Pobožnost Golgote – sedam Isusovih riječi na križu Pobožnost Golgote zamišljena je kao molitva za sva pitanja života, osobito za prestanak pobačaja u svijetu i domovini. Sastoji se od dva dijela: razmatranja Sedam posljednjih Spasiteljevih riječi na križu te molitve krunice Gospe Žalosne. Može se moliti odjednom ili kroz sedam uzastopnih dana; zajednički ili osobno

Foto: Pixabay

1. »OČE, OPROSTI IM, JER NE ZNAJU ŠTO ČINE!«

Zaista, svijet ne zna što čini… Poslan nam je »Jaganjac Božji, koji oduzima grijehe svijeta«, Onaj koji jedini može i želi u potpunosti iscijeliti čovjeka i čovječanstvo; Onaj koji je sam »Put, Istina i Život« i »koji je došao uništiti djela đavolska« jer čezne »da svi život imaju i to u obilju da ga imaju«. Međutim, mi smo Ga odbacili, prezreli i razapeli. Ljubav je udarena u samo srce svoga bića. Dok se predragocjena Krv sa Golgote slijeva iz bespomoćnog Tijela na križu sramote, svim vjekovima odzvanja vapaj Nevinoga: Oče, oprosti im, oprosti im…! Što su jače Tvoje boli, Ti, Sveti i Predani, još snažnije prosiš i zaklinješ Blagoslovljenog: Oče, Abba, smiluj im se, nisu svjesni…! Znao je Tata da će Njegovo Dijete od samoga početka postojanja naići na nerazumijevanje i sjene ljudskih osuda i zlobe, znao je Stvoritelj da je svako stvorenje od začeća podložno bolima rasta i odrastanja, kao biljčica u pustinji i kao zvanje u pozvanima. Zato je u svojoj Providnosti našao Djevojku, koja je sada Žena pod mučilištem Jedinorođenca, s nečuvenim poslanjem: ljubiti odmah, ljubiti zauvijek, ljubiti bez obzira, ljubiti do kraja, ljubiti savršeno. Samo Ga je Marijino Srce tako ljubilo; samo je u Majci našao tu ljubav koja Ga je sačuvala od orkana ljudskih mržnji i osuda; samo je Ona bila dostojna i pravedna da Ga primi i da Ga ljubi kao što Ga ljubi Otac. Zato Isus na križu ponavlja, sasvim sigurno, Majčine riječi: Oče, Adonaj, nemoj ih kazniti , uistinu ne znaju kakvo zlo rade, Njemu, Tebi, sebi, svojima, budućnosti …! No, sve se ponavlja, iz sekunde u sekundu. Nema mira, jer je »Mir naš« razapinjan u srcima i savjestima, dan i noć, na sve četiri strane svijeta, u svim dobima svoga postojanja. Pa ipak, Bog se ponovno i ponovno začinje i rađa u svojim malenima. Sa svakim djetetom opet silazi u vrtloge svijeta, nudeći Sebe. Svako je začeće neusporedivo čudo, jer je čudo života. Svako je dijete odraz onog Djeteta Božanskog, koje se udostojalo biti embrij i biti fetus. U svakom je djetetu slika Poniznoga i Svevišnjega. Zato je svaki abortus strahota pred licem anđela, jecaj na usnama Jahvinim, tragedija i trauma u besmrtnim dušama Njegove zavedene dječice… Oče, oprosti nam, ne znamo što činimo. Oče, oprosti svijetu, ne zna što čini. Oče, oprosti ranjenima gluposti ma, probodenima zlom, oskvrnutima lažima, zaluđenima reklamama, opsjednutima obzirima, oprosti zlostavljanima neprijateljskim šibanjem i bičevanjem, onim čudnim ljudima koji su nekako čudno zaboravili da su maleni i slabi, kao što su maleni i slabi još nerođeni, naši bližnji, još sakriveni posteljicom… Koji ne vide Isusa nerođenoga u nerođenim blizancima Spasitelja. Koji opravdavaju krv ne prizivajući Krv. Koji razapinju tijela ne gledajući na raspeto Tijelo. Oče, oprosti! Tisuću puta, u kajanju i suzama, vapim i slamam svoje srce pred Tvojim slomljenim Srcem: Oče, oprosti! Oprosti zbunjenost, neodlučnost, slabost, strah, nevjeru, nedoumicu, sablazan, izgubljenost, oholost, drskost, prljavštinu, vezanost, ogorčenost, žalost, nasilnost, hladnoću, ispraznost, jad i bijedu svoga stvorenja! Oče, oprosti i dozvoli, da nerođena ubijena dječica postanu naši zagovornici i sveci, braća i sestre u Tvom zagrljaju, oni koji će nas, poput Isusa, braniti u duhovnim bojevima i tjelesnim padovima…

