Foto: Shutterstock

Na vrijeme sam shvatio da to nema apsolutno nikakve veze s onim što sam čuo u Crkvi

„Krajem osamdesetih na štandovima ulica i trgova nalazila se uglavnom njuejdžovska literatura. Ljude se željelo jednostavno omesti u tome da razmišljaju o onome što se događa s njima.” Bile su to riječi mog fakultetskog profesora etike.

Od osamdesetih je prošlo dosta vremena, mediji su se također promijenili, ali literatura kojom se mnogi hrane nažalost ostala je ista.

I sâm sam bio pod iskušenjem novokomponirane religije s dodatcima svih mogućih istočnjačkih učenja i filozofskih mišljenja. Naime, prije samog studija teologije jedna se takva knjiga našla i kod nas u stanu. Dobro sam je prelistao jer je bila prepuna ilustracija i „dokaza za karmu” pa je kao takva izazvala moj velik interes. Doduše, nisam previše shvaćao poruke koje su se nalazile unutra, ali zato sam na vrijeme shvatio da to nema apsolutno nikakve veze s onim što sam čuo u Crkvi i na satima školskog vjeronauka.

Na studiju je još više proradio moj istraživački nagon da uđem u „čudesni svijet New agea” i to je bilo uistinu lako. Literature s tom tematikom bilo je sasvim dovoljno u knjižnicama u koje sam zalazio, a ni police knjižara nisu zaostajale u toj ponudi. Na veliko se tada spominjao ulazak u eru, tj. doba Vodenjaka, koje će donijeti velike promjene u živote običnih smrtnika, što je bio još jedan poticaj da se naivni dio populacije navede na novu religioznost i duhovnost.

„Što će ti Bog, pa ti si sam sebi dovoljan (čitaj bog)!”

Jednom sam u Splitu na Marmontovoj vidio djevojku koja je, u sjedećem položaju, padala u trans ponavljajući mantru dok su njezini razdragani prijatelji oko nje pjevali i svjedočili svoj nauk. Znao sam tada, kao i sada, da kršćaninu nije mjesto, npr. na satovima joge, na seminarima alternativnih duhovnih ponuda, ali često me znao privući milozvučni šapat nezdrave duhovnosti.

Kao većina tridesetogodišnjaka sate provodim za računalom zbog posla ili izvan toga. Tako sam na YouTubeu naišao na tolike video-materijale kojima nas njuejdžovski gurui pokušavaju pridobiti na svoj način gledanja svijeta i čovjeka. Moje opće zaprepaštenje izazvao je broj pregleda pojedinih kanala koji izravno pozivaju na nekakav oblik samosvijesti i života koji isključuje bilo kakvu Božju prisutnost.

„Svemir zna kada i što nam treba, a mi samo trebamo vibrirati na frekvencijama…”(?!)

Njihov je recept jednostavan, a glasi: „Što će ti Bog, pa ti si sam sebi dovoljan (čitaj bog)!” Daljnje propitivanje ovog fenomena zahtijevalo bi detaljniju razradu, kako filozofsku, tako i teološku, svih ideja koje daju ti gurui i savjetnici. Ukratko sve se svodi na već svima poznatu ‘krilaticu’ da naše misli određuju naš život, da Svemir (panteistički naziv za boga) zna kada i što nam treba, a mi ga trebamo samo zamoliti i vibrirati na frekvencijama koje bi on trebao čuti i uslišati. Pogledao sam dosta takvih videozapisa na hrvatskom jeziku, i nitko od njih ne spominje ni Krista, ni Mariju, ni bilo koju drugu biblijsku osobu. O Crkvi se također tamo ne može ništa čuti ili barem to nisam uspio naći, ali sam zato naišao na tisuće savjeta kako se obračunati sa svojim JA.

Brza rješenja i metode, bez spomena o tome da priča ima i drugu stranu!

JA je središte njuejdžovske misli i uglavnom se sve vrti oko njega. Moj JA je ovdje moj gospodar i moj najveći neprijatelj s kojim trebam živjeti. Literatura na koju sam nailazio u knjižnicama jednako se tako vrti oko JA, jedino što se JA tu promatra iz psihološke perspektive, gdje bi sama psihologija bila nadomjestak za religiju i duhovnost. Slatkorječivost takvih autora puna je rješenja koja bi nas, po njima, dugotrajno trebala dovesti u stanje sreće i nebeskog mira. Put je sasvim jednostavan za takav život i nude se instantna rješenja, sasvim razumljiva svima bez obzira na obrazovanje i uzrast kao i na ostale sociološke perspektive. Obično takva priča bude popraćena i kojim osobnim svjedočanstvom. Bog i to onaj osobni nigdje se u svjedočanstvima ne spominje, ali se zato spominju energije, tehnike meditiranja, vibracije, citati istočnih duhovnika, kristali i ostali rekviziti koji su unijeli balans i mir u živote. Brza rješenja i metode, bez ikakva spomena o tome da priča ima i svoju drugu stranu. Evo, na primjer malo je nažalost literature o štetnosti reikija i svjedočanstva onih koji su s njim imali problema, a koji je također jedna od tehnika kojom se služe tzv. „novi duhovnici”.

Možemo li se spasiti ako se priklonimo širiteljima duhovnosti koja nema apsolutno ništa s našom vjerom u Isusa Krista?!

Žalosno je što neki od vjernika odlaze i prakticiraju po duhovni život takve pogibeljne tehnike. Svjedočanstva tih ljudi su zastrašujuća i često govore o prisutnosti zlih sila, a u svijet takve tehnike obično ih odvede nekakva nesreća, bolest, dosada ili čak znatiželja. Svećenici koji su duhovna i pastoralna pomoć u takvim situacijama, također su nažalost rijetko u masovnim medijima i njihov glas se rijetko čuje.

Prije nego li sami zapadnemo u takva stanja bilo bi dobro pogledati na police vlastitih kućnih biblioteka i vidjeti što smo sve namjerno ili nenamjerno donijeli u svoje domove. Važno je da i sami ne pokleknemo pred životnim iskušenjima i da ne zapadnemo u malodušnost i beznađe. Bitno je odgovoriti i na neka pitanja u svom životu. Tražimo li i mi po bespućima Interneta svoje JA ili je naš život ipak Božji dar? Možemo li se spasiti i ostati autentični vjernici ako se priklonimo širiteljima duhovnosti koja nema apsolutno ništa s našom vjerom u Isusa Krista?!

I ima još mnoštvo pitanja na koja svatko od nas u Crkvi treba odgovoriti. Poruka svima nama za kraj: Ako nam je na prvom mjestu Bog, onda je sve na svome mjestu!

Tekst je prvotno objavljen u časopisu „Book“.

Dražen Stojanović; Book.hr