Foto: Shutterstock
Ako je tijelo nekog čovjeka bolesno, tada je on osobito osjetljiv na hladnoću, vjetar i druge utjecaje. Čovjekova je duša osjetljiva ako je bolesno njezino „Ja”, pri čemu očekuje da njegovo „Ja” bude toliko maženo da mu se poklanja tolika pozornost i briga kao bolesnom tijelu. Ako se to ne dogodi, ako mu se ne iskazuje očekivana čast i ljubav, ako ga se s pravom prekori, tada reagira kao pokatkad tjelesni bolesnik, naime jadikujući. Uvrijeđen je, plače ili je ogorčen na svog bližnjeg. Tada i u prilikama kad to uopće nije točno umišlja sebi da mu drugi ne žele dobro, da je zapostavljen, da mu se nepravedno prigovara. Iz svih riječi čuje nešto što povrjeđuje njegovu čast. Tako nije samo on sâm nesretan već može svojom osjetljivošću i egocentričnošću mučiti i tiranizirati svoju okolinu. Stoga to nije posljedica „teške naravi”, već grijeh koji dalje rađa zlo, jer svojim egocentričnim vladanjem prema bližnjima gomila krivnju na krivnju. Tako se čovjek mora po svaku cijenu osloboditi toga grijeha i stoga mu objaviti rat.
No, što najčešće čini osjetljiv čovjek? Umjesto da objavi rat tom grijehu, on „položi svoje Ja u postelju”, očekujući da će netko doći i maziti ga. Ali kad bi se to i dogodilo, on ne bi ozdravio. Jer usredotočenost na vlastiti „Ja” i ta osjetljivost zapravo je umišljena bolest. A umišljeni su bolesnici to osjetljiviji što ih se više mazi. Njima pomaže samo ako se s njima postupa bez pretjeranog obzira i ako se stave u grubu zbilju života. Isto je tako jedina pomoć za osjetljive duše koje trpe od pretjerane egocentričnosti, to da budu spremne strože postupati same sa sobom i da tako čine i drugi.
Nisu drugi ti koji ti, kao što ti kažeš, uvijek nanose bol, vrijeđaju te i povrjeđuju, već si ti sama u zahtjevu za ljubavlju i čašću uzrok svojoj nevolji
Kao prvo važno je trezveno postaviti dijagnozu: tvoja duša boluje od umišljene bolesti. Nisu drugi ti koji ti, kao što ti kažeš, uvijek nanose bol, vrijeđaju te i povrjeđuju, već si ti sama u zahtjevu za ljubavlju i čašću uzrok svojoj nevolji. Ti si kriva ako dođe do zategnutih odnosa s drugima. Oni se mogu riješiti samo ako se pokaješ zbog svoga grijeha egocentričnosti koja je grijeh protiv ljubavi. Jer Isus nas je otkupio da više ne živimo za same sebe, svoje „Ja”, već za onoga koji je za nas umro i za bližnje. Egocentrični, osjetljivi ljudi koji su uvijek odmah uvrijeđeni, remete skladan zajednički život, čine Isusovo otkupljenje nevjerodostojnim i samo zbunjuju one koji su tek kratko vrijeme na putu s Isusom. Tako možemo svojom egocentričnošću, i ne znajući to, ugroziti spas duše u drugih koji tada više ne vjeruju u izbavljenje po Isusu. Kako bi bilo strašno da oni jednom pred Sudom nastupe protiv nas i nama se zbog toga sudi?
Zato moramo učiniti sve da se riješimo te usredotočenosti na vlastito „Ja”: jer ona znači da smo zapravo njegovi robovi. To „Ja” je središte našeg mišljenja; oko njega kružimo sa svojim osjećanjima i mislima umjesto oko Isusa, za što smo kao Njegovi određeni. Ako nam je najvažnije da se našem „Ja” iskazuje pažnja, štovanje, ljubav, sva dobrota, ako središte svog mišljenja ne oslobodimo od samih sebe, onda ne možemo ući u Isusa. Zato moramo svladati svoju egocentričnost i osjetljivost, a svladati je možemo, jer je Isus došao da nas oslobodi naših grijeha.
Ubuduće ne želim više da mi se poklanja pažnja, neću više težiti za tim da mi se iskazuje ljubav, čast i razumijevanje; prihvaćat ću…
Što je tu pomoć? Ne poklanjati pažnju samom sebi, ne postavljati više zahtjeve za ljubavlju, priznanjem, čašću! To moram ispunjavati u praksi tako da se u tihim trenucima predajem Isusu – najbolje pismeno – govorim mu vjeri u Njegovo spasenje:
„Ubuduće ne želim više da mi se poklanja pažnja,
neću više težiti za tim da mi se iskazuje ljubav, čast i razumijevanje;
prihvaćat ću prijekor.
Želim da moje „Ja” sa svojim zahtjevima izgladni,
kako bi se u mome srcu stvorio prostor za Tebe, Isuse,
i za Tvoju ljubav koja ne traži samu sebe,
već u umiranju svojih zahtijeva traži drugoga.
Daj mi da tako idem Tvojim putem i dajem Ti ploda.
Vjerujem Tvojim riječima: ‘Tko hoće sačuvati svoj život,
izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga’” (Mt 16,25).
Da, želim li biti brzo oslobođena grijeha, tada se moram uvijek truditi da pri svakom grubom postupku kažem Bogu:
„Hvala Ti na tome, dao si mi što sam molila i želiš mi pomoći da se tim kažnjavanjem moga ‘Ja’ oslobodim svoje egocentričnosti”.
Sa zahvalnošću ću iskoristiti oslobođenje od moje osjetljivosti što mi ga je Isus zaslužio i već vidim u duhu sliku novog čovjeka koji zrači opuštenošću i radošću i čije biće neće biti uvijek iznova pomračeno egocentričnom osjetljivošću.
No, budući da je često dug put do toga, ne smijem se ni unatoč svim novim neuspjesima umoriti, već moram do kraja ostati čvrsta u vjeri: Isusovo me otkupljenje oslobodilo; doživjet ću ono što vjerujem. Zar bi Bogu moglo nešto biti nemoguće? Isusova krv pročišćuje od svakoga grijeha, ma koliko on bio snažna osobina bića. Isus je veći od svega – pa tako i od goleme moći moga „Ja”. Ali moram ustrajati u vjeri i dulje vrijeme zazivati pobjedničko ime ISUS, kako bi ono svladalo moju egocentričnost. Isus koji sebe naziva Spasiteljem neće dopustiti da Njegovo ime postane porugom, već će se svojom čašću založiti da dokaže kako On uistinu raskida tu vezanost za grijeh. Stoga vjeruj i vidjet ćeš.
Nije dovoljno zazivati ime Isusa kao pobjednika ako nismo spremni predati sebe zbog grijeha svog bića u pravedne ruke Boga koji nas želi pročistiti. Samo to oboje zajedno dovodi na cilj.
Ulomak iz knjige „Tako se postaje drukčijim” autorice majke Basilee Schlink.
Izdavač: Karitativni fond UPT Đakovo (Narudžbe na adresu: Knjižnica U PRAVI TRENUTAK, 31 400 Đakovo, p.p 51; Tel/fax: 031/811-774)
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
