Foto: Shutterstock
Upozorili su me da je prvi slijed kemoterapija težak i opak. Bila sam gađana „teškim naoružanjem“. Rekli su mi da ću ostati bez kose. I to ne možda, nego sigurno. Da budem spremna, ošišala sam se veoma kratko odmah na početku drugog tjedna tretmana. Bilo mi je neugodno vidjeti se u zrcalu. Znala sam već imati kratku frizuru, ali ovo sada bilo je zbilja kratko. Moja je prijateljica došla sa mnom na isprobavanje perike. Zabavljale smo se stavljajući mi na glavu perike raznih boja, ali najviše mi je odgovarala ona moje prirodne boje kose. Rekli su mi da će moja biti gotova za nekoliko tjedana. Ali prije toga trebala sam proći traumu gubitka svoje vlastite kose, ili onoga što je od nje ostalo. Namjerno to zovem traumom, jer sam se tako osjećala, a vidjela sam da su i ostali bili zbog toga potišteni. Mislim da je naša frizura veoma važan dio našega imidža i da povezujemo ćelavost s ružnoćom, a zasigurno s gubitkom ženstvenosti. To je i teško tjelesno iskustvo. To ide tako daleko da se probudite zbog kihanja jer vam je jastuk pun kose, davite se pod tušem dok vam otpadaju cijele hrpe vlasi i izgledate strašno. Bila sam uzrujana i nisam znala što učiniti. Na kraju sam sve obrijala. Nisam izgledala tako loše kako sam se bojala. Bila sam zadivljena svojom novom „kratkom“ frizurom i kako su mi najednom oči dominirale na licu. Kad su dečki došli na ručak, bili su iznenađeni i rekla sam im: „Evo ga dečki, to je moj nov imidž. Sinéad O’Connor će mi zavidjeti!“ Svakomu savjetujem, bio on muško ili žensko, a zna da će neminovno izgubiti kosu, da se odvaži za to. To će biti vaša odluka i iznenadit ćete se rezultatom. Poslije sam dobila periku, ali stavila sam ju samo dvaput. Nisam se dobro osjećala u njoj i nisam znala kako mi stoji i izgleda li dobro, a k tomu je bila i veoma iritantna. Jednostavno, nisam ju mogla podnijeti. Međutim nekoliko mojih prijateljica stalno nosi periku. Imaju svoje razloge, a očito je i da im to odgovara. Zato stalno naglašavam da je to sve individualno i ovisi o vama. Jedna mi je prijateljica ispričala što joj se je dogodilo. Nosila je periku u javnosti, ali ju je skidala u kući. Ona i njezin muž vodili su pansion i jednoga ljetnog dana bila je zaposlena kuhanjem i u žurbi, a muž joj je viknuo da dođe dočekati nove goste. Zgrabila je periku i istrčala. Primijetila je da gosti bulje u nju i bila je zbunjena dok ih je vodila po stubama, ne shvaćajući da joj muž pokušava signalizirati da je stavila periku naopako i da izgleda kao jedan od članova „Beatlesa“. I u mojoj je obitelji bilo dosta šala o tome. „Aaa! Pazi na kosu, mama!“ Nosila sam šalove i šešire, birajući žive boje i eksperimentirajući različite varijacije. Odlučila sam se za velike šalove, koje bih omotala oko lica i oko šešira. Imala sam neke posebno izrađene od ostataka materijala za presvlake, koje mi je ustupio muž moje zaove. Ako bih nosila rubac na glavi, onda bih šalom omotala vrat da izgleda poput duge kose. Bila sam dobra u kreiranju takvih i sličnih rješenja, koja su dobro stajala uz moj način odijevanja, te sam se osjećala privlačno. Čak toliko da je moja prijateljica rekla, dok smo bile na prijepodnevnoj misi jednoga običnog dana, da pobuđuje zanimanje kod žena kakvo će pokrivalo za glavu Kate imati tog dana. Nisam ni znala da to netko primjećuje i prati! (…)
Iz knjige Kate Dooher „Imam rak, ali on nema mene”. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr. Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
