Foto: Shutterstock

Neću se zamarati i živcirati onime nad čim nemam i ne želim imati uvida, utjecaja ili vlasti, gledat ću gdje se i kako mogu obratiti i radit ću svoj posao, ali ne kao posao, već kao poziv i poslanje. Naime, nama se svećenicima upravo to najviše zamjera, da »radimo posao«. Odradimo kaj imamo i gotovi smo. Naplatimo, riješimo, popapamo i siesta. Zanimljivo, naša redovnička zajednica nikada nije imala više kandidata nego danas! Baš u vrijeme općega pada sustava, seksoholizma i svake druge vrste obožavanja od-božavanja. »Gdje se razlio grijeh tu još više obiluje milost«, kaže Pavao. I baš ta naša dobra mlađarija traži nešto izvan grijeha, nešto od Milosti. Njihov je česti problem to što su u svijetu vidjeli nekako više elana i energije utrošene u stjecanje bezboštva, nego što u krugu vjernika vide strasti i gorljivosti za spašavanje duša.

„Samo Bog zna kakav je tko kada skine šminku (ili habit) i kad ostane sâm/a“

Od pasije ostade pasivnost, tako mi se jadaju. Da, zaista, kako to da oni koji ne poznaju Krista žive, izgleda, nekako radosnije i pobjedonosnije? Iako je to samo maska, ipak ostavlja velik dojam pogotovo na mlade i naivne, na djecu i djetinjaste starce. Evo, npr., kad čovjek gleda ove neke zvijezde showbizza, pucaju od zdravlja i ljepote, stalno su po tulumima, opraštaju im se avanturice s drogicom, često mijenjaju partnere, a uvijek tako veseli i dragi, a dođeš u crkvu i pitaš se čiji je ovo sprovod, ljudi nekako pokisli i natmureni, nestrpljivo čekaju da velečasni odčita svoje čitabe jer žure na kavu. To nisam ja rekao, to mi govore neki naši mladi kandidati za samostan, naglašavam. Jasno, odmah sam ih, kako priliči poglavaru, pismenim putem s urudžbenim brojem i datumom, oštro ukorio i kaznio. Tjedan dana bez »Zore dubrovačke«.

Sve na stranu, ali ponekad je stvarno tako, vjernici malaksali i tromi (prvi ja), a ovi u svijetu pucaju od životne snage. I tu i tamo se i prekriže. Međutim, samo Bog zna kakav je tko kada skine šminku (ili habit) i kad ostane sâm/a unutar četrnaest zidova u svojoj vili (ili četiri zida u svojoj garsonijeri ili šest zidova u župnome dvoru). Ne sudimo, da ne budemo suđeni. Radije se pitajmo, vide li drugi Isusa u nama? Nema dovoljno dobre metode koja bi bila odgovor za sve potrebe evangelizacije. Nisu svi stvoreni za karizmatsku Obnovu kao što nisu svi pozvani u Marijinu legiju, ali svi kao vjernici jesmo pozvani na evangelizaciju. Gdje je u toj evangelizaciji granica do koje smijemo i možemo ići? (…)

Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Grešnicima ulaz dopušten“, autora p. Marka Glogovića. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.