Foto: Shutterstock
Odrasla sam s roditeljima koji su bili misionari s velikim idealima; željeli su više od običnoga života. Nakon što mi je u djetinjstvu dijagnosticirana leukemija, ostali smo živjeti u inozemstvu i financijski smo se borili. Često smo se selili – Havaji, Nepal, potom ponovno na Havaje i onda u Novi Meksiko.
„Nisam željela imati bilo kakve veze s vjerom“
Većinu mojih tinejdžerskih dana živjeli smo u gradu Albuquerque, a tijekom toga razdoblja počela sam prezirati to što Bog dopušta da svi patimo. Počela sam misliti da je on okrutan, škrt i zao Bog koji bi okrenuo glavu kada bismo trebali štogod. Roditelji su mi dali prostora i nisu me tjerali da s njima idem u crkvu, ali znala sam da su se molili da upoznam Krista. Moj bi tata često rekao: „Vjerujem da Bog ima poziv za tebe, Alia.“ Ali nisam željela imati bilo kakve veze s vjerom. Sve se je promijenilo u prvom razredu srednje škole. Moji su roditelji dobili novu službu i preselili smo se ponovno na Havaje.
Kada smo došli u Pahou, tata je pregledao kuću koju nam je crkva priskrbila. U njoj se nije moglo živjeti. Kuća nije imala kanalizacijski odvod i unutarnje zidove. To je bila betonska građevina s lokvama vode prepune komaraca. Oko kuće je bila džungla, a kroz uništene prozore ulazilo je bilje. Godinama nitko nije dolazio na otok kako bi pregledao kuću, a ona nije bila mjestom pogonim za življenje.
Ranih 80-ih godina živjeli smo u Nepalu u tradicionalnoj kolibi, pa nas nikada nisu smatrali rastrošnima, no ovo je bile suludo. Crkva je pristala platiti pola stanarine za normalne uvjete života. No čak i mjesec dana nakon što smo uselili, nismo imali pokućstva i nismo ga mogli priuštiti zato što smo morali platiti stanarinu. Imali smo dvije dvorišne stolice u dnevnoj sobi i madrac na napuhavanje na podu. Unatoč našoj situaciji, moji su roditelji odlučili ostati i vidjeti što će nam Bog priskrbiti.
„Jedne sam noći upoznala Boga“
U Pahoi je stalno padala kiša. Sjedila sam na terasi, komadu betona prekrivna metalom, i slušala kako kiša pada. To je bio moj pakao. Činilo se nemogućim pomiriti sve te godine siromaštva i boli s Bogom koji je pun ljubavi i milosti. Nisam mogla vjerovati u Boga koji nas stalno napušta. Svuda me je boljelo. Nigdje nisam imala svoje mjesto. Nisam osjećala dom. Ipak, jedne sam noći upoznala Boga. Kiša je neprestano padala 42 dana. U tom sam si razdoblju odlučila oduzeti život. Nisam imala prijevoz, dozvolu i nadu da ću ju uskoro dobiti. Bila sam kilometre udaljena od civilizacije i trjeznija no ikad.
U Albuquerqu sam naučila utišati muku koju sam osjećala. Nisam znala da imam bipolarni poremećaj, samo sam znala da je bilo trenutaka kada mi je koža bila tijesna, udovi kao da su bili opsjednuti, a noge su tupkale Morseovu abecedu. Osjećala sam se nepobjedivo, besmrtno, otporno na glad, žeđ i stalne zahtjeve da se smirim, da spavam, da se napunim. Moj je um bio labirint tajni i planova. Te noći na Havajima, zaslijepljena od suza, kopala sam po ormariću u kupaoni i ladicama. Odlučila sam da je vrijeme da utišam onaj stalni šum, jednom i zauvijek. Htjela sam da sjenke nestanu i da glasovi prestanu. Vjerovala sam da je jedini izlaz smrt.
