Foto: Shutterstock
Nije lako govoriti o opraštanju. Svi manje-više priznaju da je praštanje nešto najteže u ljudskom životu. Lako ga je zahtijevati, a teško u životu prakticirati. Jasno nam je kako ne možemo biti radosni, sretni i zadovoljni ako ne naučimo ono bez čega je nezamisliv istinski, pravi vjernički život. Sve nam je nekako u životu lakše napraviti nego li nekome oprostiti i zaboraviti uvredu koju nam je nanio. Opraštanje je vrlo bitno u životu. Bez njega nema pravoga, istinskoga života. Svi smo slabi i grešni. Napasti su velike. Olako padnemo u napast i nenamjerno povrijedimo drugoga, nanesemo mu bol. Pitamo se: kako oprostiti i zašto? Kako pomoći onima koji to ne shvaćaju i koji ne žele oprostiti? Time si ne pomažu, već suprotno. Čak mogu i oboljeti.
Zar zaista tomu nema lijeka?
Čujemo kako netko govori: „Ne mogu mu oprostiti, jer ne mogu zaboraviti!“ Ili: „Oprostiti mogu, ali ne mogu zaboraviti. Često mi se doživljena nepravda vraća u pamet i svijest!“ Kad ti god dođe tako nešto na pamet, reci samo:“ Oprostio sam mu.“ ili „Bože, budi milostiv ovom bratu a i meni, neka se Tvoja sveta volja izvrši u svima nama!“ Kada govorimo: „Mogu oprostiti, ali ne mogu zaboraviti!“, zapravo nismo u stanju oprostiti! Dok čvrsto u Boga vjerujemo i istinski volimo, dotle smo u stanju opraštati i sve prepustiti zaboravu!
„Toliko me je povrijedio, da nisam u stanju prijeći preko toga. Ne mogu mu oprostiti!” Ne smijemo tako govoriti. Svi imamo milijunski dug. Tko se u to želi uvjeriti, neka pogleda u križ. To je naš dug, naša krivnja! To je cijena koju je Bog platio za naše oproštenje. Od tog bezgraničnog oproštenja mi živimo. Ako Bog nama uvijek oprašta, kako mi možemo nekomu uskratiti oproštenje? Primjerice, posvađan si sa svojim susjedom. Skoro si i zaboravio zbog čega. Možda se radi o nekoj sitnoj šteti koju su djeca počinila. I zbog toga se više ne pozdravljate niti gledate. Zar zaista tomu nema lijeka? Moli za njih i pokušaj još jednom!
Duh nepraštanja
U nekoj obitelji već duže vrijeme traje neki nesporazum. Možda je u pitanju svađa oko nasljedstva, oko podjele imovine. Otac dijeli imetak i jednome sinu daruje više nego drugome. I ovaj koji je dobio malo manje naljuti se i ne htjede ni ono što mu pripada pa zamrzi svoga oca. Zahvati ga duh nepraštanja. Kažete: „U našem je braku sve pošlo nizbrdo. Beznadni i izgubljeni slučaj. Nemamo više jedno drugome što reći. Njoj se ne da ništa dokazati. On je tako tvrdoglav.“ Zar zaista?! Ipak pokušajte! Sjetite se kad vam je bilo lijepo. Kako ste se voljeli, jedno za drugo živjeli. I ne zaboravite ovo nikada: oni koji se vole žive od međusobnog praštanja!
I ovo se često čuje: „Imamo jednu osobu koja nam nanosi nepravdu. Zlostavlja nas, progoni i zavidi nam. Ne može nas niti vidjeti. Nema nikakva razloga za to. Kad je takav i kad neće s nama, što ćemo mi s njim. Sve moguće načine sam iscrpio!“ Pokušaj još jednom. Uspjet ćete s Božjom pomoću.
Jedan je svećenik posjetio teškoga bolesnika i pitao ga: „Hoćeš li oprostiti svima ako nešto imaju protiv Tebe?“
– „Hoću. Svima opraštam sve, samo ne Ivanu koji me je previše uvrijedio!“
– „Pred Bogom nema iznimke. Ako umreš, a ne oprostiš, bit će ti prekasno!“
– „Ako moram umrijeti, oprosti ću i njemu! Ako mi bude bolje, tada sve ostaje po starom!“
– „Prijatelju, to nije iskreno oproštenje, od srca!“
Isus traži potpuno oproštenje iz srca. Umirući Isus molio je za svoje ubojice: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“
Sjetimo se uvijek onoga što je Isus rekao sv. Petru: moramo uvijek biti spremni na traženje oproštenja i na opraštanje drugima. Gdje drugi kažu: „Dosta, više ne mogu!“, osvjedočeni vjernik tek počinje. Sjetimo se koliko puta smo i mi uvrijedili Boga mišlju, riječju, djelom i propustom. Kad god smo ga iskreno zamolili, on nam je oprostio u ispovijedi. Kad Bog nama tako rado oprašta i mi trebamo oprostiti onima koji su nas uvrijedili. Što je nekom teže oprostiti, to veće zasluge imamo pred Bogom. Svaki dan nam donosi toliko toga, te smo uvijek u mogućnosti dobro položiti ovaj veliki ispit. Olako povrijedimo druge – nekad nehotice, a ponekad u srdžbi. Trebalo bi biti iskren i pošten i pitati za oproštenje.
