ne slobode lažnih idola, nastranih i umišljenih, egoističnih rock zvijezda? Zar nije obveza nas kršćana da u takve prostore donesemo Radosnu vijest? Otkud nam pravo da se unaprijed odreknemo duša onih koji zalaze u rock-klubove?
Bi li ih se Krist odrekao?
Eto, zato kršćanski metal bend, jer nemamo pravo šutjeti o Radosnoj vijesti, jer nemamo pravo prešutjeti da postoji prava sloboda, ona djece Božje, jer nemamo pravo odreći se niti jedne duše, jer nemamo pravo okrenuti im leđa, jer je Krist i za takve umro. Ako makar jedna duša počne razmišljati o tome kako mu je ponuđena lažna sloboda, ako počne razmišljati o nekoj višoj svrsi života, o smislu, ako se okrene Bogu, naša je zadaća ispunjena.
Kaže Gospodin u Luki 19, redak 1-10: „Zakeju, žurno siđi, danas mi je proboraviti u tvojoj kući!” Krist se nije unaprijed odrekao niti teškog grješnika, nadcarinika Zakeja; tko nama kršćanima daje pravo da se odričemo rockera, pa čak i onih zabludjelih u okultizam – unaprijed (ne zaboravimo da Krist na križu, do posljednjeg daha, nudi priliku razbojniku sebi s desna). Krist je rekao i ovo: „Gdje vas ne prime i ne poslušaju riječi vaših, iziđite iz kuće ili grada toga i prašinu otresite sa svojih nogu (Evanđelje po Mateju). Ali tko nam daje pravo da otresemo prašinu prije negoli smo uopće krenuli na put? Ako tako radimo – osuđujemo unaprijed, odričemo se unaprijed, a takvo što Krist ne dopušta, jer On sâm nije se odrekao niti jednog grešnika, niti jednog bolesnika.
Stoga, nemojmo osuđivati one koji provode svoje vrijeme u rock-klubovima tragajući za lažnom slobodom ovoga svijeta. Radije im ponudimo nešto bolje: ponudimo im pravu slobodu. Ponudimo im saznanje da smo Božja djeca i da je Krist za nas položio život kako bismo imali život vječni.
Autor: Marin Katava
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.
