Foto: Shutterstock
Kako obradovati Isusa?
Već smo duboko ušli u vrijeme Adventa, vrijeme iščekivanja proslave rođenja našega Spasitelja i Otkupitelja Isusa. Svi se mi na određen način odnosimo prema tome vremenu, no nekako mi se čini da nešto propuštamo. Ne bismo li ovo vrijeme trebali na poseban način posvetiti evangelizaciji, tj. traženju i vraćanju zalutalih ovaca u Očev tor?! Ne bismo li se trebali potruditi da se Isusovo rođenje dogodi u onim srcima u kojima se još uvijek nije dogodilo!? Ne bismo li uspješnim pronalaskom barem jedne izgubljene ovce na najbolji mogući način proslavili Isusov rođendan? Ne bismo li spasenjem barem jedne izgubljene duše najviše obradovali i najbolje proslavili novorođenog Spasitelja!? Ne bismo li tako najviše obradovali i tu ovcu koja se je vratila kući?!
Kako god bilo, Isus se je rodio, došao je na svijet kako bi što više izgubljenih duša otkupio i doveo u Očev dom, i sigurno je da ga ništa ne može više obradovati i proslaviti od obraćenog grešnika ili nevjernika.
Advent i žrtva
Lijepo je što smo spremni žrtvovati se i doći na zornicu. Sigurno se na tim zornicama mnogi od nas sjete barem nekih izgubljenih ovaca i pomole se ili prikažu misu za nekoga od njih. No, zašto se ne bismo žrtvovali malo više; zašto ne bismo barem pokušali s nekim razgovarati i posvjedočiti mu zašto vjerujemo, zašto nekome ne bismo pokušali prenijeti svoju vjeru?
Nekako mi se čini da je Crkva najodgovornija za sveopću komercijalizaciju Božića. Crkva (a to smo svi mi koji mislimo da nismo izgubljeni) je premlitava u traženju izgubljenih ovaca. Čini mi se da smo se zadovoljili time da im držimo otvorena vrata, pa ako se neka od njih poželi vratiti, nećemo ju u tome spriječiti, no nećemo joj niti dati nikakvu posebnu pažnju. Ne želimo evangelizirati (svjedočiti i prenositi vlastitu vjeru drugima), tj. ne želimo žrtvovati svoje vrijeme, udobnost i ne želimo doživjeti moguće neugodnosti. Danas u mnogim župama ne postoji nikakav tečaj za evangelizaciju, a bilo bi puno lakše evangelizirati kad bi nas netko iskusan poučio i potaknuo, kada bi nam prenio svoja iskustva. Iako u Hrvatskoj više od 80 posto ovaca luta izvan Očeva tora, među nama vjernicima vlada mišljenje da je to sve u redu, da se to nas ne tiče i većina će nas bez ikakve grižnje savjesti radosno proslaviti Božić.
Što nas čeka u budućnosti?
Na nedjeljne mise ne dolazi ni desetak posto djece koja redovito pohađaju školski vjeronauk. Možda bismo trebali prebrojiti školsku djecu na nedjeljnim misama i zapitati se koliki je stvarni postotak onih koji dolaze. Ako izuzmemo one koji su primorani dolaziti zbog pripreme za sakrament pričesti ili krizme, u mnogim ćemo župama konstatirati pravu katastrofu po pitanju vjere. Djecu koja još nisu krenula u školu neću niti spomenuti.
Neki još uvijek misle da su za to krivi komunisti. Ta djeca nisu rođena u komunističkoj Jugoslaviji, a morali bismo biti svjesni da je u vremenu komunizma neusporedivo veći postotak djece redovito dolazio na misu. Sad imamo školski vjeronauk i vjeroučitelje smo naučili da djecu uče, ali nažalost ili ih nismo naučili ili ih nismo oduševili ili im nismo naredili da tu istu djecu evangeliziraju, nismo ih naučili da im osim znanja prenesu i vlastita iskustva vjere. Pitam se što će se dogoditi kada ta djeca odrastu.
Nitko pametan nije protiv vjeronauka u školama jer on je izvanredna prilika da se djeci približi vjera i usade kršćanske vrednote, no pitam se kada će nadležni shvatiti da katehizacija bez evangelizacije neće privući djecu ni u Crkvu a ni k Bogu. Nakon godina vjeronauka bez prenošenja iskustva živog Boga, djeca će se, kao i u mnogim drugim zapadnim zemljama, udaljiti i od Boga i od Crkve. Čast onim vjeroučiteljima (većinom pripadnicima nekog od crkvenih laičkih pokreta) koji su to shvatili i kojima je zaista stalo do te djece. Njihov primjer dokazuje da su naša djeca itekako zainteresirana i za Boga i za Crkvu. Možda bismo se trebali zapitati predstavljaju li plodove vjeronauka ocjene u imeniku ili osobna vjera djece potvrđena radosnim dolaskom na nedjeljne mise.
Na poseban sam se način dotaknuo djece, jer je i naša pažnja u ovom vremenu usmjerena na dijete Isusa. Nije li vrijeme došašća prikladno vrijeme u kojem se trebamo zapitati koliko nam je stalo do najvažnijeg poslanja kojeg nam je predao Isus, čiji rođendan iščekujemo, koliko nam je stalo do spasenja drugih ljudi, koliko nam je stalo do budućnosti naše djece. Nije li vrijeme da se svatko od nas zapita ima li vjeru koju može nekome predati i živi li kršćanske vrijednosti koje može nekome usaditi.
Sretan i blagoslovljen Božić!
Još uvijek imamo vremena nekome tko je daleko od Boga ovaj Božić učiniti sretnim i blagoslovljenim. Ne mislim pri tome samo na one koje ćemo usrećiti nekim darom, pa makar se radilo i o materijalno najpotrebitijima, već prvenstveno na one koji su potrebni Božjeg milosrđa i Božje milosti. Pokušat ćemo učiniti sve da u tome uspijemo, ako sami cijenimo vlastitu pripadnost Bogu i Crkvi i ako se ne ubrajamo u mlitave i nezainteresirane.
Budući su nam djeca posebno u mislima, pozivam djedove i bake da iskoriste zimske praznike, da pozovu unuke k sebi i da im prenesu vjeru, ako su njihovi roditelji i vjeroučitelji zakazali. Imajmo na umu da u tom poslanju nismo sami i da će Duh Sveti itekako poduprijeti naše napore.
Sretan Vam i blagoslovljen Božić. Neka vas obraduje uspjeh dovođenja barem jedne duše bliže Bogu!
Autor: Josip Lončar; Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
