Marija i Velimir Šipoš; pokojni Fran Šipoš; p. Pio Maria (Tin Šipoš)
Prve godine braka
Marija i Velimir upoznali su se u studentskim danima. Gospođa Šipoš o tom nam je događaju pričala osmjehujući se svome suprugu, iz čega nije bilo teško zaključiti da ta ljubav i danas živi. Vjenčali su se kada je ona imala 23 godine, a on 27. Dvije godine kasnije, rođen je njihov prvi sin Tin.
„On je od rođenja bio jako ‘živo dijete’. Porod je bio težak; carski rez, oživljavanje djeteta… I on i ja imali smo sepsu. Bilo je pitanje hoće li preživjeti, hoće li mu mijenjati krv ili neće. Zbog svega toga, bio je izuzetno živ, hiperaktivan. Došao je iz rodilišta s nažuljanim petama, jer je stalno trljao nogama. Cijelo je djetinjstvo bio jako, jako živ, ali i zainteresiran za sve. Uvijek smo mu čitali jako puno priča i nikad mu nije bilo dosta. Napose je volio bajke; tako je usvojio mnoge arhaične izraze kojima je često u školi iznenađivao profesore. Već s osam godina krenuo je u Studenski centar, gdje je bila računalna radionica. Ondje je naučio programirati. Pošto je volio programirati, uvijek smo mu kupovali sve bolja i bolja računala, jer ga je to jako zanimalo. Bio je odličan učenik (prosjek mu je bio 5.0), a čak je i prešao direktno iz trećeg u peti razred osnovne škole“ – ispričala nam je gospođa Marija.
Marija i Velimir Šipoš
Tinov put prema svećeničkom i redovničkom pozivu započeo je još u osnovnoj školi. Kada je išao u osmi razred, u kapelicu „Corpus Domini“ u Zagrebu došao je jedan svećenik na zamjenu, i rekao je da će biti duhovne vježbe za dječake te dobi. Vježbe su trebale pomoći onima koji su razmišljali o duhovnome pozivu, da lakše razluče gdje ih Bog poziva.
Njega su još u mladosti, u osnovnoj školi, počeli zanimali kartuzijanci. Jednom prilikom, kada smo išli na izlet, prolazili smo pokraj kartuzijanskog samostana i njemu je to bilo jako zanimljivo; tko su ti kartuzijanci, kako to sve izgleda…
„Rekla sam mu da bi to bilo dobro za njega. No, on se je protivio tomu jer tamo nikoga nije poznavao. Tada sam mu rekla da ode, i ako mu se ne bude sviđalo da se slobodno vrati. Ondje je bio jedan mladi isusovac, i Tinu se je ondje naposljetku jako svidjelo. Taj mu je svećenik poslije napisao jako lijepo poticajno pismo. Tada nas je pitao bi li nam smetalo da ode u sjemenište. Rekli smo mu da slobodno ode i da se uvijek može vratiti kući.“
Tin je jedno vrijeme bio na Fratrovcu, a potom je prebačen na Šalatu. Na Šalati je upoznao i p. Marka Glogovića, s kojim se je družio u to vrijeme. Na samom početku Tin se je, kako nam pričaju njegovi roditelji, suočio s prvom krizom na putu prema svećeništvu.
P. Pio Maria (Tin Šipoš) u molitvi u kartuziji Marienau/ foto: privatna arhiva
„Bio je dosta zreo, puno je čitao. Mislio je da će se tamo puno moliti i slično, a neki su dečki slušali i ‘narodnjake’, kartali se… On je išao na koncerte klasične glazbe i bilo mu je teško podnositi atmosferu u slobodno vrijeme u sjemeništu na Fratrovcu. Nakon toga dobio je dozvolu da ide kući, i rekli smo mu da može ostati ako želi. Svećenik Ivica Berdik, koji ga je i odveo prvi puta u sjemenište na razgovor kod p. Vlašića, poticao ga je da odustane od sjemeništa, da završi gimnaziju i upiše teologiju kao što je sam učinio. Tin se ipak vratio u sjemenište i poslije je rekao da mu je to bilo dobro iskustvo, i da mu nije žao.“
Tin je potom upisao studij teologije, nakon čega je služio dvije godine kao kapelan u Ludbregu. Po završetku te službe, poslan je na poslijediplomski studij u Rim nakon čega je tri godine bio župnik u Koblenzu (Njemačka) u Hrvatskoj katoličkoj misiji.
