Foto: Unsplash, Rosie Sun
Možemo raspravljati o tome jesu li promjene koje su nastale i pravila koja su zadana o liječenju otprilike od 400. do 1500. godine imala valjane razloge. Ali strašna je ironija u tome što više nitko nije očekivao da se dogodi tjelesno ozdravljenje. Ta velika promjena od „svatko je uključen“ do „samo neki mogu moliti“ te ograničenje uvjeta također su duboko utjecali i na protestantske crkve, jer kad su se one pojavile u 16. stoljeću, običaj da obični ljudi mole za bolesnike već je bio nestao. Moliti zajedno za čije ozdravljenje više nije bilo dio kršćanske kulture.
Hrabri pojedinci koji nisu mogli ignorirati vapaje bolesnika
Bilo je iznimaka. Uvijek bi se našlo nekoliko hrabrih pojedinaca koji nisu mogli ignorirati vapaje bolesnika za molitvom. Jedna od takvih iznimaka bio je sv. Bernard (1091. – 1153.), veliki reformator monaških zajednica i utemeljitelj samostana u Clairvauxu. On je stekao reputaciju ozdravitelja koristeći se tradicionalnim i nekontroverznim metodom kao što je bio znak križa nad bolesnom osobom. Zapisano je da je jednom prigodom ozdravio devetero slijepaca, desetoricu gluhih i nijemih te 18 nemoćnika na noge i paralitičara. Sve je to učinio blagoslivljajući ih znakom križa i oni su ozdravili.[1]
Njegova redovnička zajednica i njegovi rođaci držali su se međutim onodobnog uvjerenja da pravovjerni kršćani više ne bi trebali ozdravljati bolesnike:
Njegov stric Gaudry bio je veoma sumnjičav (prema ozdravljenjima). Više je puta ogorčio Bernarda rekavši mu da su puke besmislice da bi čovjek poput njega mogao ozdravljati i da se ta navodna ozdravljenja nikako nisu mogla dogoditi.
Ali jednog je dana i sam Gaudry teško obolio te je odmah pozvao Bernarda i molio ga da ga blagoslovi i ozdravi: „Žao mi je, dragi striče“, rekao mu je Bernard sa smiješkom. „Bojim se da nisam u stanju to učiniti, to bi bila obična besmislica da pokušam takvo što.“ Nato je Gaudry tvrdio da je samo pokušavao spasiti nećaka od oholosti… Na kraju ga je ipak blagoslovio i izliječio – i od bolesti i od izrugivanja čudesima.[2]
Nestanak ideje da laici mole za bolesne
Tijekom srednjeg vijeka i sama je ideja da laici mole za bolesne nestala, jer je liječenje postalo snažno povezano sa svetošću i izvanrednom pobožnošću. Hodočašća u svetišta bila su sve što je ostalo. Ali sama je ljudska dimenzija jada i bijede tjerala bolesnike da traže žive ljude koji će moliti za njih. Tako da, kad bi se pojavio tko na glasu svetosti, bolesnici bi tražili da moli za njih ili da barem dodirnu njegovu ruku. Ako bi tko ozdravio, osoba na glasu svetosti pokušala bi pobjeći drugamo, gdje se još nije pročulo o njoj.
Naprimjer, sv. Ivan Marija Vianney, „arški župnik“, svećenik koji je živio u 19. stoljeću u Francuskoj, stekao je veliku reputaciju svetosti te su mase hrlile k njemu. Bolesnici su tražili da moli za njih, a on bi pokušao odvratiti pozornost sa sebe dodirujući ih relikvijom sv. Filomene. Očito su mnogi ozdravljali, ali sveti bi župnik sve zasluge pripisivao sv. Filomeni. (Samo da napomenemo da je Katolička crkva u međuvremenu uklonila sv. Filomenu iz kalendara, jer tobože nije pouzdano je li uopće postojala!)
Nastavak teksta možete pročitati u novoj knjizi „Umalo ugašena milost“ autora Francisa MacNutta, koja izlazi uskoro!
[1] Frank C. Darling: Christian Healing in the Middle Ages and Beyond (Boulder, Colorado, 1990.), 138.
[2] Bruno S. James: Saint Bernard of Clairvaux: an Essay in Biography, u Darling: Christian Healing, 139 – 140.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