Što je opraštanje?
Opraštanje je nezasluženi dar, izvanredna milost, kojom postajemo slični samom Bogu koji nam uvijek oprašta kada se iskreno pokajemo i odlučujemo biti bolji. To je spremnost da se odreknemo prava na ogorčenje, negativnu procjenu i ignoriranje osobe koja nas je neopravdano povrijedila, pokazujući joj pritom suosjećanje, velikodušnost pa čak i ljubav. Opraštanje je pozitivna unutarnja, psihološka promjena koja se u osobi događa u odnosu na onoga tko se o nju ogriješio. Praštanje je čvrsta odluka kojom se odričemo bilo kakve osvete. Ako molimo ustrajemo, kad-tad ćemo uživati plod mira i radosti i s ljubavlju ćemo moliti za one koji su nas povrijedili. Jednostavnije rečeno: „Prestao sam te voljeti, srce mi je obuzela mržnja i osveta zbog onoga što si mi učinio. Sad ti sve opraštam i volim te kao svoga brata.“
Uvijek iznova moramo se učiti praštati! Praštati može čovjek koji je ponizan, koji čvrsto vjeruje u Boga i istinski ga ljubi.
Oprostiti znači biti sličan svome velikom bratu, božanskom Spasitelju, koji je na križu opraštao svojim protivnicima i još molio za njih. On očekuje da mu budemo slični.
Oprostiti znači postaviti novi početak i stvarati nešto novo, neko novo ozračje.
Oprostiti znači zaista vjerovati kako je to dar koji mijenja ono što je bilo i čini nas sretnima. Oprostiti znači uvijek iznova pokušati stvarati mir i donositi radost.
Čovjek je najveći, i Bogu najsličniji, kada sam oprašta i kada moli za oproštenje! Kad nas netko duboko povrijedi, oporavljamo se tek kad iskreno oprostimo! Oni koji i najveće uvrjede opraštaju, iskusit će neizmjerno milosrđe i ljubav Božju! Onima koji najviše opraštaju, najviše će se oprostiti!
„Ako vas osoba povrijedi, možete zaboraviti, ako vi nekoga povrijedite, uvijek ćete to pamtiti!“ (Kahlil Gibran).
„Onaj koji ne može oprostiti drugima, ruši most kojim sam mora prijeći jer svaki čovjek ima potrebu za time da mu bude oprošteno!“ (Lord Herbert)
Opraštanje uistinu ozdravlja sjećanja
Ako nama Bog uvijek spremno oprašta koliko god naši grijesi bili veliki, pozvani smo i mi oprostiti sebi i svima onima koji su nas povrijedili ili koje smo mi uvrijedili. Svatko je od nas dragocjen. Božja smo djeca. Tko ne voli sebe, on ne može voljeti druge ni Boga. Tko ne može sebi oprostiti, nije u stanju oprostiti drugome! Budući da svi mi griješimo, dužni smo opraštati jedni drugima!
Možda će nam neka uvreda ostati u sjećanju dugo vremena, možda čak i cijeli život. Istinsko će praštanje promijeniti naše sjećanje. Ono pretvara prokletstvo u blagoslov. Kad oprostimo našim roditeljima zbog njihova razvoda, našoj djeci zbog nedostatka zahvalnosti i ljubavi, našim prijateljima zbog nevjernosti u trenutcima krize, našim liječnicima za njihov loš savjet, ne moramo više biti žrtve događaja nad kojima nismo imali kontrolu.
Opraštanje nas dovodi u poziciju da povratimo našu vlastitu snagu te ne dopustimo ovim događajima da nas unište; ono omogućava da to postanu događaji koji produbljuju mudrost naših srdaca. Opraštanje uistinu ozdravlja sjećanja (usp. Henri J. M. Nowen, „Ozdravljenje naših sjećanja“).
Postanimo svjesni stanja u kojem se nalazimo; ako mi ne oprostimo svojoj braći i sestrama ni Bog ne može nama oprostiti. Sjetimo se onoga nemilosrdnoga dužnika, kojemu je kralj oprostio deset tisuća talenata (oko 10 milijuna eura), a on nije bio u stanju oprostiti svome kolegi 10 eura. Završio je u zatvoru, dok nije sve vratio. Isus kaže: „Tako će i Otac moj nebeski postupiti s vama ako ne oprostite jedan drugom od srca.“ (Mt 18, 35).
