Foto: Shutterstock
Kušnje na polju seksualnosti uče nas poniznosti. Nema jačanja bez svladavanja opasnosti. Zahvaljujući tome što je snaga seksualnosti snažnija od naših prirodnih snaga, ne samo da molimo kako bismo je ukrotili nego vapijemo za Božjom pomoću. Ne okrećemo se samo prema Bogu nego se probijamo, hitamo, veoma se trudimo. Napasti i kušnje su stimulator. Ostan je u latinskom jeziku stimulus – nešto što pobuđuje, aktivira, daje snagu u opasnosti, mobilizira, budući da postoji svijest o mogućnosti gubitka Božje ljubavi. Ona je dakle ambivalentno oruđe koje osnažuje i razvija nutrinu zahvaljujući situacijama koje otežavaju taj razvoj i zbližavanje s Bogom. Moleći Boga za pomoć jačamo svoju vezu s njim.
Seksualno neumjeren čovjek nakon nekog vremena postaje egoist koji traži jedino tjelesno zadovoljstvo
Boreći se za čistoću dovodimo u red i svoje osjećaje. Kaotično popuštanje seksualnoj napasti čini da prestajemo gospodariti svojom prirodom, svojim željama, i ne uspijevamo ovladati agresiju, ljutnju, nervozu ili mržnju, postajemo nerazboriti i svadljivi. To se događa jer nas seksualnost, ako joj se prepuštamo u neumjerenosti, zarobljuje i tjera da ostvarujemo ono što nam je ugodno i milo. Postajemo rastreseni i koncentriramo se samo na tijelo, ograničeni smo strahom od grijeha ili njime smo fascinirani.
Ništa drugo do nas ne dopire – osobe koje često padaju u grijeh masturbacije kod ispovijedi se ne osvrću ni na jedan drugi grijeh. A trebalo bi sagledati i druge horizonte, one duhovnije, uzvišenije od puke fascinacije tijelom i blagodatima koje nosi ugoda. Da bi se ona dosegla, potrebno je pobijediti sklonost promatranju drugih isključivo u seksualnim okvirima. Popuštanje seksualnoj napasti čini od čovjeka biće koje je potpuno usmjereno na seksualnu ugodu. Seksualno neumjeren čovjek nakon nekog vremena postaje egoist koji traži jedino tjelesno zadovoljstvo, koji trči isključivo za fizičkom nasladom. Gubi one uzvišene osjećaje i nije sposoban ostvariti kontakt s Bogom, s ljudima i sa samim sobom na područjima kao što su suosjećanje, prijateljstvo, predanje, pomoć, razumijevanje, dobrodušnost, strpljivost i mudrost.
Bog kuša kako bismo bili prokušani: ne naivni, već osnaženi
Bog želi kušnju, ali ne želi naš pad. Duh je Isusa odveo u pustinju kako bi ga đavao iskušao. Matej u svom Evanđelju (Mt 4,1) na grčkom jeziku upotrebljava pojam πειραζω peirazo, odnosno kaže da je Isus iskušavan. Možemo to dakle tako prevesti, jer Jakov jasno piše da Bog nikoga ne napastuje, već kuša (Jak 1,13). Bog kuša kako bismo bili prokušani: ne naivni, već osnaženi – trudeći se oko njega, a upravo trn u tijelu u tom mu je djelu od iznimno velike pomoći. Naposljetku, nikada nas ne kuša više nego što možemo podnijeti i uvijek nam pokazuje izlaz iz situacije, kao što kaže Pavao u Poslanici Korinćanima:
„Nije vas zahvatila druga kušnja (peirasmos) osim ljudske. Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati.“ (1 Kor 10,13)
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.