ZAHVALNI ‘STRANCI’ Isus ozdravio deset gubavaca, a zahvalio mu je samo jedan Od deset gubavaca koji su ozdravili nakon što ih je Isus dotaknuo, samo se je jedan vratio dati slavu Bogu i zahvaliti. A on je bio Samaritanac. Njih Židovi nisu smatrali braćom, nego tuđincima, polupoganima, nečistima. Ne podsjeća li nas ovaj događaj iz prošlosti često na nas današnje vjernike? Koliko mi zahvaljujemo Bogu? I kakav mi stav srca imamo prema „nevjernicima“ koji nas okružuju? Ovakav kakav su imali učenici, ili ipak malo bolji?

Foto: Shutterstock

Uz današnje evanđelje: Lk 17,11-19

Ne nađe se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca.

[Isus i učenici se približavaju selu nadomak Efraima (20 milja). Juda je vrlo dobro raspoložen, a učenici živo razgovaraju pokušavajući zaključiti zašto židovski vladari toliko mrze Isusa. Približava im se deset gubavaca. Jedan je rodom Samaritanac.]

Juda Iškariot gleda Isusa i možda bi govorio, ali ga rastresa jedan krik koji dopire od jedne uzvišice što je nad mjestancem kojemu se približuju, tražeći put da u nj uđu.

I dok su oni u nedoumici što da čine, gubavi dolaze sve bliže Isusu…

»Isuse, Rabi Isuse, Sine Davidov i Gospodine naš, smiluj nam se.«

»Gubavi! Idimo, Učitelju, inače će narod iz mjesta dotrčati i povući će nas u svoje kuće«, kažu apostoli. Ali, gubavi imaju prednost da su ispred njih, visoko na putu, ali barem petsto metara od mjesta i silaze na put šepajući te trče prema Isusu ponavljajući svoj povik.

»Uđimo u mjesto, Učitelju. Oni u nj ne mogu ući«, kaže jedan od apostola, ali drugi, naprotiv kažu: »Već se pojavljuju žene da vide. Ako uđemo, izbjeći ćemo gubave, ali nećemo izbjeći da budemo prepoznati i zadržani.«

I dok su oni u nedoumici što da čine, gubavi dolaze sve bliže Isusu koji, ne mareći za „ali“ i „ako“ svojih apostola, nastavlja svojim putem. Apostoli su se pomirili s tim i slijede Ga. Žene s djecom u suknjama i koji starac, koji je ostao u mjestu, došli su vidjeti što se događa. Zadržavaju razboritu udaljenosti od gubavih, koji se, ipak, zaustavljaju koji metar od Isusa i još mole: »Isuse, smiluj nam se!«

Isus se pomiče na rub puta da dotakne gubave. U svojim jadnim bolesnim očima imaju jedino pogled nade

Isus ih časkom gleda; zatim, ne približujući se tom skupu boli, pita: »Jeste li iz ovoga mjesta?«

»Ne, Učitelju. Mi smo iz raznih mjesta. Ali, ovo brdo na kojem boravimo, s druge strane gleda na cestu prema Jerihonu i to je dobro mjesto za nas.«

»Idite, onda, u mjesto blizu vašeg brda i pokažite se svećenicima.«

I Isus nastavi hodati, pomičući se na rub puta da dotakne gubave, koji ga gledaju kako im se primiče. U svojim jadnim bolesnim očima imaju jedino pogled nade. I Isus, uspevši se do njihove visine, podiže ruku i blagoslovi ih. Ljudi se iz mjesta, razočarani, vraćaju svojim kućama…

Gubavi se penju ponovno na brdo prema svojoj špilji ili prema jerihonskoj cesti.

»Dobro si učinio što ih nisi izliječio. Oni iz mjesta ne bi nas više pustili da idemo dalje…«

»Da, a trebalo bi stići do Efraima prije noći.«

»Slava Bogu Svevišnjem i njegovu pravom Mesiji. U njemu je svaka moć, mudrost i milosrđe. Slava Bogu Svevišnjemu, koji nam je u Njemu udijelio mir. Slavite ga svi žitelji…«

