Foto: Shutterstock
Moj sin Marko rođen je iz uredne trudnoće, na predviđeni termin poroda. Liječnici su satima čekali trudove kojih nije bilo, i u tom je razdoblju Marko ostao bez kisika. Trebale su mi godine da oprostim liječnicima, te prihvatim i shvatim da je to dijete uistinu Božja volja. Fra Stanko Mijić jednom mi je prilikom poslao poruku koju ću zauvijek nositi u srcu: „Tvoj Marko krije tvog Isusa.“
Prvi šok koji smo doživjeli bila je izjava liječnice da je naš sin imao krvarenje u mozgu. Nismo znali što to znači i koje su posljedice. Najbolnije je vrijeme prihvaćanja istine i rješavanja pitanja kako se nositi s time. Tijekom prve dvije godine silno sam se trudila proučiti što više, tražila sam spas u literaturi i na internetu, nadala se da će uskoro prohodati. To mi je bilo najvažnije. Postala sam ‘stijena’ koja ide glavom kroz zid. Moja agresija bila je samo paravan iza kojega se je krila bol. Osjećala sam bijes i gorčinu prema svima oko sebe. Nisam mogla prihvatiti da je moje dijete invalid, jer su invalidi bili „oni tamo“ od kojih svi okreću glavu i zaobilaze ih. Duga je priča o pokušajima socijalizacije, o pokušaju upisa u vrtić i školu… Nizale su se nove rane na mom srcu.
Postali smo okrnjena, ranjena i invalidna obitelj. Supruga sam izbjegavala, jer sam mislila da sve moram sama i da samo ja mogu i moram sve činiti
Teško sam podnosila sliku sretnih obitelji čija djeca bezbrižno trčkaraju parkom; teško su mi padali pogledi sažaljenja prema mome djetetu. Dijagnoze su se slagale jedna na drugu. Težak čekić bolne istine iz dana u dan udarao je u moju dušu. Raspadala sam se i emotivno i kao žena. Iz dana u dan tonula sam u očaj, bila sam u suzama. Nisam vidjela izlaz niti budućnost. Moji su dani bili ispunjeni tugom, očajem i suzama.
Marko je počeo puzati s tri i pol godine, a sjedao je s oko četiri godine; no do šeste godine nije mogao sjediti samostalno. O procesu motoričkog oporavka i osobama koje rade s invalidnom djecom, o borbi s vjetrenjačama u sustavu ne ću govoriti jer je to svima poznato. Prvo ga nije htio primiti nijedan vrtić, a nakon toga ni susjedna škola.
Postali smo okrnjena, ranjena i invalidna obitelj. Supruga sam izbjegavala, jer sam mislila da sve moram sama i da samo ja mogu i moram sve činiti. Davala sam mu do znanja da je nepotreban i nesposoban, i da sve što napravi nije dobro. Poželjela sam da je što dalje od mene i djeteta. Otvoreno sam mu to pokazivala, ne obazirući se na njegove pružene ruke. Što bi god učinio nije bilo dovoljno dobro, što bi god rekao nije bilo pametno… I tako unedogled. Poslije naporna dana zatvarala sam se sa sinom u sobu i tonula u samosažaljenje. Osjećala sam se napuštenom i osamljenom, a iznad svega umornom jer sam sve oko djeteta radila sama.
Na Križevcu sam, s ranama na duši i slomljenih emocija, kleknula i plakala. Molila sam i vapila Bogu i Gospi da ozdrave moje dijete
Kada je Marko imao šest godina, odlučila sam hodočastiti u Međugorje jer sam bila izgubila nadu u medicinu, svoje ruke i svoje strpljenje u vježbanju. Išla sam, jer sam čvrsto vjerovala: Gospa će mome djetetu izmoliti ozdravljenje. Ona je držala izranjeno tijelo svoga Sina, ona zna, ona razumije… Očekivala sam čudo. Otišla sam gotovo i ne pozdravivši supruga koji mi je silno išao na živce. Nadala sam se da će čuvati sina barem upola dobro kao ja.
Na Križevcu sam, s ranama na duši i slomljenih emocija, kleknula i plakala. Molila sam i vapila Bogu i Gospi da ozdrave moje dijete. Molila sam svim srcem. Šaputala sam Bogu da mi oprosti vrijeme od sedam godina provedeno bez vjere, vrijeme bez Boga, vrijeme tame. U suzama, na koljenima i laktima utisnutih u kamen, okajavala sam sve svoje propuste, vapila i molila kao da je to moj posljednji dan i čas. Molila sam da moj Marko prohoda, ozdravi i bude kao sva zdrava djeca. Odjednom su prestale moje molitve. Nastao je muk, a kroz misli mi se provuklo pitanje: „Što će ti sinovljevi koraci, ako je muževljeva duša izgubljena?“
Na trenutak sam prestala plakati, šokirana, jer sam se sjetila čovjeka od kojeg sam napravila stranca, koji je sve te godine sa mnom, koji je šutke vozio brojne kilometre po raznim vremenskim prilikama, nosao sina i torbe po gradovima u kojima smo tražili spas, trpio moja raspoloženja, bio moja prva ljubav… Otkud mi je on sad pao napamet? Pa on mi ide na živce!?
Vapila sam: „Kako, Bože, da molim za njega? Kako? Pa on mi govori da sam dosadna i naporna. Kako?“ Isto pitanje, poput pokvarene ploče, strujalo je kroz moje srce i moj um. „Što će ti sinovljevi koraci ako je muževljeva duša izgubljena?“ A onda je nastupio muk… Tišina… Sve su emocija nestale, sva traženja, svi vapaji za djetetovim zdravljem.