Oče, oprosti. U Isusovo sveto ime. Amen.

Dodajem ovom razmatranju svoju molitvu:
Oče naš, 10 Zdravo Marija i Slava Ocu.

KLANJAMO TI SE RASPETI KRISTE
SPASITELJU ROĐENIH I NEROĐENIH
SINE BOŽJI I KRALJU NEVINIH
BOŽANSKO DIJETE BOGORODICE MARIJE
SMILUJ SE NAMA I CIJELOME SVIJETU!
PO SVOJOJ KRVI, OBRANI NAS!
PO SVOJIM RANAMA, OSLOBODI NAS!
PO SVOJOJ RIJEČI, SPASI NAS!

2. »JOŠ DANAS ĆEŠ BITI SA MNOM U RAJU.«

Ove iste riječi, vjerujemo, čuju deseci milijuna pobijenih u majčinim utrobama godišnje u svijetu. Čuju svojim duhovnim ušima, svojim srdašcem malenim kao točkica na papiru, kao najmanja pahuljica snijega, sitnim kao… Gorušičino zrno! Od takvoga zrna izraste krošnjasto stablo koje pruža hladovinu čovjeku i zaklon životinjama. Kada bismo imali vjere kao gorušičino zrno, rekao si, Gospodine! Barem toliko malo vjere, barem toliko malo povjerenja u Tvoje putove i vodstvo. Plod takve vjere pružao bi nam hladovinu u teškim, napornim, umarajućim danima suhoće i pustinje. U nama bi topio ono prizemno, kao životinjsko i očuvao ono divno, ljudsko. Jer, pozvani smo biti ljudi jedni drugima. Da bismo bili dobri kršćani, moramo najprije biti dobri ljudi. Dobri ljudi uskom cestom žrtvi i jeruzalemskim uličicama boli svoj križ nose i pronose kroz zlatna vrata Neba. Raj je vječna slava prezrenih i neprolazno blago siromašnih. „Ne boj se, stado malo…“ Ne bojte se, najmanji jaganjci Krista Kralja… Nakon kratke patnje, zaklani će vam Jaganjac otvoriti teška vrata Očeva doma! Gledajte, nerođeni, kako ste Mu slični! Položeni u majčinoj utrobi, poput Isusa na križu. Sakaćeni, ranjeni, u krvi raspeti, odbačeni i bačeni, prezreni. „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega, primate u baštinu Kraljevstvo, pripravljeno za vas od postanka svijeta“. Ne, nema demon i strahota smrti zadnju riječ: nevini nerođeni ulaze u Dvore Očeve, praćeni pjesmom anđela. No, što je s onima koji ostaju, nakon njihovog odlaska? Hoće li pritisnuti životom, izabrati vječni život ili vječnu smrt? Vječno življenje ili vječno umiranje? Hoće li poći za desnim ili za lijevim razbojnikom, blagoslivljajući Boga koji prašta i „iskazuje milosrđe tisućama koljena“ ili pogrđujući i osuđujući Njega, koji nudi ruku spasenja i pomirenja? Molim za njih! Vapim za njih! Želim da se radujemo u Raju! Čeznem ih vidjeti s dušama njihove dječice, u vječnom zajedništvu ljubavi i radosti! Još danas… Danas, tu, sasvim blizu, odjekuju vapaji nedužnih. Danas, preko puta, nekoliko metara ili nekoliko kilometara, umire i onaj koji je digao ruku na nebranjenoga i slabijega. Danas, sada, Život i Smrt vode ogorčenu borbu za dragocjene duše stvorene da žive, ljube, nadaju se, vjeruju. Oče, u sveto Isusovo ime, budi milosrdan nama i cijelome svijetu! U savjesti toga svijeta okaljana krvlju slabih i nemoćnih, odjekuje plač Majke iz Fatime: „Djeco, pogledajte kolike duše odlaze u pakao… Zbog  grijeha… Pogledajte užasnu muku njihovu… Obratite se! Činite žrtve! Vršite pokoru! Obratite se! Molite da se duše spase, puno molite…!“

