Pročitajte i ovaj tekst o današnjem blagdanu: Preobraženje Gospodinovo
Ovo je Sin moj, Ljubljeni!
U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom.
A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.
Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati.«
Riječ Gospodnja.
Evanđelje po Marku 9,2-10
Isus – Bog od Boga, svjetlo od svjetla
Isus govori nedvosmisleno o svojoj patnji, muci, križu, a potom o uskrsnuću. Govori i poziva sve na nasljedovanje. Kako je mogao Isus tako govoriti, o vlastitoj sudbini, vlastitoj nesreći i konačnom neuspjehu, totalnom fijasku svoga djela? On govori krajnje otvoreno, neuvijeno, nesuzdržano. Čovjek se pita, iz čega je onda on živio, iz čega je crpao snagu, odakle mu ta smirenost? Isus nije fatalist ni determinist, nego krajnje trijezan i odmjeren. Možemo reći da ovaj odsječak o Isusovu preobraženju daje odgovor na to iz čega je Isus živio i kako je mogao poći onako odlučno u smrt, prihvatiti patnju, ne stoički i fatalistički, nego cijelim bićem, te se ponuditi kao otkupna žrtva za čovječanstvo. Isus je živio iz svoje povezanosti s Ocem, bio je – ono što ispovijedamo u Vjerovanju – ‘svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga’. Tabor nam nudi duboku sreću koja je prožimala Isusa zbog povezanosti s Ocem pa je stoga mogao prihvatiti ono što će uslijediti nakon odbacivanja sa strane svih.
To je ona istina iz koje je Isus živio, s kojom je Isus živio, istina koja je iz njega zračila i probijala se postupno, kao svjetlo, nakon noći. Isus je morao ići naprijed, za njega ne bijaše uzmaka. Nije se mogao okrenuti od svoga poslanja, nije bilo uzmaka, nije mogao baciti koplje u trnje i reći kako se ne može dalje ni više. Ovaj trenutak na Taboru prikazuje nam Isusa kao krajnje sretnu i ispunjenu osobu, osobu koja je Ocu omiljela, koju trebamo slušati, slijediti, u svemu.
Treba nam taj komadić neba i raja da bi čovjek mogao izdržati sve nevolje života
Ovo je dokaz kako čovjek, kako ljudi nisu puke žrtve okolnosti u kojima žive, prisila društva koje ih okružuje, robovi zagušljivih navika, predaja. Čovjek je stvoren za slobodu srca, za širine i daljine, nebeska prostranstva koja se pucaju pred nama s vrhunaca. Treba nam taj komadić neba i raja da bi čovjek mogao izdržati sve nevolje života. Život ne počinje samo s uskrsnim jutrom, nego naša smrt zavisi od života kakvim danas živimo. Stoga je uvijek upitnik živimo li u ozračju ove jedinstvene osobe, u domeni njegova kraljevstva, jesmo li dio i sudionici toga neponovljiva bića koje je među nama hodilo.
Nestaje vremena, Isusovo se tijelo i odijelo posve mijenjaju…
Evanđeoski odsječak o Isusovu preobraženju pred trojicom učenika na gori Taboru daje nam nakratko pogled u Isusovu osobu, tko je on i što u sebi krije. Tekst se doima poput savršene ikone. Bitno se razlikuje od svih drugih tekstova u evanđeljima u kojima se prikazuje Isusov lik. Ovdje, u samom središtu evanđelja (kod sve trojice sinoptika), očituje se Bog u Isusu kao nekoć Mojsiju na Sinaju u pustinji. Protulik onome događaju. Savršena sličnost. Brdo Objave, Sinaj, silazak u tutnju gromova i trešnji brda. Ovdje toga nema, ali se pojavljuje Mojsije s Ilijom. Ovdje, u samoći brda događa se objava na dohvat ruke. More svjetla, uronjenost u tajanstvenost, od koje se čovjek ježi, prestaje postojati prostor i vrijeme. Sve se stapa u istodobnost, povijest, sadašnjost, sutrašnjost. Nestaje vremena, Isusovo se tijelo i odijelo posve mijenjaju. Susret Boga i čovjeka kakav je moguće samo zamisliti. Trenutak posvemašnje, krajnje blizine Boga i ovoga svijeta u Isusovoj osobi. Dodiruju se nebeska i zemaljska zbiljnost. Sve nadmašuje bilo koji oblik mističkoga zanosa i ekstaze. Točka kad je Božji glas jasan i zamjetljiv, trenutak u kome se sve stapa u Božju blizinu i prisutnost.