Isus hoda i šuti. Mjesto je sada već sakriveno pogledu od zavoja ceste koja ima mnogo krivina, jer slijedi mnoge hirove brda na čijem je podnožju usječena. Ali, jedan glas dopire do njih: »Slava Bogu Svevišnjem i njegovu pravom Mesiji. U njemu je svaka moć, mudrost i milosrđe. Slava Bogu Svevišnjemu, koji nam je u Njemu udijelio mir. Slavite ga svi žitelji krajeva Judeje, Samarije, Galileje i Preko Jordana. Sve do njegova previsokog Hermona, sve do žarkog kamenjara Idumeje, sve do pijeska što ga plaču valovi Velikog mora neka odzvanja slava Svevišnjemu i njegovu Kristu. Evo, ispunilo se proroštvo ‘Bileamovo’. Jakovljeva Zvijezda sja na ponovno sastavljenom nebu domovine koju sjedinjuje pravi Pastir. Evo, ispunjaju se, također, obećanja dana patrijarsima. Evo, evo, riječi Ilije, koji nas je ljubio. Poslušajte je narodi Palestine i razumijte je. Ne smije se više hramati na dvije strane, nego treba birati po svjetlosti duha i ako duh bude ispravan, odabrat će dobro. Ovo je Gospodin, slijedite Ga! Ah! Dosad smo bili kažnjeni, jer se nismo trudili da shvatimo. Čovjek Božji (Ivan Krstitelj) prokleo je lažni oltar proričući: „Evo, rodit će se iz kuće Davidove sin nazvan ‘Jehošua’ koji će se žrtvovati na oltaru i uništit će Adamove kosti. A oltar će se rastvoriti sve do utrobe Zemlje, a pepeo žrtava raspršit će se na sjever i jug, na istok i onamo gdje sunce zapada. Nemojte činiti kao ludi Ohozija koji je slao iskati savjeta u Boga u Akaron, dok je Svevišnji bio u Izraelu. Nemojte biti niži od magarice Bileamove, koja je po svojoj poslušnosti duhu svjetlosti zaslužila život, dok je prorok, udaren, pao i nije vidio… Evo ‘Svjetlosti’ koja prolazi među nama. Otvorite oči, o slijepi duhom i gledajte!«

»Što hoćete, da ja ne slavim velike stvari koje mi je Bog učinio? Zar hoćete da Ga ne blagoslivljam?« »Blagoslivljaj ga u svom srcu i šuti«, odgovaraju mu…

Jedan od onih gubavih slijedi ih uvijek sve više izbliza, također, na magistralnoj cesti, koju je sada već dostigao, pokazujući Isusa hodočasnicima. Apostoli, kojima je to smetalo, okreću se dva do tri puta naređujući gubavome, koji je posve ozdravio, da šuti. I prijete mu kao za zadnji put. A on na trenutak prestade govoriti onako visokim glasom, kojim je govorio svima, te im odgovori: »Što hoćete, da ja ne slavim velike stvari koje mi je Bog učinio? Zar hoćete da Ga ne blagoslivljam?«

»Blagoslivljaj ga u svom srcu i šuti«, odgovaraju mu nemirni.

»Ne. Ne mogu šutjeti. Bog stavlja riječi u moja usta«. O opet prihvati jako: »Narode dvaju graničnih mjesta, ljudi koji slučajno prolazite, zaustavite se i poklonite se ‘Onomu’ koji će vladati u ime Gospodnje. Ja sam ismjehivao toliko riječi. Ali, sada ih ponavljam, jer vidim da su ispunjene. Evo, pokreću se svi narodi i dolaze kličući od radosti Gospodinu, morskim i pustinjskim putevima, po brežuljcima i gorama. A i mi, narod koji smo hodali u tminama, ići ćemo k velikom ‘Svjetlu’ koje je izišlo, k Životu, izlazeći iz područja smrti. Vukovi, leopardi, lavovi, kakvi smo bili, preporodit ćemo se u ‘Duhu Gospodnjem’ i ljubit ćemo se u Njemu, u sjeni ‘Mladice Jišajeve’ koja je postala cedar pod kojim se naseljavaju narodi što ih je On sabrao s četiri strane Zemlje. Evo, dolazi dan u koji će nestati ljubomore Efraimove, jer nema više Izraela i Jude, nego jedno samo kraljevstvo: Kraljevstvo Krista Gospodina. Evo, ja pjevam hvale Gospodinu koji me je spasio i utješio. Evo, ja kažem: slavite ga i dođite piti spasenje na izvoru Spasiteljevom!… Hosana! Hosana velikim stvarima koje On čini. Hosana ‘Svevišnjemu’, koji je postavio među ljude svoga Duha, zaodjenuvši ga tijelom da bi postao Otkupitelj!«

Neiscrpiv je. Narod se povećava, gomila se, zakrčuje cestu. Koji su bili otraga trče naprijed, a koji su bili naprijed vraćaju se natrag. Ljudi jednog malog mjesta, kod kojeg se sada nalaze, pridružuju se prolaznicima.