Marija zna. Majka je vidjela kako razbojnik s lijeva odbacuje Božju milost. U jednom trenutku, zauvijek. Kako je prestrašan ovaj rat za duše. Kako je bezobzirno zlo koje napada i muči, davi, slama čovjeka koji mu dopušta slobodu svojom slobodnom voljom! Oče, budi nam milosrdan. Oče, pozivamo se na Krv Tvoga Sina: budi nam milosrdan! Oče, poradi Rana Tvoga Mesije, budi nam milosrdan. Dovedi krive k obraćenju i dozvoli se isprositi glasovima ubijene dječice, koja u Tvom Raju mole za svoje progonitelje. Još danas… Mogu molitvom i žrtvom izmoliti spasenje onih kojima neprijatelj krade Raj. Ako si, Gospodine, oprosti o zlikovcu, nećeš li i meni, koji sam teško sagriješio protiv Tebe? Kajem se, oprosti mi. Amen.

Dodajem ovom razmatranju svoju molitvu:
Oče naš, 10 Zdravo Marija i Slava Ocu.

KLANJAMO TI SE RASPETI KRISTE…

3. »ŽENO, EVO TI SINA! SINE, EVO TI MAJKE!«

Sin vidi Ženu, a predaje Majku. Sin Majke misli na sina neke druge majke. Dijete na križu ohrabruje Majku, nazivajući ju Ženom. Jer odsada prestaje biti samo Njegova Majka. Nova Eva – Ave Maria. Majka orošena Njegovom Krvlju i zalivena suzama boli, postaje „Žena odjevena u Sunce, a pod nogama joj mjesec“. Tama u kojoj mjesec stanuje, onima koji su Njezini postaje obasjana Suncem, koje je začela i rodila. Majko, moraš biti Žena! Moraš preuzeti na sebe sve Ivane svijeta. Moraš se suočiti sa zmijom i smrskati joj glavu! Moraš okupiti učenike, ispričati im početke, osnažiti im vjeru, utvrditi im ljubav, jer Ti si odgojila Boga koji je Ljubav! Oni u Tvojim očima moraju vidjeti moje oči, da bi gledali i progledali, da bi vidjeli i u Tvome zagrljaju osjetili Mene, kojega si grlila i ljubila! Više ne pripadaš samo Meni; odsada si Majka svakoga koji stoji pod križem i očekuje uskrsnuće i pobjedu. Bog Stvoritelj želi da svaka žena bude žena i da svaka majka bude majka. Kakvu nenadoknadivu štetu čine sebi žene i majke kada se lišavaju svoga majčinstva i ženstvenosti. Kako je nepojmljivo velik zločin pobačaja, koji majci oduzima plod utrobe i čini njezinu ženstvenost mrtvom. Da: svakako, gdje su toliki Ivani, koji bi trebali prihvatiti majku i ženu i osigurati joj utočište, brigu i zaštitu? Isuse, zašto toliki muškarci bježe ispod