„Njega su još u mladosti, u osnovnoj školi, počeli zanimali kartuzijanci. Jednom prilikom, kada smo išli na izlet, prolazili smo pokraj kartuzijanskog samostana i njemu je to bilo jako zanimljivo; tko su ti kartuzijanci, kako to sve izgleda… Ja sam ga nakon toga odveo već sa 14 godina u posjet samostanu“ – prisjeća se gospodin Velimir.
Nakon što je stupio u kartuzijanski red, proživio je neke krize dok se nije potpuno odlučio za taj poziv…
Unatoč svemu, prošle su godine prije nego li se je Tin odlučio poći u najstroži red u Katoličkoj Crkvi. Dok je bio župnik u Koblenzu, otišao bi u kartuzijanski samostan pokraj Ulma. To mu se je, kako nam pričaju njegovi roditelji, svidjelo, i odlučio je prijeći ondje. Prije toga je bio na Calabriji, u Serra San Brunu i Pleterjama. No, odabrao je samostan kod Ulma jer su se tamo strogo poštivala pravila.
„U Koblenzu je bila dosta kaotična situacija; laici su bili podijeljeni u dvije grupe, a bilo mu je i jako naporno jer mu je župa bila velika. No to nije ono najvažnije, više mu je smetala ta konfuzija, nesloga mu je smetala. Potom je stupio u kartuzijanski red i odabrao redovničko ime Pio Maria. Na početku je proživio neke krize dok se, kako kaže, nije potpuno odlučio za taj poziv. Rekao je da ako bi izašao iz reda i samostana, da ne bi bio župnik. Nije imao poziv za to. Tako su prolazile godine. Mi smo ga svake godine posjećivali.“
Posjet p. Piju u Pleterju s vlč. Ivicom Berdikom (2018. godine)/ foto: privatna arhiva
Nakon 10 godina provedenih u samostanu kod Ulma, Tin je otišao u kartuziju u Južnu Koreju. Ta je kartuzija osnovana 2012. godine; samostan su osnovali stariji svećenici iz Francuske, Nizozemske i Njemačke.
„S obzirom da su oni već u poodmakloj dobi, preko 70 godina, trebao je netko mlađi da bude učitelj novaka koji bi tamo dolazili. Pet su godina tražili dobrovoljca i nitko se prije Pija nije javio. Kada su ga pitali želi li, rekao je da mu je svejedno gdje je, jer je uvijek s Bogom. Nije imao neku nostalgiju za hrvatskim ili njemačkim vjerskim pjesmama ili slično. Otišao je u srpnju prošle godine. Prvo je tri mjeseca bio na probi, da vidi može li se prilagoditi. U Zagrebu su mu pronašli jednu gospođu iz Koreje koja mu je davala početne instrukcije. Inače se služi sa 12-ak jezika, a sada uči kineski jer vidi da je to korijen i korejskog i vijetnamskog koje zna. To mu ide, veseli ga. Neke su me kolegice pitale kako sam to dopustila, jer je pametan. Znači samo bedasti bi trebali ići u samostan (smijeh)“ – ispričala nam je gospođa Marija.
Obiteljska tregedija
Devedesetih godina obitelj Šipoš doživjela je tragediju. Prisjećajući se toga događaja, oči gospođe Marije ispunile su se suzama.
Fran Šipoš rođen je 1986. godine. Kada je imao šest i pol godina, smrtno je stradao u prometnoj nesreći.
„Došla je Hitna pomoć, otišli smo u Klaićevu. Naša je prijateljica javila Tinu, koji je tada bio u sjemeništu, što se je dogodilo. Tin je došao u Klaićevu i doktori su nam rekli da je Fran nije preživio. Tin se je tada nasmijao i rekao: ‘Danas je moj brat rođen za nebo.’ Bila sam jako pogođena, usta su mi se osušila. Kada smo došli kući nakon nesreće, naš najmlađi sin Jan samo je približio lice meni i gledao me u oči, kao da je provjeravao plačem li.“
Onda smo rekli da Fran više neće doći. Pitao je kada će se vratiti, i rekli smo mu da se više neće vratiti“ – dodao je gospodin Velimir.
Braća su bila jako vezana.