»Od deset gubavih nije se našao nitko osim ovoga stranca koji bi osjetio dužnost vratiti se i dati hvalu Bogu? I on je nazvan ‘Samaritancem’? Onda nisu više Samaritanci pijani, kad vide bez zavaravanja i trče na put Spasenja bez vrludanja?«

»Učini da zašuti, Gospodine. On je Samaritanac. Tako ljudi kažu. On ne smije govoriti o Tebi, ako ti ne dopustiš, kad niti nama nisi dopustio da idemo pred Tobom da te propovijedamo«, govore uznemireni apostoli.

»Prijatelji moji, ponavljam vam Mojsijeve riječi Jozui, sinu Nunovu, koji se je tužio zašto Eldad i Medad prorokuju u šatoru: „Zar si ti zavidan za mene i mjesto mene? O da bi tako prorokovao čitav narod i da bi Gospodin dao svima svoga Duha.“ Ali, ipak, zaustavit ću ga i otpravit ću ga da biste vi bili zadovoljni.«

I zaustavi se, okrenu i pozva k Sebi ozdravljenog od gube, a ovaj se baci ničice pred Isusa ljubeći prašinu. »Ustani. A gdje su drugi? Nije li vas bilo deset? Zar druga devetorica nisu osjetila dužnost zahvaliti Gospodinu? I što? Od deset gubavih, od kojih je samo jedan bio Samaritanac, nije se našao nitko osim ovoga stranca koji bi osjetio dužnost vratiti se i dati hvalu Bogu, prije negoli se vrati u život i k svojoj obitelji? I on je nazvan ‘Samaritancem’? Onda nisu više Samaritanci pijani, kad vide bez zavaravanja i trče na put Spasenja bez vrludanja? Zar, dakle, Riječ govori tuđim jezikom kad ga tuđinci razumiju, a sinovi njegova naroda ne?«

»Ustani i idi odavde! Tvoja je vjera spasila u tebi još više od tvoga tijela. Nastavi u Božjoj svjetlosti. Idi!«

Sjajnim očima kruži po mnoštvu iz čitave Palestine koja se tu nalazi. Te su oči nepodnosive u svojim bljeskovima. Mnogi prigibaju glavu i podbadaju jahaće živine ili se daju na pješačenje udaljavajući se… Isus spušta svoje oči na ‘Samaritanca’ koji kleči pred njegovim nogama i pogled mu postaje veoma blag. Podiže ruku, koja je dosad bila spuštena uz bok, na blagoslov i kaže: »Ustani i idi odavde! Tvoja je vjera spasila u tebi još više od tvoga tijela. Nastavi u Božjoj svjetlosti. Idi!« Čovjek ponovno ljubi prašinu i prije nego će ustati pita:

»Daj mi, Gospodine, ime. Novo ime, jer je u meni sve novo zauvijek.«

»U kojoj se zemlji nalazimo?«

»U Efraimovoj.«

»Od sada nadalje zvat ćeš se Efrem, jer ti je ‘Život’ dvaput darovao život. Idi.« (Efrem – znači, doslovno: dvostruki plod.)

*

Ljudi iz susjednog mjesta i poneki hodočasnik htjeli bi Isusa zadržati, ali ih On podvrgava svojim pogledom, koji nije strog, dapače je veoma blag, dok ih gleda, ali mora da ispušta iz sebe neku moć, jer nitko ne učini ni jednog pokreta da bi Ga zadržao. I Isus napušta cestu ne ulazeći u mjestance, prelazi preko jednog polja, zatim, preko malog potoka i preko neke staze i uspinje se, prema istoku, na sasvim pošumljeni obronak, te uđe u šumu sa svojima govoreći: »Da se ne bismo izgubili, slijedit ćemo cestu, ali ostajući u šumi. Nakon onog zavoja cesta se prislanja na ovo brdo. Tu ćemo naći koju špilju da prenoćimo, a u zoru ćemo prijeći Efraim.«

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”. Izvor: https://valtortahr.wordpress.com/