Odlučila sam promijeniti sebe, voljeti i poštivati svoga supruga, gledati u njegove oči
I baš tada kao da se je otvorilo nebo iznad mene i u meni. Shvatila sam. Odjednom sam još jače zaplakala i osjetila na čelu, koljenima i laktovima tvrdoću hercegovačkog kamena. Plakala sam iz svega glasa ne obazirući se na ljude oko sebe. Bože moj, pa ja sam Te iznevjerila. Dao si mi čovjeka s kojim sam na tvom raspelu dala zakletvu: „U dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti…“ Sve sam pogazila svojim egoizmom, svojim sebeljubljem. Pa ja ni djetetu nisam davala šansu… Postojala sam samo ja, moja bol i moja tuga. Suprugu i djetetu uskratila sam ono najvrijednije na ovome svijetu – uskratila sam im ljubav!
Otada sam često hodočastila i prvo sam molila za svoga supruga, pa tek onda za dijete. Shvatila sam da su njegove ruke temelj naše budućnosti i zajedništva, da su suprugove ruke naši koraci. Shvatila sam da su njegova leđa šest godina nosila naše dijete i moju bol. Zagledala sam se u njegove oči i vidjela čovjeka, oca i supruga puna boli. I on je bio na izmaku snaga. Bile su to oči koje vape za Bogom, za ljubavlju i mirom. U njemu je duša od umora bježala čudnim stazama… U tišini svoje odbačenosti, on je… čekao. Čekao je mene. Bože, hvala ti na njegovoj strpljivosti jer da nije tako, naš bi sin odrastao bez jednog roditelja i imao još jedan veliki hendikep.
Marko je bio plačljivo dijete. Danas mislim da je osjećao ponor između oca i majke. Odlučila sam promijeniti sebe, voljeti i poštivati svoga supruga, gledati u njegove oči. Šalica kave, ponuđena i pružena iz ljubavi, bila je korak naprijed. Prestala sam istraživati cerebralnu paralizu, prestala sam se zatvarati s djetetom i okretati suprugu leđa. Pružila sam suprugu priliku da mi pomogne, a on je to s radošću prihvatio. Molila sam sve jače, vapila i plakala, ali ne više zbog djeteta nego zbog supruga, zbog našega braka. Molila sam Boga da njega, da nas vrati u svoje krilo. Znala sam da je djetetovo ozdravljenje vezano za naše zajedništvo i našu čvrstu vjeru u kojoj se, kroz trpljenje i pokoru, rađa ozdravljenje nas samih i našega sina. Dragi Bog i Gospa uslišali su moje molitve. Nedjeljna Misa, a ponekad i tjedna, naš su izvor snage.
Gospa nas je ozdravila, Bog je obrisao moje suze. Zahvalna sam što mi je dopustio dotaknuti dno duše i svu patnju da bih spoznala pravi put
Čvrsta vjera i ljubav prema invaliditetu našega sina pokazala su se kao najboljim lijekom. Neke od Markovih bolesti počele su se ublažavati te gotovo nestale. Pet je godina koristio lijeku za epilepsiju, dvije i pol godine bio je na pumpicama za bronhijalnu astmu, četiri je godine teško podnosio ljeto i jesen zbog alergije na ambroziju, imao je česte bronhitise, upale grla, uha, operacije… Često smo i iznenada odlazili u bolnicu. Sve je to vrijeme iza nas. Vjera, molitva i ljubav ušle su u naš dom. Gospa nas je ozdravila, Bog je obrisao moje suze. Zahvalna sam što mi je dopustio dotaknuti dno duše i svu patnju da bih spoznala pravi put.
Kako smo mi ozdravljali naš odnos, tako je i naš sin napredovao. U zajedništvu smo doživjeli divan dar: naš je Marko u desetoj godini prohodao! Nije to hod kao moj ili vaš, ali je samostalan. Naša je radost bila neopisiva. Nema riječi kojima bih opisala osjećaje dok gledam sina kako korača, a da nismo iza njega… Možete li zamisliti moju radost dok gledam dijete koje nakon deset godina samo ide po čašu vode?
Često hodočastimo u Međugorje. Sin je u desetoj godini. Držeći se za tatinu ruku, bio je na Križevcu i Podbrdu. Često se pitam kakav bi bio naš život da nije bilo Međugorja? Da, čudo se nije dogodilo odmah, kako sam to ja zamišljala. Čudo se je skrivalo se u našim srcima, u našoj ljubavi, obnovljenu braku, u vjeri u Isusa Krista i Blaženu Djevicu Mariju. Oni su nam otkrili gdje je čudo.
I kao supruga i kao majka danas sam sretna, jer sam naučila da je suprug na prvome mjestu pa tek onda dijete
Kao majka djeteta s invaliditetom susrela sam mnoge samohrane majke. Vidjela sam tugu i očaj u njihovim očima. Na trenutak je njihov pogled postao zrcalom u kojem sam vidjela sebe, ponor koji sam izbjegla. Samohranim roditeljima djeteta s invaliditetom život je pun boli i ograničenja. Za spašavanje braka često je prekasno jer su očevi osnovali nove obitelji. Najveću patnju podnose djeca koja su već ranjena. Oni su anđeli slomljenih krila koji vole i trebaju oba roditelja…
I kao supruga i kao majka danas sam sretna, jer sam naučila da je suprug na prvome mjestu pa tek onda dijete; da postoji ozdravljenje braka, da je potrebna osobna obnova, da bez zajedništva i ljubavi u obitelji nema radosti i napretka djeteta; da se rješenja naših boli nalaze upravo u nama. Naučila sam da treba biti radostan i svjestan ljepote u malim stvarima. Shvatila sam da treba pomagati drugima kojima je teže nego meni, te da su vjera i zajedništvo obitelji temelj zdravlja duše i tijela.
Izvor: svetipetar.com
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