križa, ostavljajući prevarene i ponižene žene i majke bez zajedničkog blagoslova kojim je njihovo djetešce, puštajući da pate njihova tijela i njihove duše, oskvrnute, paralizirane, sa neprestanom traumom protuljudskog čina koji ostavlja tako duboku brazdu na njihovom srcu? Svi nerođeni i svaki nerođeni u Majci Mariji ima novu majku i nebesku utjehu. Vjerujem, da Ona moli za prevarene. Vjerujem, da Majka plače za odbjeglima. Vjerujem, da Marija zove na Golgotu sve uništene: ta Ona je jedina istinska Majka i jedina uistinu Žena. Odabrana, još prije vjekova, da nosi Blagoslovljenoga. Bog je svoga Sina prepustio Ženi i Majci, da pokaže kako je nedokučiva veličina žene i majke. Samo utroba žene čini ju majkom po neusporedivom daru začeća nove osobe… Klanjam se svakoj trudnici, jer je svaka kraljica. Majko Marijo, Ti šutiš pod križem Krista, jer želiš da Svemir zapamti samo Njegove riječi. Ti plačeš i moliš, kao nebrojene majke i žene od početka do svršetka svijeta. Ti uzimaš Ivana za sina, slušajući Sina Isusa. Ti si službenica Božja, vjerna čudesnom trenutku susreta s arkanđelom u Nazaretu: „Neka mi bude po tvojoj riječi“. Znala si da će Ti „mač boli probosti dušu“ ali sada vapiš suzama i prošnjom, da „mač Duha – Riječ Božja“ probode duše onih koji su na putu u propast, da se trgnu i da svoje rane stave u Rane Njegove. Moli za nas grešnike, sada i na času smrti naše… O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo… Izmoli ženama i djevojkama hrabrost, kakvu si Ti imala gledajući umirućeg Sina. Izmoli im odvažnost, da usprkos protivnicima života – kao Ti onda vojnicima – ostanu postojane i čvrste, odlučne i neslomljive, jer moraju gledati u nedjelju a ne prestravljene ostati u petku. Prisjeti ih na posljednje Isusove riječi: podsjeti ih da imaju Majku! I da njihova djeca imaju majke. Makar su malena, nevidljiva očima: takva, kakav je bio nerođeni Isus u posteljici Tvoje utrobe. Postelja u koju si umotala Njegovo mrtvo tijelo, postala je ubrzo prvi svjedok uskrsnuća. Daj, Majko, isprosi od Svevišnjega da isti ushit dožive i one majke, koje su svojom odlukom ostale bez sinova i kćeri. Neka i njima zasja Uskrsnuli Bogočovjek. Da, tako neka bude, po Tvom zagovoru. Amen.