„Čim su se probudili, Jan bi pitao Frana čega će se igrati, što je sanjao i slično.“
Pokojni Fran Šipoš/ foto: privatna arhiva
„Dolazile su mi kolegice s posla i onda smo otišli prvoj susjedi i tamo smo isplakali. Tek nakon nekoliko mjeseci, kada sam jednom ostala sama kod kuće, sve sam to isplakala. A išli smo i u Centar za duhovnu pomoć, gdje smo vodili i Jana. Išli smo i kod dječjeg psihijatra Bastašića. Rekli su da je to prerano da bi se na njemu nešto vidjelo. Sve je dobro prošlo. Nije imao ni noćnih mora ni ikakvih posljedica. Svu sam pažnju posvetila njemu, jer sam imala iskustvo, kada sam imala 16 godina, da je i moj brat, koji je imao 20 godina, poginuo u Alpama. Bio je alpinist, no tada uopće nije ponio opremu. Sreo je nekog alpinista i odlučili su ići penjati se. Moja je mama uvijek pričala samo o tome, o svome sinu. Uvijek je išla na groblje, na neki me je način zapostavila. Nisam željela ponoviti njezinu grešku. Jan se volio maziti s nama. Izmislio je jednu igru. Ujutro bi znao doći kod mene u krevet, leći na mene i pokriti se pokrivačem kao da je u ‘majčinom trbuhu’. Glumili smo da sam trudna s njim. On je bio miran i samo je uživao kako ga volim i jedva čekam da se rodi. Dosta dugo mu je trebalo da bude siguran da ga volimo.“
Kad je ginekologinja ustanovila trudnoću, medicinska je sestra počela ispunjavati formular za abortus…
Jan je rođen 1988. godine. Kad je ginekologinja ustanovila trudnoću, medicinska je sestra počela ispunjavati formular za abortus. Gospođa Marija tada je imala 37 godina.
„Rekla sam da ću roditi. Pitala me je: ‘Zadržat ćete trudnoću? Imate dva sina. Idete na curicu? Zadržat ćete trudnoću? (ponovila je s čuđenjem)’ Da nisam rodila Jana, ne bismo uživali u tom dobrom djetetu jer je Tin otišao od kuće sa 14 godina, Fran je poginuo sa šest i pol godina i Bogu hvala, ostao nam je Jan koji sada ima 31 godinu i nadamo se da će uskoro stupiti u brak.“
Vikendi Srca Marijina
Marija i Velimir danas žive u Sveticama, nedaleko od Ozlja. Volonteri su u programu „Vikendi Srca Marijina“. Ta je suradnja, kako nam pričaju, počela sasvim slučajno:
„Bili smo na jednoj duhovnoj obnovi koju je vodio pater Marko. Ondje je bila i inicijativa ’40 dana za život’. I tako smo se povezali s njima. Nakon nekog vremena, ponuđeno nam je da živimo u kući koja je nekada bila prostor za majke s djecom udruge ‘Betlehem’. No nakon što su majke s djecom premještene u Karlovac, bila je prazna. Otišli smo pogledati i odmah nam se svidjelo. Pater Marko se je bojao da ćemo tu biti sami, da ćemo biti daleko od prijatelja, a posebno jer nemamo svoj auto, pa se bojao da ćemo biti odsječeni i tako. Međutim, brzo smo uspostavili kontakt s ljudima u selu, tako da smo riješili prijevoz. Oni stalno idu u Karlovac ili Ozalj, kada nešto treba ili ako je nešto hitno možemo se uvijek na nekoga osloniti. Došli smo ovdje u veljači 2017. i već u ožujku bio je prvi seminar za parove željne djece.“
Bračnim parovima koji dolaze, pričaju nam, jako se sviđa. Duge su liste čekanja. U prostor su dolazili i isusovci koji organiziraju kampove za mlade. Uz smijeh nam pričaju da je u kući „tjelesna obnova“, nakon duhovne kod p. Marka.
Pater Marko Glogović s polaznicima „Vikenda Srca Marijina“ (2019. godine)
„U kući smo stvarno sretni. Posebice jer smo umirovljenici, nam je to izvrsno. Mladima bi to bilo teško. Malo smo se angažirali i tu u domu, posjećujemo neke ljude i pomažemo ih. Zanimljivo je da nikad u životu nismo imali nikakvu vikendicu, a onda vam Božja providnost podari ovu prekrasnu kuću. I dok smo ovdje, čuvamo ju kao svoju, a poslije neka netko drugi brine o tome.“
Gabriela Jurković; Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
