Nisi ga nikad čuo, vidio, opipao? A moliš mu se i vjeruješ u Njega?! Ova priča kao da se je 'ugledala' u ovaj biblijski redak: „Po naravi su glupi svi ljudi koji ne upoznaše Boga, oni koji iz vidljivih ljepotâ ne mogu spoznati onoga koji jest – nisu kadri prepoznati umjetnika po djelima njegovim...“ (Knjiga Mudrosti 13,1)

Foto: Philipp Torres; Unsplash

Jednom, o zalasku sunca, smjestiše se pustinjak i stranac uz rub neke oaze. Pustinjak klekne i počne moliti.

– Što to sada radiš? – upita ga stranac.
– Pa vidiš… Molim!
– A komu se moliš?
– Bogu.
– Jesi li ga kada vidio?
– Nisam.
– Možeš li ga opipati?
– Ne!
– A jesi li ga ikada čuo?
– Pa, na neki način jesam.
‒ Ovako kako sad čuješ mene?
‒ Ne.
– Kako si ti smiješan! Boga nisi nikad niti vidio niti čuo, nisi ga opipao, a ipak vjeruješ u njega i moliš mu se?!

– Hej, probudi se! – vikao je uznemireni stranac. – Što se dogodilo? – Netko je prošao kroz naš logor. Lopov ili…

Nakon kratkog pozdrava obojica odu spavati. Drugoga dana, upravo pred izlazak sunca, stranac probudi pustinjaka:

– Hej, probudi se! – vikao je uznemireni stranac.
– Što se dogodilo?
– Netko je prošao kroz naš logor. Lopov ili…
– Polako prijatelju. Jesi li koga vidio?
– Ne, ali…
– Jesi li ga dohvatio?
– Ne, nisam, ali…
– Niti si ga vidio niti si ga čuo, a nisi ga ni dohvatio, a ja trebam vjerovati da je ovdje netko bio!
– Ali pogledaj tragove kopita njegova konja. Sinoć ih nije bilo!

U tom trenutku pokaza se velika crvena kugla, tako sjajna da se u nju nije moglo gledati: izlazilo je sunce. Pijesak je svjetlucao kao da su po tlu prosuti sami dragulji.

Pustinjak se smiješio.

‒ Da, trag! Vidiš li sunce, drveće, travu? I to je trag, trag Božji!

I pustinjak s osmjehom na usnama počne ponovno moliti.

Za Book.hr priredila M. V., odabrala A. P.

Podržite naš rad