Da bismo mogli istinski opraštati, potrebno je znati:
- Prije svega potrebno je moliti za milost opraštanja.
- Biti ponizan i oprostiti sebi.
- Podijeli s nekim svoju povrijeđenost i reći da si oprostio.
- Čvrsto odluči: „Hoću oprostiti! Opraštam sve!“
- Opraštanjem liječim sebe i druge.
- Bog dariva milost kako bismo u duhu molili osobu da nam oprosti.
- Zavoljeti osobu kao što majka voli svoje dijete.
- Zahvaljivati Bogu na toj situaciji.
- Moliti Boga da se vrši njegova volja s nama i s osobom koja nas je povrijedila.
- Blagoslivljati osobu koja nas je povrijedila: „Lijepo je što postojiš!“
Koliko puta se mora oprostiti?
Konačno sve ima svoje granice! Kako će inače doći do kraja? Tako nekako mi znamo umovati: tako misle ljudi oko nas. Tako je i sv. Petar mudrovao prije nas. Upravo jer je tako mislio, zapitao je Isusa: „Gospodine, ako moj brat pogriješi protiv mene, koliko puta mu trebam oprostiti?“ (Mt 18, 21)
Petar je mislio kako bi bilo dovoljno do sedam puta. Isus mu je odgovorio, ne do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam. To znači uvijek, stalno, neograničeno. Sve svađe i gotovo svi nesporazumi nastaju zato što ne znamo praštati. Ogovaranje, klevetanje i kritiziranje dolazi odatle što olako sudimo i osuđujemo, a ne praštamo.
Sljedeći nam primjer zorno pokazuje što to znači ne imati snage oprostiti svojoj voljenoj osobi.
„Zašto mu nisam oprostila?“
Dugo godina su se poznavali. Zajedno su i hodali. Voljeli su se onako mladenački i zanosno. Bili su i vrlo zaljubljeni. Njihova je ljubav bila čista, sveta. Čuvali su se kako jedno drugo nikada ne bi povrijedili ili doveli u napast. Svi su mislili kako su kao stvoreni jedno za drugo. Vjenčali su se i dva mjeseca živjeli sretno. Onako kako se samo poželjeti moglo. Jednoga dana muž je svojoj dragoj nešto rekao. To je nju toliko povrijedilo da mu je dala do znanja kako mu to ne može oprostiti.
„Kako si mi to mogao reći? To od tebe nisam očekivala. Tu ranu koju si mi nanio nosit ću čitavog života. Zašto samo…“ – ponavljala je uvrijeđena gospođa.
On je tražio od nje da mu oprosti. Ona to nije željela. On se iskreno kajao i odlučio je kako to više nikada neće učiniti. Nije pomoglo ništa. Otišao je na posao. Bio je jako nemiran, uzrujan. Nije mogao izdržati. Vratio se s pola puta kako bi ponovno pokušao svoju dragu moliti da mu oprosti.
„Ženo draga, oprosti mi, ja ne mogu ovakav ići na posao. Ti znaš kako je moj posao odgovoran. Ja sam drvosječa u šumi. Dopusti mi poljubi ti te. To činim svaki put kad idem na posao.“ Ona mu to nije dopustila. Kad ju je htio poljubiti, ona je okrenula glavu na drugu stranu. Onako tužan i tjeskoban otišao je na posao. Bio je to zadnji dan njegova života u ovoj suznoj dolini. Dok je rezao jedno stablo, zbog jednog nespretnog poteza stablo je palo na njega. Na mjestu je ostao mrtav. Navečer su ga četvorica kolega donijela kući.
Kako je bilo njegovoj ženi kad je vidjela mrtva svoga muža. Uhvatila se za kosu i vrištala je: „Zašto mu nisam oprostila, kad me jutros toliko puta molio? Ja sam kriva za njegovu smrt! Bože, oprosti mi!“
Ne zaboravimo: Isus Krist je doista božanski liječnik, čudesni Spasitelj, moćni Otkupitelj i Osloboditelj svih ljudi. Volja Očeva bila je za njega vrhunski i jedini zakon. Neizmjerno nas je ljubio izvršavajući volju Božju. On je uzeo sve grijehe svijeta i raspet na križu umro za nas, dajući tako Bogu zadovoljštinu za njih. Na križu je praštao i ljubio, tako je ljubavlju razorio djela tame i uništio paklenu mržnju. Povjeravajući se Njemu potpuno, On će nam darovati milost opraštanja. Tako ćemo duhovno i tjelesno ozdraviti i postati sretni. To sam želio i postići ovim što se upravo pročitali.
Autor: fra Petar Ljubičić
