Foto: Shutterstock
Jutarnje se sunce uzdiže na horizontu. Jaka, blistava svjetlost svijetli prema meni, prema mojoj kući, da, upravo prema mojim prozorima. Da, moji prozori na dobroj su strani, na strani na kojoj sunce izlazi. Ali to sunce, ta svjetlost za mene je prejaka. Spuštam rolete da mi bude ugodnije. Spuštam rolete, ostajem u tami. Ugodnije je tako, mislim. Ugodnije je tamo, jer čim dopustim Svjetlu da pusti svoje zrake k meni, počne se nazirati prašina, prljavština… Ugodnije je živjeti kad to ne vidim… Ugodnije je živjeti u mom prividno uređenom životu, ugodnije je…
Zakoraknuti k svjetlu – za to treba odvažnosti, treba hrabrosti…
A ja?! Ja se još uvijek bojim…
Bojim se da ću ostati sama, napuštena. Bojim se neprihvaćanja, neuzvraćene ljubavi…
Bojim se da ću se opet razočarati…
Ali, Riječ mi govori: „Uistinu, Bog nam nije dao duh bojažljivosti, već duh snage, ljubavi i razbora.“ (2 Tim 1,7)
Duh bojažljivosti i straha ne dolazi od Boga!
Gospodine, tvoja Riječ govori da si mi već dao duh snage, ljubavi i razbora! Oprosti mi, Gospodine, što sam slijepa i to ne vidim. Oprosti mi što živim kao da to nemam! Oprosti mi što živim i čekam da mi to padne s neba, a ne shvaćam da sam to od tebe već primila. Oprosti mi što se bojim tvoje savršene ljubavi. Oprosti mi što nemam povjerenja u tebe, što se bojim da ćeš me ti raniti… Oprosti mi!
Oprosti mi što bježim od tvoga svjetla, što i dalje spuštam rolete.
Ti si, Gospodine, Svemogući Bog! Ti činiš da sunce izlazi i zalazi! Činiš da vjetar puše! Ta tebi je sve moguće. Ti možeš i ući u moju kuću i podignuti rolete umjesto mene. Ali ti to ne želiš! Ti nam daješ slobodu. Sami biramo: svjetlo ili tamu?!
Stalno sam čekala i čeznula da me obasja tvoja svjetlost, i često očajavala što je nema… a tek sada shvaćam da je svjetlost cijelo vrijeme ovdje, da me tvoje svjetlo neprestano obasjava. Tek sada shvaćam da sam ja ta koja je spustila rolete.
Tek sada shvaćam da je do mene, a ne do tebe, moj ljubljeni Gospodine!
Čekati svjetlost pored spuštenih roleta?!
Koje li gluposti?! Koje li sljepoće?!
Ma, možemo mi upaliti umjetno svjetlo, ali to nije ona punina na koju nas ti pozivaš, to svjetlo nije životvorno, to nije ona punina koju nam ti želiš dati!
Majčice, pouči me kako podići rolete, pouči me! Molim te, Gospodine, nauči me primati!
*
Koliko sam puta čeznula osjetiti dašak tvoga povjetarca, ali opet, u zatvorenoj kući, pored zatvorenih prozora i vrata. I koliko sam se puta pitala: Pa zašto ne puše, zašto, zašto?!
*
Gospodine, tek sada shvaćam da je cijelo vrijeme bilo do mene, a ne do tebe! Ja nisam odradila svoj dio… Da bi vjetar ušao u kuću, treba ga u nju pustiti! Treba otvoriti prozore, treba otvoriti vrata!
Pouči me kako!!! Pokaži mi kako!!!
*
Hvala ti na spoznaji, moj ljubljeni Gospodine, da je do mene, a ne do tebe!
Oprosti mi sva moja mrmljanja, prigovaranja, nezadovoljstva! Oprosti mi!
Oslobodi me straha koji mi ne dopušta podignuti rolete, otvoriti prozore, oslobodi me!
Molim Te, pouči me kako podignuti rolete, pokaži mi kako se to radi!!!
Gospodine, vrijeme je proljetnog čišćenja,
pomozi mi počistiti sve nečistoće, sve naslage, svu prašinu…
Krenuti s tobom u novi ŽIVOT!!!
Pouči me kako postaviti solarne kolektore, puniti se tvojom svjetlošću i tu svjetlost isijavati, i nositi u ovaj svijet!
Biti tvoje svjetlo! Biti tvoj znak!
*
I sad se pitam, zašto ovo dijelim… Primijetila sam da sam sklona bježanju, ne želim imati posla ni s kime… ja bih sama… ali tako ne ide…
I upravo zato, da to pobijedim, dijelim…
Ovaj je tekst plod promišljanja i razmatranja Božje riječi (Ivan 3,1-21), nakon Škole molitve.
Za Book.hr svjedoči N.N. (Podaci poznati uredništvu.)
Svoje nam svjedočanstvo možete poslati e-mailom na adresu: [email protected].
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.