Foto: Shutterstock
Moja borba za povjerenje u Boga
Svatko od nas je tijekom svojeg vjerničkog života čuo, iskusio, naslutio nešto od Božjega milosrđa. Ali često nas ne zaobilazi ni sumnja. I moj put otkrivanja milosrđa u krilu Crkve obilježile su i kušnje i sumnja u Božju ljubav i praštanje, koje su se pojavile odmah nakon prve ispovijedi od povratka u Crkvu. Mogu reći da je borba za povjerenje u Boga započela čim sam svjesno počela kucati na vrata Božjeg milosrđa. Vjerujem da to nije slučajno, jer je ulog jako velik.
Susret s Božjim milosrđem na neki je način za svakog čovjeka istovremeno i najnormalnije, ali i najneobičnije iskustvo. Najnormalnije zbog toga što je sve što postoji izišlo iz nutrine Božjeg milosrđa (Isusove riječi sv. Faustini Kowalskoj), pa tako i naš život, ljudi koji nas okružuju, sve što jesmo i što možemo postati, svako oproštenje kojim Bog obnavlja naš život. Ali također je i najneobičnije jer ga nikako ne možemo dohvatiti isključivo svojim razumom. Zato se Gospodin kroz našu povijest (spasenja) poslužio s tolikim brojem duša u želji da nam vrati tu najbitniju spoznaju ili, bolje reći, to temeljno i presudno pouzdanje u njega, od kojeg nam može doći sva jakost potrebna u teškim životnim trenucima.
Kako bi nam Bog pomogao to ostvariti, može se poslužiti apsolutno svakim iskustvom. Osobno sam to počela shvaćati ne svojom pretpostavkom, nego na onaj provjereni, ali ne zato manje težak način…
Jedna od tih duša bila je i sv. Faustina Kowalska, koju je sam Isus prozvao tajnicom Božjega milosrđa. Gospodin ju je neprestano pozivao da živi ne za sebe, nego za duše: „Tvoja dugotrajna patnja dat će im svjetlo i snagu prihvatiti moju volju”, rekao joj je jednom prilikom. Govor o patnji često nas straši, no neupitno je da svjedočanstvo i riječi osobe koja je bila veoma iskušana u patnji, i pritom cijelo vrijeme ostala blizu Gospodinu, ne ostavljaju mnogo prostora za sumnju kod onih koji slušaju te riječi, a to je veoma bitno za slučaj sv. Faustine i za ono u čemu nas je Gospodin preko nje htio učvrstiti. Kako znamo, cijelo njezino poslanje i život trebao je postati svjedočanstvom milosrđa, žrtvom za grešnike i to osobito, kako ju je Isus molio, „za one duše koje su izgubile pouzdanje u Božje milosrđe”. Kako razaznajemo iz ovih riječi, više od ičega u našem životu, bitno je rasti u povjerenju u Boga.
Kako bi nam Bog pomogao to ostvariti, može se poslužiti apsolutno svakim iskustvom. Osobno sam to počela shvaćati ne svojom pretpostavkom, nego na onaj provjereni, ali ne zato manje težak način: tek kada mi se od povratka u Crkvu dogodila prva veća kušnja (ticala se zdravlja). Dotad sam imala puno Božje utjehe, premda sam imala i poteškoća oko ispovijedi i skrupulozne savjesti, no i iz tih poteškoća sam nakon nekog vremena uvidjela da izlazim jača, uz pomoć svećenika kojeg mi je Bog bio poslao za duhovnika. Nasuprot tim iskustvima, u kušnji sa zdravljem (na početku) nisam vidjela nikakav smisao ni utjehu, a pogotovo kad su se nakon nekoliko godina isti simptomi i problemi vratili. Ipak, ono što mi je izgledalo isključivo kao nemoć, i kao takvo je bilo izrazito odbojno, učinilo me je žednom Božjeg milosrđa na način koji nisam bila iskusila prije (a imala sam iskustvo da se nakon ispovijedi zbog nekog straha nisam mogla pričestiti, pa je svakako ta potreba milosrđa i po tome mogla biti jasno uočljiva i prije).
Jako su me boljeli padovi kroz koje sam prolazila, vlastito nestrpljenje. Jedno pitanje bilo je konstanta…
Uz zdravstvene probleme, bila sam zbunjena i po pitanju odgoja djece. Jako su me boljeli padovi kroz koje sam prolazila, vlastito nestrpljenje. Jedno pitanje bilo je konstanta (iako ga tada nisam znala izreći tako jasno kao sada dok pišem, već je sve u mojoj glavi dugo izgledalo mnogo konfuznije): trebam li uvijek biti blaga/krotka prema svojoj djeci? Ili je to znak slabosti? Budući da trebam biti i pravedna a ne samo milosrdna, znači li to da je tada milosrđe isključeno? Biti milosrdan je teško, jer trebamo ići protiv sebe samih kada je to najteže, tako da do odgovora nisam dolazila na jasan način i bez vlastite nutarnje pobune u trenutcima kada sam nekome mogla iskazati milosrđe. Počela sam opet upadati u osjećaj krivnje. Tada to uopće nisam shvaćala, ali sve to što me je tada opterećivalo, na kraju je pridonijelo da otkrijem Božju ljubav na potpuno novi i dublji način nego što je to bilo u obraćenju.
