Foto: Screenshot
„Ja ću trpjeti na tijelu, na mesu i na krvi, da bih zadovoljio za grijehe tijela i krvi”
Isus ih je slušao kako govore, skrštenih ruku i gledajući ih jednoga za drugim. Sada ‘On’ daje znak da će govoriti pa kaže: „Sin čovječji bit će predan u ruke ljudske, jer je ‘On Sin Božji’, ali je i ‘Otkupitelj čovjeka’. A nema otkupljenja bez trpljenja. Ja ću trpjeti na tijelu, na mesu i na krvi, da bih zadovoljio za grijehe tijela i krvi. Moja će patnja biti i moralna, da bih zadovoljio za grijehe duha. Bit će potpuna. Zato u određeni čas ‘Ja’ ću biti uhvaćen i to u Jeruzalemu i pošto mnogo pretrpim krivnjom ‘Starješina i Velikih Svećenika, pismoznanaca i farizeja’, bit ću osuđen na sramotnu smrt. A Bog će dopustiti da tako učine, jer tako mora biti, budući da sam ‘Ja’ Jaganjac za ispaštanje grijeha cijelog svijeta. I umrijet ću na vješalu u moru muka, koje će sa mnom podijeliti moja Majka i mali broj osoba, a poslije tri dana, samim svojim božanskim htijenjem, ‘uskrsnut ću na vječni i slavni život’ kao Čovjek i povratit ću se da budem ‘Bog na Nebu s Ocem i s Duhom’. Ali, prije toga, morat ću pretrpjeti svaku sramotu i imati srce probodeno od ‘Laži i Mržnje’.”
„Ni na kakav način Ti ne smiješ to dopustiti”
Zrakom toplog i mirisnog proljeća prolomi se ‘skupni povik’ sablažnjenih.
Petar i sâm sablažnjen, užasnuta lica, uzme Isusa za ruku i povuče ga malo na stranu govoreći mu potiho u uho: „Ah, nikako, Gospodine! Ne govori to. To ne valja. Vidiš li? Oni se sablažnjuju. Ti se umanjuješ u njihovu poimanju. Ni na kakav način Ti ne smiješ to dopustiti; nešto takvo ‘Tebi’ se neće dogoditi. Zašto, onda, to iznositi kao istinito? Ti se u poimanju ljudi moraš neprestano uzdizati, ako se želiš potvrditi. Čak bi morao završiti s posljednjim čudom, kao na primjer da ‘spališ’ svoje neprijatelje. Ali, nikada da se toliko poniziš, te postaneš sličan kažnjenom zločincu.” I Petar izgleda kao učitelj ili zdvojni otac koji zabrinutom ljubaznošću kori sina koji je izrekao neku ludost.
Isus koji je bio malo sagnut da čuje ‘Petrovo šaputanje’, uspravi se strog, oči mu sijevaju plamenom, ali plamenom gnjeva, pa poviče snažno, da čuju svi i da bude pouka svima:
„Nosi se od Mene ti koji si u ovom času sotona, koji mi savjetuješ…”
„Nosi se od Mene ti koji si u ovom času sotona, koji mi savjetuješ da ne slušam svog Oca! Ja sam zbog toga došao! Ne radi časti! Ti me pokušavaš navesti na zlo time što me savjetuješ na oholost, na neposlušnost i na strogost bez ljubavi. Odlazi! Ti si mi na sablazan! Ne razumiješ li da veličina nije u častima, nego u žrtvi i da nije ništa izgledati ljudima kao crv, ako nas Bog smatra anđelima? Ti, ludi čovječe, ne razumiješ što je Božja veličina i Božji razum, pa vidiš, sudiš, osjećaš, govoriš po ljudsku.”
„Ljubav mora biti svjetlo, a ne tama. On je od nje učinio tamu i njom obavio duh”
Jadni Petar osta shrvan pod strogim ukorom; ukloni se sav potišten i plače… To nije radosni plač od prije nekoliko dana. To je očajni plač čovjeka koji je sagriješio i uvrijedio onoga koga ljubi. A Isus ga pušta da plače. Izuje se, podigne haljine, te pregazi potok. Ostali ga slijede u šutnji. Nitko se ne usuđuje reći ni riječi. Na začelju je jadni Petar, a uzalud ga tješe Izak i Revnitelj.
Andrija se okreće više puta da ga pogleda, a onda šapće nešto Ivanu koji je sav skršen. Ali, Ivan trese glavom u znak nijekanja. Tada se Andrija odluči. Potrči naprijed. Stigne Isusa. Poziva tiho s vidljivim drhtanjem: „Učitelju! Učitelju!…”
Isus pušta da ga doziva više puta. Napokon se okrene ozbiljan pa upita: „Što hoćeš?” „Učitelju, moj je brat potišten … plače …” „To je i zaslužio.”
„Istina je, Gospodine. Ali, on je ipak čovjek. Ne može, uvijek, govoriti dobro.”