Dodajem ovom razmatranju svoju molitvu:
Oče naš, 10 Zdravo Marija i Slava Ocu.

KLANJAMO TI SE RASPETI KRISTE…

4. »BOŽE MOJ, BOŽE MOJ, ZAŠTO SI ME OSTAVIO?«

Raspeta tijela na mučilištu „drva prokletih“ Gospodin Majku naziva „Ženom“ a Oca „Bogom“. Tijekom svoga proputovanja našim svijetom, uvijek si našeg Boga nazivao Ocem, a sada, u zadnjim uzdasima života vičeš „Eli, Eli…“ Je li to znak, da je On mjerodavan u pitanjima ljudskog trpljenja? Je li Otac nebeski silan Bog u nemoćima ljudske patnje? Kažnjava li nas za grijehe kao Bog a iskazuje nam milost kao Otac? Možemo li uopće odvojiti ova dva sveta pojma jedan od drugoga: jer, naš Bog jest Otac i Otac jest Bog, pravi i jedini. Isuse, čini se da u svojoj bezgraničnoj boli ne vidiš lice ljubljenoga Oca, već samo osjećaš sakrivenu prisutnost Boga koji dopušta da sve zlo svega svijeta pada na tebe u krvavom pohodu nasmijanih zloduha. No, Ti kažeš: Bože moj… „Moj!“ Tvoj Otac ostaje Tvoj Bog, pa makar trpio još više i još dulje. Ne odvajaš se i ne okrećeš od svoga Oca milosrđa, koji se na trenutak kao udaljio od Tebe pod zaslonom Boga pravednosti. Kako svaki čovjek od početka do svršetka svijeta, barem nekoliko puta tijekom svog bivstvovanja u očaju ili razočaranju, u ljutnji ili strahu, pita Boga: ‘Zašto si me ostavio?’ taj isti Bog nije mogao ne reći čovjeku: ‘S tobom sam u tvojim bolima’ na jasniji način, već ovom slikom zabilježenom za vjekove – Njegov vlastiti Sin ulazi u istu groznicu i u isto pitanje. Isus je sa mnom u mojim sumnjama i u mojim ranama. Možda i nerođeno djetešce pita, bježeći pred skalpelom i nijemo vičući iz plodne vode: Što sam ti skrivio, Bože moj, zašto me ne čuješ, zašto si me napustio…! Da, čini se, ali samo se čini, da On šuti. Zar tolike majke i toliki očevi ne trgaju svoja srca vapijući s užasom Zašto si nas ostavio… S ovim teretom, s ovim problemom, u ovoj smrti… Prije pobačaja, u vrijeme pobačaja i nakon pobačaja, otac i majka i njihovo dijete, svi troje na svoj način sudjeluju u ovom vapaju s Golgote. Imaju i nemaju pravo to pitati. Jer, sve što Bog čini, kao Otac čini. I sve je dobro. Mi nismo suci, ne znamo budućnost: „naši putovi nisu Njegovi putovi“ i obrnuto. Zar bi bilo moguće uskrsnuće, da nije bilo smrti? „Imamo takvog Velikog Svećenika, koji je u svemu bio sličan nama… Koji savršeno zna kroz što čovjek prolazi, jer je sam ušao u sve ljudske nevolje i muke…“ Dakle, želim reći, pobačaj nema opravdanja niti ikakvog smisla. Jer, da ima, mogli bismo zaključiti da je i Isusu određena pravedna kazna, ubijajući Ga u teškim mukama. Onda su i sve ostale žrtve nepravde pravedno ubijene, zatvarane, mučene. Onda grijeh i smrt imaju zadnju riječ. Ako je pobačaj opravdan, onda se svako drugo zlo smije opravdati. Ako mogu uništiti malenoga, onda mogu i hoću nasrnuti i na sve ostale oko mene. Ja ipak čujem nečujni odgovor Boga Sabaota, koji nevidljivo grli svoje Dijete udova razapetih na okrvavljenom drvu: „Tu sam, gledam i plačem. Moj je narod tako odlučio, srcem i umom, snagom i dušom. Mene razapinju u tebi. No, moraš proći kroz osamljenost i svaku drugu muku, da jednom, kada svane drugi dan, onaj Dan, povjeruju da je Pastir postao Janje i da sam ih i u tom preziru moga Sina i dalje ljubio…“ Žrtve su abortusa i dijete i njegovi roditelji i medicinari i prijatelji i svi oni koji sudjeluju u krvoproliću nevinih… I Kajfa i Pilat i narod… Pa ipak, postoji radosna vijest; Otac je oprostio ubojstvo Sina, Bog oprašta ubojstvo svoje nerođene djece, samo ako pogledaš u križ i zavapiš za vojnikom: „Ovaj uistinu bijaše Sin Božji!“ Amen.

Dodajem ovom razmatranju svoju molitvu:
Oče naš, 10 Zdravo Marija i Slava Ocu.