Jedna od stvari koje sam shvatila o milosrđu (ponajviše zahvaljujući djelu sv. Faustine Kowalske koje sam otkrila u to vrijeme), jest da se pravednost i milosrđe ne mogu odvojiti. Naš Bog je pravedan, ali je pritom uvijek i milosrdan, i o tome nakon ovog poduljeg uvoda želim pisati.
Laž koju je Isus razotkrio sv. Faustini
Kako bez Božjeg Duha naš razum nije u stanju spoznati povezanost između pravednosti i milosrđa, odnosno da se oni ne isključuju, nije rijetkost da ćemo se, oslanjajući se na svoju logiku svijeta – mnogo puta pozivati na pravednost, ili istinu, a da ćemo potpuno zanemariti milosrđe, smatrajući da u nekim situacijama pravednost ili istina trebaju imati primat nad milosrđem. Isus je ovu laž razotkrio sv. Faustini rekavši joj da je od njegovih osobitosti: svetost, pravednost i milosrđe – najveće milosrđe!!!, te da ga ljudi ranjavaju utoliko što priznaju da je svet i pravedan, ali nemaju povjerenja u njegovo milosrđe. (Ja sam se odmah mogla prepoznati u ovome opisu).
Ali tu nije kraj našim problemima, jer to isto čini sotona: „I sotona poštuje moju pravednost, ali ne vjeruje u moju dobrotu”, rekao je Isus. Znamo da riječ đavao znači „djelitelj”, pa tako i u ovom kontekstu vidimo njegovu ulogu: uvjeriti nas da su pravednost i milosrđe odijeljeni pojmovi! Tu možemo uočiti i važnost poruke milosrđa koju širi papa Franjo. Početkom 2016. godine prilikom jedne Opće audijencije, rekao je da si pravednost i milosrđe samo prividno proturječe, da Bog svoju pravednost primjenjuje prema svojemu milosrđu te da Božje Srce nadilazi naše skučeno poimanje pravednosti.
Otac Raniero Cantalamessa izrekao je ne manje dirljive i važne misli: „Vrijeme je da shvatimo da milosrđu nije suprotna pravednost, nego osveta… Bog čini druge pravednima jer je On pravedan, a to je zapravo milosrđe… Pravednost je čin po kojem Bog one koji vjeruju u Njegova sina čini pravednima, ljubljenima, omiljenima – On tu ne čini pravednost nego čini nas pravednima… Samo je jedna stvar koja će spasiti svijet – milosrđe – Božje prema ljudima i ljudi među sobom”.
Sve to dokazuje da se ponekad radije držimo svojih glava i misli, jer je tako lakše, umjesto Isusova Srca, koje nam želi donijeti spasenje, mir i ispunjenje
Zanemarivanje milosrđa u odnosu na pravednost tako nije samo pogrešno i dijabolično već nam stvara i ogromne probleme: zbog toga se bojimo pristupiti Isusu ne znajući da se usprkos našoj bijedi Bog želi sjediniti s nama; zbog toga odgađamo ispovijed i pričest ostajući u mrzovolji, očaju/ravnodušnosti, grijehu; zbog toga propuštamo promjene koje bi Bog mogao pokrenuti u nama, jer znamo da ih sami nismo sposobni izvršiti; zbog toga neprestano prebiremo po vlastitim i tuđim grijesima; zbog toga se ne odlučujemo oprostiti drugima i zaboraviti uvrede; zbog toga se udaljujemo od vječne Božje ljubavi koju Bog želi izliti na svakoga od nas; zbog toga se strogo odnosimo prema drugima zaboravljajući na djela milosrđa prema njima (ako ništa drugo, barem iskrenom molitvom i pokorom za njihovo obraćenje); zbog toga priječimo milosti Božjoj slobodno djelovanje koja sve ljude želi dovesti do svetosti; zbog toga znamo pokleknuti pred izazovima i postati okrutni, odbijajući žrtvu za druge. Sve to dokazuje da se ponekad radije držimo svojih glava i misli, jer je tako lakše, umjesto Isusova Srca, koje nam želi donijeti spasenje, mir i ispunjenje.
„Premda je moja veličina nespoznatljiva, razgovaram samo s malenima”
Spoznaja o Božjemu milosrđu trebala bi nas povesti putem veće jednostavnosti, malenosti, koja ide ruku pod ruku s povjerenjem u Boga, a ne prema dociranju drugima. I utoliko je autentična. Kada u našem stavu o milosrđu nema naznake o tome da je potrebno da smo milosrdni prema drugima, tada nema ni naznake nadnaravnog u našim mislima. Takve nas misli provjereno neće dovesti nikamo: poradi njih se neće dogoditi izljev Isusove ljubavi u naše srce, a neće moći niti izazvati druge ljude na propitkivanje ili promjenu.
Samo ovo može učiniti razliku u našim životima, i to naročito kada stvari krenu „u krivo” i kada sami više ne znamo kamo se okrenuti: nikakvo znanje, nikakva sposobnost, već vjerovati i osloniti se na Božje milosrđe te se truditi širiti ga na druge unatoč svojim slabostima.
„Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 5, 20).
„Premda je moja veličina nespoznatljiva, razgovaram samo s malenima – od tebe tražim duhovno djetinjstvo” (iz Dnevnika sv. Faustine Kowalske, br. 332).
„Reci da je milosrđe najveća Božja osobitost. Sva djela mojih ruku okrunjena su milosrđem” (br. 301).
„Ljubavlju kojom pristupaš meni, pristupaj i svakoj sestri. Što god činiš njima – meni činiš” (br. 285).
Jasmina Marijanović; Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