„Danas je, stvarno, govorio posve loše”, odgovara Isus. Ali, već je manje strog i iskrica smiješka ublažuje božansko oko.
Andrija se oslobađa i povećava svoj zagovor u korist brata. „Ali, ti si pravedan i znaš da ga je ljubav prema Tebi nagnala da pogriješi …” „Ljubav mora biti svjetlo, a ne tama. On je od nje učinio tamu i njom obavio duh.” „Istina je, Gospodine. Ali, ovoji se mogu ukloniti kadgod se hoće. To nije isto kao kad je sam duh mračan. Ovoji su nešto izvanjsko. Duh je unutrašnjost, živa jezgra … Nutrina moga brata je dobra.”
„Neka, onda, ukloni ovoje što ih je postavio.”
„Tko mnogo prima mora mnogo davati…”
„Gospodine, on će to sigurno učiniti! On to već radi. Okreni se i pogledaj kako se je izobličio od plača koji Ti ne tješiš. Zašto si tako strog s njim?” „Jer, on ima dužnost biti prvi onako kako sam mu ‘Ja’ dao čast da bude. Tko mnogo prima mora mnogo davati …”
„Oh, Gospodine! To je istina, da. Ali, ne sjećaš li se Marije Lazarove? Ivana iz Endora? Aglaje? Ljepotice iz Korozaima? Levija? Ovima si ti sve dao… a oni su ‘Ti’ tek dali nakanu da se otkupe … Gospodine! … Ti si me poslušao za ljepoticu iz Korozaima, za Aglaju … Zar me nećeš poslušati za svoga i moga Šimuna, koji je zgriješio iz ljubavi prema Tebi?”
Isus spusti oči na ‘blagoga’ koji je postao ‘smion i uporan’ u korist brata, kao što je to bio, u šutnji, za Aglaju i korozaimsku ljepoticu, pa se njegov pogled sjajno iskri:
„Pođi i dozovi mi svoga brata”, reče, „i dovedi mi ga ovamo.”
„Oh, hvala, moj Gospodine! Idem…”, te potrča poput lastavice.
„Ovamo, veliki nepromišljeni dječače, da ti budem kao otac koji ti briše ove suze”
„Dođi, Šimune. Učitelj se više ne srdi na te. Dođi, on ti to želi reći.”
„Ne, ne. Ja se stidim … Pred malo me je vremena ukorio … Valjda hoće da me još ukori …”
„Kako ga slabo poznaješ! Hajde, dođi! Misliš li da bih te ja htio uvesti u novu patnju? Kada ne bih bio siguran da te tamo čeka radost, ne bih bio uporan. Dođi.” „Ali, što da mu još reknem?” reče Petar i uputi se malo zastajkujući, suspregnut svojom ljudskošću, a gonjen duhom koji ne može biti bez Isusove bliskosti i njegove ljubavi.
„Što ću mu reći?” nastavlja pitati. „Ništa! Pokaži mu svoje lice i bit će dovoljno”, ohrabruje ga brat. Svi učenici, shvaćajući što se događa, gledaju dvojicu braće kako uz njih prolaze i smiješe se.
Dođoše blizu Isusa. Ali, Petar se zaustavi u posljednjem času. Andrija ne okoliša. Snažno ga gurne, kao kad se hoće lađu gurnuti na pučinu i baci ga naprijed. Isus se zaustavi … Petar podigne lice … Isus prigne lice … Gledaju se … Dvije obilne suze skotrljaju se niz crveno Petrovo lice …
„Ovamo, veliki nepromišljeni dječače, da ti budem kao otac koji ti briše ove suze”, reče Isus, te podigne ruku na kojoj je još vidljiv znak kamenovanja u Giskali i sa svoja dva prsta izbriše one dvije suze.
„Ljubav je ne dopustiti da u tebi uhvate korijena zastranjenja”
„Oh, Gospodine! Jesi li mi oprostio?” pita Petar sav se tresući. Uzima Isusovu ruku među svoje i gleda je sa svoja dva oka poput vjernog psa koji hoće da mu uznemireni gospodar oprosti.
„Nikad te nisam udario osudom.”
„Ali, ono prije …”
„Ljubio sam te. Ljubav je ne dopustiti da u tebi uhvate korijena zastranjenja u osjećaju i mudrosti. Šimune Petre, ti moraš biti prvi u svemu.”
„Onda … onda, Ti me još uvijek voliš? Još me voliš? Ne da bih ja htio prvo mjesto, znaš? Dosta mi je i posljednje, ali biti s Tobom, u tvojoj službi … i umrijeti u tvojoj službi, Gospodine, moj Bože!”
Isus mu položi ruku na ramena i stisne ga uz bok. Tada Šimun, koji nije nikako ispuštao drugu Isusovu ruku, obasu je poljupcima … sretan. I šapuće:
„Koliko li sam pretrpio! Hvala, Isuse.”