KLANJAMO TI SE RASPETI KRISTE…

5. »ŽEDAN SAM«

Gospodine Isuse, jednom si rekao ženi Samarijanki: „Da znaš tko je ovaj s kojim razgovaraš, molila bi ga da ti dadne vode žive, da više ne žeđaš“. I ne samo njoj, tolikima si ponudio i dao „živu vodu“, snagu da budu Tvoji učenici i svjedoci Radosne vijesti evanđelja. Duh Sveti, Duh Oca i Sina, živa je voda koja struji kroz biće svakog poznavatelja Istine i po svakome koji kroči Putem bez prečaca, jedinim Putem koji vodi u Kraljevstvo. Ti, Gospodine, koji si dao svijetu ovu vodu živu jedinu moguću da ispuni žedna srca, sada sam žeđaš na križu i nema onoga tko bi Te napojio u Tvojoj žeđi za sućuti i ljubavlju. Podigli su Te visoko, tako da Ti ni majka ne može dodati kap vode kao ni svoje suze kojima bi Ti očistila rane. Namjerno su Te postavili u najstrašniji položaj, da sve gledaš a nikoga ne vidiš, da sve slušaš a ništa ne čuješ, da Te svi mogu povrijediti a nitko Ti ne mogne pomoći! Baš kao nerođenoj djeci. Doslovno kao nerođenoj dječici. Zakonom je moguće ubiti i ostati u redu. Ubojstvo se reklamira i odobrava. Veličine svijeta iživljavaju se nad najmanjima, koristeći ih u svoje prljave, smrtonosne igre i svrhe. Liječnik kaže: „Gospođo, to je nakupina krvi. Slobodno se riješite problema“. Roditelji kažu: „Kćeri, još si mlada, bit će još djece. Budi pametna i obavi to“. On kaže: „Nismo još spremni. Evo ti novac. Riješi se toga“. Prijatelji ponavljaju: „Ma nije to ništa. Nisi ni prva ni zadnja. Neće te boljeti“. Svijet kaže: „Ne slušaj savjest. Slušaj Kneza ovoga svijeta“. Poznato nam je… Čuli smo već to… „On nije Bog. On nema prava na daljnji život. Raspni ga, raspni! Krv njegova na nas i na djecu našu! Tko si ti da nas opominješ? Bolje da te nema, smetaš nam, kamen si nam spoticanja i teret naših života. Ne želimo te, ne trebamo te. Umri. Umri u mukama, zaslužio si“. Tebi su Isuse nijekali božanstvo, nerođenoj djeci niječu čovještvo. Ali, Ti jesi Bog i ona jesu ljudi. Njihova nevina krv miješa se s Tvojom predragocjenom Krvlju. Kao što si Ti žeđao na križu, tako ova nerođena malena djeca žeđaju za ljubavlju svojih bližnjih. Jedino kada nemamo sućuti prema Tebi, o Raspeta Ljubavi, ne možemo imati sućuti niti prema malenima. Kad čovjek ne priznaje Tvoje božanstvo, ne će priznati ni njihovo čovještvo. Ako se okrenem od Tebe, okrenut ću svoje srce i od manjih i slabijih od mene. Ratovi, logori, zvjerstva, robovi, nasilje svih vrsta, droga i kocka, preljubi i ubojstva to dokazuju. Čovjek bez Boga postaje čovjek bez sebe. A bez sebe gubi svijest i o bližnjima. „Žeđam!“ kažeš. Isuse, čega si žedan? Zar samo gutljaja vode? Ne, nego pravde i milosrđa. Ne samo za sebe, već i za sve koji su poput Tebe žrtve ljudskog sljepila i tvrdoće srdaca. Žeđaš, Sine Boga živoga, za učenicima dostojnim Učitelja. Žeđaš za istinskim djelima ljubavi. Žeđaš za odvažnima u Duhu Svetom koji bi Te nosili u svaki kutak napaćene zemlje. Žeđaš za onima koji blagoslivljaju a ne proklinju. Žeđaš za čistim srcima i svetim dušama. Žeđaš vidjeti kako svijet živi milosrđe prema malenima, jer još su vremena milosrđa. Žeđaš raširenih ruku i ranjena tijela: Tvoja je Crkva Tvoje Tijelo. Ranjena je Crkva čiji vjernici odobravaju pobačaj i sva ostala zla uperena protiv života i čovjeka. Neka Tvoja Krv, Jaganjče, prekrije zločine i osnaži klonule. Neka Tvoja Krv satre đavla i njegove zloduhe. Neka Tvoja Krv donese pobjedu života nad smrću. Jer „Krv Kristova čisti nas od svakoga grijeha“. Duše pobačaja, u ime Kristove svete Krvi, odstupi od nas, podredi se Raspetom Gospodinu i snagom Njegova uskrsnuća nikada se ne vraćaj da nam naštetiš. U Isusovo Ime, amen.

Dodajem ovom razmatranju svoju molitvu:
Oče naš, 10 Zdravo Marija i Slava Ocu.

