Foto: wideonet, Shutterstock

Imao sam prigodu voditi duhovne vježbe i dane sabranosti za osobe posvećenog života, čak ponekada i za svećenike, kao i za ljude duboko angažirane u kršćanskom životu – i često sam se poslije čudio što ne vidim nikakav uspjeh svojeg propovijedanja. Bio sam čak malo i sablažnjen kad sam se susreo s tako malim interesom prema riječi Božjoj. Gledao sam to pripitomljenje, priviknutost na Gospodina Boga. Čitao sam negdje o švedskom kemičaru, koji je imao tako otvrdnulu kožu od korištenja laboratorijskih plamenika i kemijskih elemenata da je bio u stanju staviti prst u plamen plamenika govoreći: „O, da, tu je sada oko 600 °C.“ On se toliko priviknuo na vatru da se uopće nije brinuo.

Našao sam odgovor…

S molitvom može biti slično. Molitva može tako uspavati učenike da nas Isus budi, ali mi i dalje spavamo, jer naša molitva više ne budi našu unutrašnjost, privikavamo se na molitvu. Gori plamen Božje providnosti, Božjeg suda, a mi ulazimo u taj plamen i ne osjećamo ga. A Bog govori: „Zar čak ni ne osjećaš da ulaziš u vatru?“ I znate li da sam ja na kraju našao odgovor na to zbog čega su tako reagirali na moje propovijedi: jer ja nisam vršio pokoru. Jer ja ni prije, ni u tijeku, niti poslije duhovne obnove nisam molio Boga za te ljude, nisam plakao u srcu zbog grijeha tih ljudi, kojima sam propovijedao riječ Božju. Ili zbog toga što je moje propovijedanje bilo znanje o obraćenju, ali ne i svjedočanstvo obraćenja.

Ulomak iz knjige „Od Duha do uha“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.

Podržite naš rad