Ruka mi se tresla dok sam uzimala jednokratni žilet. Držala sam ga iznad svoje kože i skupljala hrabrosti da ga zarijem pod nju. I prije sam bila blizu smrti, ali samo onoliko koliko mi je bilo dovoljno da osjetim iskru života u sebi. U tom trenutku očaja, zazvala sam Boga: „Nikada nisam tražila da se rodim. Nikada nisam tražila ništa od ovoga.“
„Bila sam spremna oduzeti si život, ali…“
Nikada nisam ni pomislila da će mi odgovoriti. No odgovorio je. Odjednom sam bila tiha, bosih nogu i otvorenih dlanova – na podu pred Bogom. Bila sam spremna oduzeti si život, ali sam umjesto toga legla pred Boga, preplavljena mirom koji ni danas ne mogu opisati. Osjetila sam kako me njegova milost spašava.
Nakon te večeri ipak sam počela tražiti izlike. Možda se Bog objavljuje očajnim djevojkama koje sjede na prljavom podu usred oluje i kaže im: „Pripadaš meni. Volim te vječnom ljubavlju. Moja si.“ No to je sve bilo previše za mene. Željela sam da mi se nekako objasni ta stvarna i užasna mogućnost da Bog postoji i da nešto želi od mene. Mislila sam da je to sve možda bila reakcija mog tijela na stres, te su me noge samo izdale. No uz sva opravdanja nisam mogla zanijekati da sam osjetila nešto što prije nikada nisam mogla ni pomisliti. Osjetila sam Boga.
Moji su mi roditelji dali Bibliju koju nikada nisam koristila nego sam ju stavila ispod stola u garaži kako bih izravnala noge. Izvadila sam ju te sam ju cijelu noć čitala zaključana u sobi. Nisam željela da moji roditelji saznaju za to. Nisam željela da mi tata kaže: „Znao sam da te je Bog pozvao, Alia Joy.“ Nisam željela nikakvo „rekao sam ti“.
Moj je krevet bio komad spužve; onakve spužve kakva se obično stavlja na madrac (ako zapravo imate madrac) i nije spriječio da me kukovi i tijelo bole cijelu noć. Dok sam čitala Bibliju, bila sam suočena sa svojim pitanjima i strahovima. Ležala bih u mraku s Bogom i šaptala molitve u bezdan, nadajući se da će mi netko odgovoriti. Kao što se Jakov borio s Bogom tijekom noći, tako je i moj identitet tu noć promijenjen te sam dobila novo ime.
Kada se je Jakov molio za zaštitu i izbavljenje, molio se je Bogu svog oca Abrahama i njegovog oca Izaka. Nakon što su mu molitve uslišane, Jakov je napravio oltar s njegovim imenom, Izraelom. Nazvao ga je El-Elohe-Israel što znači „Bog, Bog Izraela“.
„U tim trenutcima borbe možda shvatimo da…“
Dok sam se borila s Bogom, doveo me je do istog mjesta slabosti. Slabosti koja me nije ostavila ranjivijom pred mojim prijateljima. Umjesto toga me je naučila da, čak i ako hodamo nesigurnim korakom, uvijek se možemo osloniti na Boga koji nam se izravno otkriva, koji nam daje da ga zagrlimo i prigrlimo u tami. U tim trenutcima borbe možda shvatimo da smo se preobrazili.
Nisam izliječena onako kako biste možda mislili. Još uvijek imam bipolarni poremećaj. Još se borim s mislima o samoubojstvu. Još uzimam lijekove kako bih ostala živa. I to su isto načini na koje mi Bog dopušta da se držim za Njega, na koje me pronalazi u tami.
Još uvijek imam modrice iz tih nemirnih noći, tog pretankog madraca i paraliziranosti tako snažne da sam mogla samo ležati pred Isusovim nogama. Ponekad se sjetim tog jako tankog madraca i boli u kukovima dok sam se te noći borila s Bogom. Pomislim na moje roditelje koji su odlučili ostati na Havajima i čekati na Boga. Zahvaljujem mu za njihovu poslušnost, što su mi pomogli da svjedočim o Božjoj dobroti u toj groznoj iznajmljenoj kući gdje sam prvi put povjerovala. Oživjela sam u domu koji nije bio dom. To je bilo mjesto gdje sam susrela Isusa i mjesto na koje sam bila pozvana.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