KLANJAMO TI SE RASPETI KRISTE…

6. »OČE, U TVOJE RUKE PREDAJEM DUH SVOJ!«

„Ranili ste i ubili moje tijelo. Ali moj duh će živjeti vječno, u zagrljaju Očevu“. Posljednje Isusove riječi upućene su Ocu. Potpuno predan u Njegovu volju, u svim životnim prilikama, Bog ostaje Otac, Abba, nebeski Tata koji bezgranično ljubi i spašava. Bezgranično ljubi grešnika i želi ga spasiti. Traži, na sve moguće pa i nemoguće načine, sinove i kćeri, koji u svojim slabostima odlaze od Njega, okrećući Mu leđa. Za njih je Krist podložio svoja leđa bičevima i svoje tijelo čavlima. Neprestano Oče pozivaš djecu svoga Srca, da se vrate u Tvoj zagrljaj, gdje su jedino sigurna i zaštićena od „strijela zloga“. Kad bi svijet spoznao ljubav Očevu! Moj Bog je moj Otac! Imam Tatu u Nebu, koji je stvorio zemlju i koji me čeka, jer me vječno želi ljubiti, radovati se meni, nagrađivati me, biti sa mnom! Oče sveti, Oče milosrdni, Oče blagi, Oče dobri, ljubim Te, klanjam Ti se, zazivam Te, slavim Te, blagoslivljam Te, veličam Te! Moja je najveća želja, na kraju mojih dana ponoviti sa Isusom Spasiteljem: ‘Oče, u Tvoje ruke predajem duh svoj!’ Razmišljam li o kraju svog ovozemaljskog postojanja? Ludo je i nerazborito zanemariti ovu misao, koliko god mi bila teška i neprihvatljiva. Koliko god me plaši. Zar ne vidim, kako svakoga trenutka, negdje netko, mnogi i neizbrojivi, u svim plemenima, narodima, jezicima i vjerama odlaze s ovoga svijeta, ostavljajući sve što su stekli i imali. I svakoga tko je uz njih bio i postojao. Da, smrt je stvarnost. I Krist je Božji zato ušao u smrt, da znam sasvim sigurno da ne odlazim sam i da ne odlazim u nepoznato! „U Kraljevstvu moga Oca mnogo je stanova… Idem pripraviti vam mjesto… Velika je plaća vaša na nebesima… Oko nije vidjelo, uho nije čulo, srce čovjeka ne može pojmiti što vas čeka ondje… I otrt će svaku suzu s očiju, jer smrti više neće biti…“ Umrijet ću ja i umrijet ćeš ti. Jednom ćemo zatvoriti oči, da ih više ne otvorimo za ovaj svijet. Ovo je moja usrdna, neprestana molba, da mogu tada izgovoriti, barem u srcu: Oče, u Tvoje ruke… Stoga se ne bojim smrti. Ona nema vlasti nad mojim životom, razmišljanjima, djelima, planovima, duhovnosti. Vraćam se k Ocu, koji je Ljubav. Moji su grijesi prekriveni Krvlju Janjeta i Kralja, moj je dug otplaćen, smrt je pobijeđena u meni, ja ću živjeti i ljubiti i pjevati svome Ocu kroz svu vječnost, aleluja! I ondje ću susresti sve nevine, malene, sve žrtve progona i nepravdi, sve sirote i ubijene, sve omalovažene i slomljene ljudskom ohološću, zavišću, nasiljem. Tamo me čeka pjesma pobjede i uskrsa milijardi nerođene djece, otkupljene Kristovom smrću i uskrsnućem. Razmišljam ovako; kad bi barem oni što danas odlaze usmrtiti svoje čedo u utrobi, pomislili na tren o svojoj skoroj smrti… O sudu, o Božjoj pravdi, o krajnjoj ozbiljnosti Stvoriteljeva lica dok pita besmrtnu dušu čovjeka: ‘Što si to činio sa svojim životom, sa životom svoga bližnjega?’ Ne, nisu to priče niti bajke, niti je zastrašivanje niti prijetnja paklenim ognjem nekih srednjovjekovnih propovjednika, kako se svijet znade rugati. To je stvarnost ljudskog života, naših odabira i odluka. Postoje samo dva puta i dva ploda tih putova: smrt i život, prokletstvo i blagoslov, nesreća i sreća, Bog ili sotona. Odabravši pobačaj, tolike će duše na kraju, svezane i upetljane u niz razočaranja i ogorčenosti, povrijeđene sa svih strana, klonule i iznemogle od silnih udaraca života, ne poznavajući Mesiju i ne kajući se za zlo, zapravo baštiniti isto zlo u vječnoj tami. Bože, smiluj se. Oče, milosrđe! Predajem svoj duh… Predajem Tvoje, Tebi. Predajem sebe Nebu. Predajem malene Tebi, najvećemu, Svesilnomu. Njihovom i svome Ocu. Budi im vječna nagrada. Amen.

Dodajem ovom razmatranju svoju molitvu:
Oče naš, 10 Zdravo Marija i Slava Ocu.