„Zahvali radije svome bratu. I znaj unaprijed nositi svoj teret s pravednošću i junaštvom. Pričekajmo ostale, gdje su?”
Zaustavili su se ondje gdje su bili kada je Petar dostigao Isusa, kako bi pustili da Učitelj slobodno govori svojem potištenom apostolu. Isus im dade znak da pođu naprijed. A s njima je skupina težaka koji su ostavili posao na njivama i došli pitati učenike.
Isus, držeći još uvijek ruku na Petrovim ramenima, kaže:
„…odreći se ‘staroga sebe’ s njegovim strastima, težnjama, navikama, predajama, mislima i ‘slijediti mene’ sa svojim novim samim sobom”
„Po ovomu što je se dogodilo vi ste razumjeli da je ozbiljna stvar biti u mojoj službi. Njega sam ukorio. Ali, to je bilo za sve. Jer su iste misli bile u većini srdaca, bilo jasno oblikovane, bilo tek u začetku. Ja sam vam ih tako prekinuo; a tko ih još njeguje pokazuje da ne razumije moju ‘Nauku’, moje ‘Poslanje’, moju ‘Osobu’.
Ja sam došao da budem Put, Istina i Život. ‘Istinu’ vam dajem po onom što vas učim. Otvaram vam ‘Put’ svojom žrtvom, utirem vam ga, pokazujem vam ga. Ali, ‘Život’ vam dajem po svojoj ‘Smrti’. I sjetite se da svatko koji se odaziva mojem pozivu i svrstava se u moje redove da bi surađivao u otkupljivanju svijeta, mora biti pripravan umrijeti da bi drugima dao ‘Život’. Zato, tko-god hoće doći za Mnom mora biti pripravan odreći se samoga sebe, ‘staroga sebe’ s njegovim strastima, težnjama, navikama, predajama, mislima i ‘slijediti mene’ sa svojim novim samim sobom.
Neka svatko uzme svoj križ, kao što ću ga ‘Ja’ uzeti. Neka ga uzme, iako mu izgleda odviše sramotan. Neka dopusti da težina njegova križa uništi njegovo ljudsko ‘ja’, kako bi oslobodio njegovo duhovno ‘ja’, kojemu križ nije groza, već, naprotiv, oslonac i predmet čašćenja jer duh zna i sjeća se. I neka me sa svojim križem slijedi. Hoće li ga na kraju života čekati sramotna smrt, kao što čeka Mene? Nije važno. Neka se ne žalosti već, naprotiv, neka klikće, jer će se zemaljska bruka i sramota promijeniti u veliku slavu na Nebu, a bit će nečasno ako je netko kukavica pred duhovnim junaštvima. Vi uvijek kažete da me želite slijediti sve do smrti. Slijedite me, dakle, te ću vas povesti u Kraljevstvo Božje, oporim, ali svetim i slavnim putem, na kraju kojega ćete postići Život bez kraja i bez mijene (promjene) u vijeke (vjekova) (Vječni život).
To će značiti „živjeti”. A poći putem svijeta i tijela znači „umrijeti”. Zato, ako netko bude htio sačuvati život svoj na zemlji, izgubit će ga, a onaj tko izgubi život na zemlji poradi ‘Mene‘ i ‘ljubavi prema mojem Evanđelju‘, spasit će ga. Ali, promislite (svi): što koristi čovjeku ‘zadobiti čitav svijet, ako zatim, izgubi svoju dušu‘?
A pazite još dobro, sada i ubuduće, nemojte se stidjeti mojih riječi i mojih djela. I to bi značilo „umrijeti”. Jer, tko se zastidi ‘Mene i mojih riječi’ posred ludog, preljubničkog i grješnog naraštaja, o kome sam govorio, pa nadajući se da će imati zaštitu i korist, bude im se ulagivao, a odricao se ‘Mene i moje Nauke’ i bacao primljene riječi u nečista žvala svinja i pasa, kako bi od toga imao, kao naknadu izmetine u obliku novca, bit će suđen od ‘Sina čovječjega’ kada ‘On’ bude došao u slavi svoga Oca, s anđelima i svecima suditi svijet. On će se tada stidjeti ovih preljubnika i bludnika, ovih kukavica i ovih lihvara i izbacit će ih iz svoga Kraljevstva (zauvijek), jer u ‘Nebeskom Jeruzalemu’ nema mjesta za preljubnike, kukavice, bludnike, psovače i razbojnike.
A, uistinu vam kažem, da ima nekih ovdje prisutnih između mojih učenika i učenica, koji neće iskusiti smrti, dok ne vide da je osnovano ‘Kraljevstvo Božje’ i sa svojim okrunjenim i pomazanim Kraljem.
Nastave put živo raspravljajući, dok sunce na nebu polagano zalazi.
Iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”; valtortahr.wordpress.com
