Foto: Shutterstock
Bio jednom neki čovjek koji je govorio da uvijek ima pune ruke posla i to cijeli dan (poznato?). A ljudi kʼo ljudi, nisu mu vjerovali pa su ga ispitivali kakav je to posao.
On im reče: „Imam dva sokola koja trebam krotiti, moram paziti na dva jastreba, hraniti dva zeca, čuvati jednu zmiju, timariti magarca i još vezati lava!”
„O to je puno!” rekoše ljudi. „Tebi doista treba vremena. A gdje je taj tvoj zvjerinjak? Gdje su životinje o kojima govoriš? Ne vidimo ni jednu.”
Nato čovjek stade govoriti o tim životinjama, ali onako da ga svi razumiju:
„Dva sokola jesu dva oka. Na svašta se prilijepe i za svačim lete. Teško ih je obuzdati.
Dva jastreba grabežljiva? To su naše ruke. Svega se laćaju, sve zgrću, hoće sve zadržati. Teško ih je nadzirati.
A dva zeca koja moramo hraniti i zaustavljati? Naše noge. Stalno lutaju tamo-amo, ovamo i onamo, često se umaraju.
Ali najteže je paziti na zmiju – jezik – iako je u kavezu. Zar se ne veli: „Trideset i dva zuba ne mogu obuzdati jezik”?
Tu je i magarac, kojeg treba timariti – naše tijelo. Ono tegli, opterećeno je, posrće, ne sluša. A toliko ga trebamo!
Na kraju ostaje lav. Treba ga se čuvati. On je kralj nad svim životinjama. To je naše srce, prepuno želja; sva naša moć i snaga.”
„Pravo imaš”, rekoše na to ljudi. „Imaš posla za čitav dan…”
Nepoznati autor
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