KLANJAMO TI SE RASPETI KRISTE…

7. »DOVRŠENO JE!«<

Isus, započinjući svoje propovijedanje i javni život, u sinagogi u rodnom mjestu kaže: „Danas se ispunilo ovo Pismo koje ste čuli svojim ušima“. Dvostruko ispunjenje, u početku djelovanja i na samom kraju ljudskog života Spasitelja na zemlji. Sve u najmanje detalje sukladno s Pismima. Tako je moralo biti. U Galileji, silom Duha začinje se Život i Svjetlo svijeta: uskrsnuli Gospodin poziva učenike „Idite u Galileju, tamo ćete me vidjeti“. Početak i svršetak, Alfa i Omega, od uboge štalice do gruboga križa. Uz Majku, kako u jaslama, tako i na mjestu smaknuća. Dovršena je misija, smrt prikovana s Kristom na križu. Više nitko ne mora patiti besmisleno, nitko ne mora biti rob zla. Dovršeno je puko tradicionalno vjerovanje, ispraznosti površinskog štovanja Boga; On gleda srce i želi da Ga srcem ljubimo, u potpunosti da Mu pripadamo i Njemu svojevoljno služimo. Dovršeno je naučavanje, dana je Knjiga, ustanovljena je Crkva učenika, koji će za pedeset dana primiti Duha Tješitelja i Branitelja. Prenesimo to i na naše razmatranje: kad se jednom pogubi nevino nerođeno dijete, ono se više ne može vratiti . Rana ostaje, iako može zacijeliti, ožiljak će i nadalje povremeno peći i smetati. Uskrsnuli Isus pokazuje svoje rane apostolima: one nisu zaboravljene, izgubljene, izbrisane. One su tu. Pobačaj boli. Boli Gospodina, boli dijete, boli roditelje. Boli anđele koji su svjedoci krvoprolića. Rana treba melem Božjeg oprosta i pokajanja čovjeka, što zajedno tvore novi život duše, koja mora započeti hod u živoj vjeri i naporima da protjera oblake prošlosti. Da, u pobačaju je dovršen život nedužnog stvorenja Jahvina, kao i mogući životi njegove/njezine djece i djece njihove djece… Čitave generacije uništene, zbog čega? Zbog koga? Međutim, pjevaj hvale Magdaleno, jer uskrsnu Janješce! – dok god smo prikovani uz zemlju možemo biti prikovani i uz slavni križ Otkupitelja Isusa. Možemo se obratiti, živjeti vjeru srca djelima, svjedočiti o Božjoj nezamislivoj, neopisivoj ljubavi! Grijeh abortusa, kao i svaki drugi grijeh, izgubio je moć uništenja na križu Gospodnjem! Ako zavapim i pozovem se na Krv sa Golgote, moj je grijeh uništen prije nego me sam može uništiti, aleluja! „Nisi došao da sudiš svijet već da se svijet po Tebi spasi, Isuse!“ Duše dječice koja nisu ugledala danjeg svjetla, sada prebivaju u Tvom sjajnom svjetlu u Nebesima. No, za njihove roditelje i sve one koji ih nisu željeli, borba se nastavlja i još je neodlučen ishod iste. Stoga se trudimo, da ukažemo na milosrđe Božje, svima koji su svjesno ili nesvjesno, slobodno ili pod nekom prisilom, dopustili da im zli otme blagoslov i ukrade Božji dar. Molim za obraćenje krivih. Molim za svoje obraćenje. Molim da se više djeca ne ubijaju, već da se rađaju, sretna i zdrava, da žive na slavu Božju i na radost svojih bližnjih. Molim da se Gospodin proslavi po našem trpljenju i nastojanju da maleni žive. Molim da nitko ne osuđuje nikoga, već da svi gledamo istu Slavu, koja nam se „u punini vremena“ objavila u osobi ISUSA KRISTA, raspetog i uskrslog, kojemu neka je svaka čast i hvala, u sve vjekove, amen.

Dodajem ovom razmatranju svoju molitvu:
Oče naš, 10 Zdravo Marija i Slava Ocu.

KLANJAMO TI SE RASPETI KRISTE…

Book.hr