Slušajte Njega – On ima riječi vječnog života
Gora blaženstava i Gora preobraženja: Dvije gore na kojima nastupa ista osoba. Isus. Jednako zahtjevan u Govoru na gori kao i ovdje. Nastupa kao završni i konačni objavitelj, donositelj objave iz srca samoga Boga. Očituje se kao Sin Božji. Učenici reagiraju sa strahom i nerazumijevanjem. Glas pak iz oblaka veli jasno koga ubuduće treba slušati, tko ima riječi života. Nitko drugi osim Isusa. U sebi on stapa Proroka koji ima doći, novoga Mojsija, i Iliju koji se ima pojaviti. Ovdje se kao u zrcalu i žarištu stapa cjelokupna objava. Odsada vrijedi samo On, Isus. U njemu se užarištuje cjelokupna objava, sva povijest.
Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj! Božja objava pretapa se ne u apokaliptičku kozmičku kataklizmu ili prijetnju, ne u potres, već se sve slijeva u savršenu ljubav. Nema ječanja sinajske trublje, nema strašnog ni prijetećeg Boga, nema oporosti starozavjetnih proroka, nego se sve slijeva i stapa u savršeni izričaj: Isus je ljubljeni Sin Božji. Učenici su prestrašeni, ali se njihov grč i tjeskoba gube pred ovim izričajem. Središnji izričaj cjelokupnog Evanđelja: Bog je ljubav. Čovjek je ljubljen i prihvaćen u Isusu Kristu. Starozavjetna se sinajska objava ne dokida, već dopunja. Uvijek se Bog očituje kao onaj koji traži, koji ljubi, koji svoje ne zaboravlja niti odbacuje. To nadmašuje sve poznato i sve pojmljivo. Brdo i svjetlo, oblak i sunce, preobraženje i nebeski glas – to su jasni i nadmoćni znaci i odražaji evanđeoske poruke. Mi smo ljudi stvoreni za slobodu i sreću, ispunjeno srce. Treba nam ovdje komadić neba da bismo mogli izdržati sve protimbe koje nam život nudi.
Ovdje se ostvaruje stari san
Stari Sinaj i Stari zavjet. Novo brdo, Novi zavjet. U Isusu Kristu. Za Posljednje večere reći će Isus da se taj savez sklapa u njegovoj krvi, da vino predočava taj novi Savez koji on sklapa s nama svima u svojoj krvi. Silaskom s Brda preobraženja započinje Isusova muka, njegov hod i uspon prema Golgoti. Put u Jeruzalem kao put u sigurnu i neminovnu smrt. Čudesnim preobraženjem unaprijed se stavlja izvan snage bilo kakav strah i smrt. Isus mora umrijeti, ali prethodno doživljava jedinstvo s Ocem. Stari san o preobrazbi bez smrti doživljava se ovdje u Isusovoj osobi. Prvi Savez i Novi Savez. Bog se osmjeljuje na savršenu ljubav prema nama, a ono zavodničko iz Edena, Zmijin nagovor kako će ljudi biti kao Bog, doživljava ovdje svoje ispunjenje. Nije to više san, već je to smisao i cilj svake preobrazbe. A Bog, smisao i cilj svega postojećeg, jest u biti savršena ljubav. Svaka promjena i preobrazba je zapravo samo prozračnost za tu ljubav. Ono u čemu su Adam i Eva promašili i pogriješili, postaje zbiljom u Isusu. Stoga je nemoguće Isusovu osobu dijeliti od njegove božanske naravi. On ostaje jedinstvo dviju naravi u jednoj osobi, ma koliko se trudili tumačitelji ili teolozi dokazati suprotno ili demantirati ovu jedinstvenu pojavu.
Autor: fra Tomislav Pervan. Izvor: Medjugorje.hr
Foto: Catholic For Life
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
